Vesti iz izdanja

01.05.2018. 12:44

Autor: Aleksandar Žič

Imao sam jedan san, san da letim

Milorad Matić Mago, direktor i vlasnik Fabrike aviona Euro East Europe

Retko ćete naći i pročitati ovako zanimljivu životnu, pa potom i poslovnu priču dostojnu holivudskog zapleta – siromašni dečak iz Kraljeva ode u svet, vrati se kući kao uspešan čovek sa namerom da pravi avione, ali ga njegova „stara“ sredina dočeka na nož… Dok ga ne otera. A čovek svojim radom proizvodi i prodaje Amerikancima i celom svetu srpske avione

Prvi put srpski avioni izvezeni su na američko tržište, a u poslovnom svetu ovaj istorijski iskorak napravio je direktor i vlasnik kompanije Aero East Europe, pilot i akademik Evropske akademije nauka Milorad Matić Mago, koji pred odlazak na najveću planetarnu smotru ultralakih aviona na Floridi za „Novu ekonomiju“ otkriva svet malo poznatog biznisa. Deo ostvarenja njegovog dečačkog sna su i ova dva laka aviona marke SILA 450C izvezena za kupca u Čikagu.

„Prvi put u istoriji srpskog vazduhoplovstva jedan srpski proizvod je na američkom tržištu. Avioni će biti upisani u redovni civilni registar vazduhoplovstva i koristiće se u školama za obuku letačkog osoblja“, ukazuje Matić i ističe da je ovo jedan od njegovih najvećih uspeha koji će možda biti i osnov da sinovi naslednici nastave proizvodnju aviona i da ona postane porodični biznis Matića. Letelice su proizvedene u njegovoj fabrici aviona Aero East Europe, koja je prošle godine iz Kraljeva preseljena u Jagodinu. Tu namerava da udari temelje serijske proizvodnje aviona koji kvalitetom i cenom konkurišu svim sličnim avionima u svetu.

Sve je počelo tako što je posle deset godina provedenih u Italiji, baveći se raznim poslovima, Milorad Matić Mago celokupnu zaradu uložio u svoju najveću ljubav – avione. Po povratku u Srbiju dočekala su ga „srpska posla“, ali biznis san započet u dečaštvu na kraljevačkom aerodromu nije dao da mu unište razne barijere i podmetanja. I uspeo je, njegovi avioni tipa SILA i dalje se proizvode u Srbiji i osvajaju svetsko tržište. Za „Novu ekonomiju“ priča o problemima, o vremenu kada je počinjao, a „mnogi mislili da je lud, jer narod nema ni za hleb, a on hoće da pravi avione“.

Nova Ekonomija: Zaista, ko će ovde da kupuje avione, osim par tajkuna?

Mlorad Matić: Pogrešno je mišljenje koje vlada u Srbiji da avion može da ima samo tajkun ili mafijaš, jer ove letilice koštaju kao jedan malo bolji automobil. Procene stručnjaka su da će se u Evropi u narednih deset godina prodavati oko 10.000 ultralakih aviona godišnje, što znači i da će ovladati nebom.

Prvi put sam poleteo s kraljevačkog sportskog aerodroma sa poljoprivrednim pilotom Pepijem, sam sam uzleteo 1993. godine u Italiji, gde sam otpočeo biznis sklapanja aviona 2003. godine, a nastavio u Srbiji tri godine kasnije. To su bili temelji za proizvodnju novog srpskog ultralakog aviona SILA.

NE: Ima li kupaca aviona SILA i kod nas?

Milorad M: Prvo dugo nije bilo, jer je slađe Srbinu nešto sa stranom oznakom, pa i ako ne valja, ali da je „made in Germany“ nego srpsko najbolje. Kada nisu imali kud i kada je taj naš avion svuda pobeđivao sve u svojoj klasi, a upravo sa nemačkim sertifikatima, onda su krenuli da ih kupuju i u Srbiji i prodato je za oko dve godine 11 komada. Opet je tu loše etikitiranje onih koji rade i stvaraju, pa kada kupe avion, odmah sledi napad finansijske inspekcije i pretresanje firme. Bogati, drznuo se da svojim parama kupi vlastiti avion. Kažem, gde god se okreneš, prate te „srpska posla“ i onda oni koji bi i mogli da kupe, kada vide šta se dešava, kažu – mani me, ne mogu da se otarasim finansijske inspekcije. Kad mi se leti, platiću da me neko provoza, iznajmiću avion. Tako je stala prodaje kod nas.

NE: Jeste li s letenjem i proizvodnjom aviona u suštini ostvarili svoj životni san?

Milorad M: Jesam i to me je i održalo. Nisu me održale finansije, jer tu nije bilo nikakvih velikih para, uspevao sam da održim proizvodnju i da razvijam i poboljšavam modele aviona koje proizvodim. Moja želja da letim je ostvarena, preleteo sam celu Evropu uzduž i popreko stotinama puta i napravio najviše sati letenja na svetu u jednoj od kategorija… Bilo je do sada i teško i lepo, a trudim se da se sećam samo lepih stvari.

NE: Sada utemeljujete proizvodnju jedinog srpskog aviona, ko će to nastaviti posle vas?

Milorad M: Nadam se da će moji sinovi to uraditi. Ali svakako ću se potruditi da napravim sistem koji sutra može da radi sam po sebi, da kompanija ostane i da živi. Naravno da bih voleo da jednog dana sistem vode moji sinovi, ali da li će biti porodični posao, da li će ga preuzeti neko drugi ili će biti javno-privatno partnerstvo, o tome trenutno ne razmišljam. Sada hoću da sprovedem svoj biznis plan i da proizvodnja srpskih aviona tipa SILA bude kako treba.

NE: Koji je prvi biznis bio s kojim ste krenuli u preduzetničke vode?

Milorad M: Odlaskom u Italiju započeo sam u Roveretu, gradiću između Verone i Trenta, da se 1991. godine bavim drumskim kamionskim transportom. Zapravo, prvo sam vozio za poslodavca, da bih nakon određenog vremena kupio kamion i otvorio neku svoju „firmicu“. Vozio sam za Džona Bergera, oca Gerharda Bergera vozača formule 1. Nekoliko godina sam stalno bio na točkovima i takvo putovanje pomalo zamori, a posebno što nikada niste kod kuće. Krenuo sam u doškolovavanje, učio jezik i postao ovlašćeni prevodilac za sud u Roveretu, a u pojedinim trenucima to su bili čak i simultani prevodi. Bio sam potreban u kontaktima privrednika iz Srbije s predstavnicima države i privrede Italije, posebno kada je reč o biznis formuli B2B gde oni predstavljaju svoje proizvode i usluge, da bi se povezali sa partnerima u proizvodnji ili plasmanu. Zvali su me kada bi dolazile delegacije iz Srbije, čak jednom i kada je tadašnji predsednik Boris Tadić posetio Italiju.

NE: Zašto ste sa 19 godina otišli iz zemlje?

Milorad M: To je bilo vreme s početka 90-ih kada su mnogi napuštali zemlju zbog krize i svega što je počelo da se dešava. Ja sam živeo u nemaštini, siromašnoj porodici i morao sam da potražim svoj put izlaska iz toga. Želeo sam uspeh. Moja majka je radila kao kuvarica s veoma malom, neredovnom platom. Otac je bio nezaposlen. Dakle, nisam imao dovoljno sredstava za život, a kamoli za nastavak studija vazduhoplovstva i otišao sam u Italiju. I krenuo sam polako, tražeći svoju šansu i mogućnost da ostvarim svoj vazduhoplovni san. Išao sam na kurseve jezika, ali i za geometra da bih otvorio građevinsku firmu i njome zamenio „krstarenje“ kamionom po evropskim putevima.

Nastavak teksta možete pročitati u 50. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.