Za nerazumne propise ne vredi inspekcija

Petnaestog aprila Skupština Srbije usvojila je Zakon o inspekcijskom nadzoru. Zakon zamenjuje čitav niz od preko 1.000 različitih zakona, uredbi, pravilnika i ostalih podzakonskih propisa koji su regulisali rad 37 različitih inspekcijskih službi unutar 12 ministarstava, koje vrše kontrolu nad radom privrednih subjekata. Službe su često imale preklopljene nadležnosti, po pravilu su radile nekoordinisano, što je često dovodilo do dupliranja poslova.

Najvažnija reperkusija ovakvog sistema bio je nejednak odnos inspekcijskih službi prema registrovanim i neregistrovanim privrednim subjektima. Ako imate registrovano preduzeće, prijavili ste sve radnike i redovno plaćate porez, bili ste predmet čestih inspekcijskih kontrola. Ako, za razliku od toga, niste registrovali preduzeće i radnike i izbegavate plaćanje poreza, inspekcijska kontrola izbegava vas, što usled nejasnog mandata inspekcijskih službi, što zbog odricanja nadležnosti.

Ovo je stvaralo dvostruki pritisak na registrovane privredne subjekte. U još uvek postojećem sistemu (zakon se primenjuje od 30. juna), uspeh inspekcijskih organa merio se brojem kontrola i zahteva za pokretanje prekršajnog postupka, kao i visinom kazne, odnosno prihodovanjem budžeta po tom osnovu.

Ovo je stvaralo neumereno visoko fiskalno opterećenje za legalne privredne subjekte, a istovremeno oslobađalo velikog dela troškova poslovanja neregistrovane privredne subjekte. Stara pravila inspecijske službe stavila su registrovana i neregistrovana preduzeća u situaciju „igre naivčine”.

Pošto se nisu bavile neregistrovanim preduzećima, a morale su da ispune normu (tj. obave određeni broj izlazaka na teren i pokrenu određeni broj prekršajnih prijava mesečno), inspekcije su sav trošak kontrole svaljivale na legalne privredne subjekte kojima su zbog toga troškovi poslovanja radikalno rasli, kao posledica utroška vremena koje je administracija preduzeća morala da odvaja za kontrolu i novca za kazne koje je inspekcija propisivala. Dakle, sama inspekcija je svojom organizacijom napravila poseban nerazuman trošak za sva legalna preduzeća. To je neregistrovanim preduzećima omogućavalo komparativnu prednost i stvaralo nelojalnu konkurenciju.

Igra naivčine podrazumeva da za onoga ko posluje legalno postoji visok oportunitetni trošak. Registrovani subjekti su propuštali priliku da uživaju blagodeti odsustva inspekcijskog nadzora.

Nastavak teksta možete pročitati u dvadesetom broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.