Vesti iz izdanja

05.01.2015. 02:06

Autor: Dragana Nikoletić

Malo pijanstva, malo paganstva

Krsna slava

Mudri, istina, pametno kombinuju, red masti, red alkohola, da što duže izdrže. Šta o tome misle njegovi jetra i želudac, mimo dobronamernih saveta iskusnih pijanaca, zna samo Nada Macura

Krsna slava je, možda, najjači zajednički imenitelj svih Srba, iako se ona, doduše u znatno manjoj meri, proslavlja i kod Bugara, Makedonaca, Goranaca, albanskih i bokokotorskih katolika. Ali, nju bar nismo propustili da zaštitimo, kao kajmak i ajvar, već smo predložili da uđe na UNESCO listu nematerijalnog nasleđa. Obred su detaljno obradili etnolozi, sa svim sličnostima i divergencijama, ali je ono što se na slavama realno događa, više stvar za sociologe. U tom smislu, ni naučnik ni amater prosto ne zna odakle da počne sa analizom odomaćenih procesija.

Nauka kaže da običaj potiče iz paganskih vremena, kada smo mi Srbi verovali u sijaset bogova od kojih smo svi direktno potekli. Zato nije čudo što je domaćin i danas alfa i omega božanstvima upriličenih svetkovina. Sve između toga je domaćica, koja mesi, krčka, peče, savija, valja, detaljno posprema pre i posle, postavlja, služi, a nekad i sama nabavlja.

Domaćin je tu da naspe piće, jer se u to najbolje razume. Njemu se čestita i nazdravlja, dok mu žena proviruje iz kuhinje.

Njemu ili pripada čeono mesto za trpezom, ako je komunista, jer i komunisti slave slavu pod izgovorom tradicije. Ako je tzv. vernik, on sedi nasuprot tanjira sveca-zaštitnika (što je fenomen za sebe) ili stoji na ranije pomenutoj usluzi, dok ne izgori sveća. Prva vrsta domaćina zna da bude direktorski autoritativna, da zabranjuje ili diktira muziku, komanduje vrstu viceva, diriguje vreme dolaska i odlaska zvanica, u šali im broji zalogaje, vodi glavnu reč (ma kako nesuvisla bila) i tek ponekad gostu dopusti da se opusti. On slavu doživljava kao poslovni ručak čiji račun na ime firme, izverzirano parafira.

Domaćini-vernici su daleko svesniji ko je tu zapravo glavni. Po hrišćanskom viđenju, najvažniji je svetitelj pod čije okrilje se sklonilo pleme, ili je nekim čudom (ozdravljenje i slično) uspostavio vezu sa svečarima. Među Srbima se biju koplja za primat između svetih Nikole i Đorđa kao najčešćih čuvara doma, ali je Đurđevdan opterećen internacionalnijom pozadinom. To znamo i sami, na osnovu dugog spiska obaveznih poseta tih dana, koje ćemo, možda i propustiti, kao slavljenici. To su datumi koje bi komotno mogli da uzmu taksisti za dane esnafske slave, toliko su tada zatrpani poslom. Slično važi i za policiju, u izravnoj vezi sa prethodnim.

Ali, na taj dan se ne radi i na ovo zakonom garantovano pravo se poziva ogromna većina naših sunarodnika, bez obzira u šta verovali i kome se klanjali. To je sasvim u redu, jer nije tačno da u Srba ima više praznika nego bilo gde na planeti, pitajte bilo koga ko malo više putuje. Ovde bi čak trebalo proširiti odredbu, pa slobodnim proglasiti i dan posle. Kad se domaćin leči od mamurluka, kao i gosti, a domaćica zaleđuje ostatke hrane, uz sve druge redovne obaveze.

Količina posluženja i izbor menija, takođe su zanimljivi za proučavanje. Pravilo je da se istrese poslednja para iz džepa, jer posle može da nema, a tad ima da ima. Teško da bi svetootački pokrovitelj slave, ili recimo, skromna Sveta Petka, zakerali ako nije bilo mezeta (ili mezea?), ili ako su bile samo tri torte. Možda bi međutim, primera radi, Sveti Nikola zaustio da prigovori kad bi mu se na tanjiru pojavilo parče prasetine. Budući da uvek „pada“ usred Božićnog posta, osnovni je religijski red da mu iznesete soma il’ šarana, a ne da ga, na svoju ruku, razrešujete od uzdržavanja. A vi kako hoćete!

Dovitljivi, kakvi jesmo, mi imamo rešenje da zadovoljan bude i svetac i oni koji su za astalom njemu u čast. Pa pred Nikolu stavimo ribu (sa sve bundevarom i suvom pitom, kao na grobljanskim pomenima), a pred ostale rusku salatu, pitu sa mesom, ovale jagnjetine, što je opet po grbači domaćice.

Međutim, kako statistika ne pamti neku slavsku kataklizmu, kada se svetac razljutio i prevrnuo astal, može se zaključiti da, iako zamera, ćuti iz pristojnosti. Iz istog razloga ne traži rena uz sarmu, ne ište sos od paradajza uz rinflajš, ne zvoca što je iz jednog u drugo slavsko izdanje jelovnik isti, kao i saziv zvanica. Samo gleda i sluša. A, vala, ima i šta da vidi, i da čuje.

Ta, često, parada pijanstva i kiča, što bi za svadbu rekao Đole Balašević, počinje odmah sa vrata, sa primopredajom darova i nuđenjem prve rakije. Kažu da se na slavu ne nosi ništa, ali naš narod voli da donese bocu crnog vina. Flašu smesti u prigodnu kesu, pa od slave profitiraju i industrija pića i papirne ambalaže, u nju često tutne i 100 do 200 grama kafe. Silni paketi zauzmu toliko prostora po hodnicima i terasama, da slavu obično dovedu do apsurda. Ko će popiti svo to silno vino, ko će naći način da se negde „uvalja“, da se pokrije bar deo izdatka? Ko će paziti da poklon ne dopadne darodavcu, u nekom drugom svečarskom krugu?

Nastavak teksta možete pročitati u sedamnaestom broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.