Ubrzano ispucavanje municije

Toliko nam dobro ide da će plate i penzije možda da se povećaju do kraja godine, najavio je premijer. Para za to povećanje u budžetu ima. Baš u isto vreme ministar prosvete Srđan Verbić tvrdi da će plate prosvetnim radnicima morati da se smanje, jer para u budžetu nema.

Dakle, para ima ili para nema? Odgovor je, očigledno – kako za koga.  Oko 5.000 zaposlenih u Železari Smederevo državu iz budžeta godišnje košta oko 100 do 120 miliona evra. Prosvetni radnici štrajkuju zbog smanjenja plata koje treba da donese uštedu od 30 do 35 miliona evra, ili 0,3 odsto budžeta. Dakle, četvrtina onoga što je „slupano“ u Železari prošle godine, kako se slikovito izrazio jedan ovdašnji privrednik. Sad treba da se strpimo i vidimo šta će to u Železari da uradi dvojac Gudiš&Kamaraš.
Ministar obrazovanja procenjuje da ima 10.000 prosvetnih radnika viška, duplo više nego ljudi u Železari. Zašto su ovi drugi važniji od ovih prvih, teško je logično objasniti, osim ako nije reč o strateškom opredeljenju da su nam metalski radnici potrebniji od prosvetnih, ili pak o političkoj računici. Metalski radnici mogu da izađu na ulice i podignu ako treba celo Smederevo da dođe pred Vladu, dok prosvetni radnici štrajkuju uglavnom po učionicama, drže časove po pola sata i to vide i osećaju samo deca. 
Politički neiskusni ministar prosvete očigledno je „bačen lavovima“ da se sam bori sa prosvetnim radnicima. Njega premijer nije „zaštitio“ niti mu pritekao u pomoć kao što to čini sa „svojim“ ministrima Lončarom, Stefanovićem i Gašićem na primer, i to tamo gde nikako ne bi trebalo. Verbić je ostavljen da prosvetarima, koji ne pristaju da rade za 300 evra, saopšti da nemaju o čemu da pregovaraju. 
Prvi koji bi trebalo da se solidarišu sa prosvetnim radnicima, jesu roditelji njihovih učenika. Ali oni to ne čine. Prvo, i sami su u teškoj situaciji, pa neki prosvetne radnike čak i osuđuju, a drugo, gledajući oko sebe, sve manje se sećaju zašto su ti prosvetni radnici i obrazovanje koje deci treba da prenesu, uopšte potrebni. Da sad ne pominjemo opšta mesta o keramičarima, vodoinstalaterima i nekim doktorima nauka kao živom dokazu da škola kod nas nije ključ za uspeh u životu.
Nadrljaće, naravno, deca. U nekim školama tihi štrajk sa polučasovnom nastavom traje mesecima i to izgleda ovako: dok profesor dođe, pa dok upiše čas, pa dok malo proćaska, pa dok se otvore knjige, ostalo je još deset minuta i nema svrhe da se počinje sa predavanjem gradiva. Neki profesori, ipak, žure da završe šta mogu i za tih pola sata. Ljudi su različiti svuda, pa i u prosveti. 
Zato sve više roditelja koji imaju finansijskih mogućnosti, a još uvek smatraju da je za budući život njihove dece osim zdravlja, obrazovanje ključna stvar, organizuju paralelno obrazovanje: nalaze privatne pofesore jezika (u proseku dva) zatim matematike i par drugih predmeta, zavisno od budućeg usmerenja deteta. To nisu oni čuveni privatni časovi da se popravi loša cena. Ne. To su paralelni časovi da njihova deca nauče ono što u školi propuštaju. Tako, poštovani predsedniče Vlade i ministre prosvete, dualno obrazovanje u Srbiji već su uveli sami roditelji. Oni malobrojni koji to mogu da plate. I ovo je, u suštini, najveće dugoročno socijalno raslojavanje. Jer ako ćemo uopšte da opstanemo, neće svi moći da izvade partijsku knjižicu i zaposle se u javnoj službi. Nema više para. Sad kad prodamo Telekom i EPS, završili smo sa prodajom onog našeg „porodičnog srebra“ pa će da opstanu samo oni koji negde umeju nešto smisleno da rade. A za to moraju prethodno da se obrazuju.
Šta je problem? Svako ko vidi kuda smo krenuli, ko uputi pitanje ili nedajbože kritiku (a svaka vlast je tu i da se kritikuje, a ne samo da joj se aplaudira) postaje neprijatelj, mrzitelj ili nečiji plaćenik. Ubrzano se razdvajaju oni koji vlasti nekritički sve veruju i oni koji joj, verovatno takođe nekritički, ništa ne veruju. Ruku na srce, teško je verovati nekome ko vam svakoga dana ispaljuje nova obećanja i priča nove priče, a istovremeno „hejtuje“ svakoga ko u to posumnja. Tako dolazi do granice da građane pomalo i vređa.
Najveće glasačko telo, penzioneri i ostali zaposleni u javnim službama (a nisu zdravstveni i prosvetni radnici) sad treba da poveruju u ovu lepu vest o povećanju plata i penzija. Ključna ali neupadljivo izgovorena reč oko ovog obećanja je „možda“.  Ako dozvole MMF i Svetska banka (zašto ona, ne znamo), a to ćemo još da vidimo. Premijer tvrdi da smo povećali prihode, a smanjili rashode. Idealno, baš ono što MMF od nas godinama traži, tako da ćemo sigurno da prođemo prvu reviziju kad njihove knjigovođe podvuku crtu i krenu da štikliraju šta smo ispunili od ovoga što smo dosad prihvatili. A šta smo prihvatili, opširnije pišemo u ovom broju.
Ako sa tim silnim obećanjima ukomponujemo svakodnevnu medijsku presiju, plakate premijerove biste po bilbordima, mitinge podrške, onda imamo bar tri opcije: ili se sprema rekonstrukcija, ili novi izbori, ili je rejting toliko pao da se sad već potežu sva raspoloživa sredstva za njegovo vraćanje na potrebni nivo. Jedini veliki problem sa ovom taktikom je da se municija brzo ispuca ako se puca u prazno. Pitanje je – šta posle toga.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.