Vesti iz izdanja

27.02.2015. 13:39

Autor: Dragana Nikoletić

Dragulj iz praha i pepela

Legat Lubarda

Lubarda se vratio iz logora u Nemačkoj na još neobjašnjen način krajem rata. Fizički zapušten, bolestan, ali nedirnutog talenta koji se razmahao čim se pridigao. Intuitivno, stilom je brzo odskočio iz sveprisutnog socrealizma. Njegov dar je prepoznao žiri II bijenala umetnosti u Sao Paulu, gde je Borbom konja „pobedio“ Pikasa i Dalija, pobravši svih 14 glasova

Nedavno otvoreni Legat Lubarda na Dedinju istovremeno priča o nekoliko fenomena. O zadivljujućem slikarstvu slavnog umetnika, o njemu lično koga dovoljno ne poznajemo, o njegovoj fatalnoj ljubavi prema supruzi Veri, o njenom odnosu prema muževljevoj zaostavštini, o odnosu države prema poklonima… O čudima konzervacije koja su iz „praha i pepela“ stvorila ovu izuzetnu postavku.

Shodno tome i posetiocu je moguće Legatu prići iz više uglova. Može se krenuti od Vere koja je u toj vili provela poslednje dane, pre nego što su je bukvalno odneli u Prihvatilište za odrasla lica u Kumodraškoj. Priča se da je, iako u lošem zdravstvenom stanju, „postrojavala“ zaposlene, raspoređivala inventar i korisnike. Vera je komandovala, onako „drska“, kako je opisuje porodična prijateljica u kratkom dokumentarnom filmu koji se emituje u lobiju.

 

Ćudljiva Vera nije bila ni laka suprugu Petru, ali ju je on često tretirao kao dete, budući da je bio 17 godina stariji. Ljubav među njima je buknula na prvi pogled, u ateljeu Mila Milunovića, čija je Vera bila studentkinja. „Od tad se nismo razdvajali“,  svedoči ona, lepa i mlada, u tom dokumentarcu. Postala mu je životna saputnica, ali i najoštrija kritičarka. Znala bi da mu saspe oštre zamerke, surovo, tako da bi se ponekad i ljutio, ali je na kraju morao da prizna da je bila u pravu. Njegovo toplo, milo lice na ekranu i nasmešene oči odmah vas teraju da zauzmete stranu. A težak životopis – da bolje razumete njegovu „slabost“.

Rođen 1907. u Ljubostinju u Crnoj Gori, detinjstva punog smrti srodnika, Lubarda je, u punoj snazi, bio deportovan u nacistički logor, kao regrut kraljeve vojske. Bez puške, kako primećuje Ksenija Samardžija, kustoskinja postavke. Iako je u logoru crtao i slikao, njegovim daljim životom je dominirao jedan realni prizor. Hrpa leševa logoraša kako gori pred prozorom „kazamata“, u magličastom praskozorju. „Pretpostavlja se da je zbog toga crvena boja na njegovim radovima tako efektna i često prisutna“, objašnjava Samardžija.

Traume iz logora

Lubarda se vratio iz logora u Nemačkoj na još neobjašnjen način, krajem rata. Fizički zapušten, bolestan, ali nedirnutog talenta koji se razmahao čim se pridigao. Intuitivno, stilom je brzo odskočio iz sveprisutnog socrealizma. Njegov dar je prepoznao žiri II bijenala umetnosti u Sao Paulu, gde je Borbom konja „pobedio“ Pikasa i Dalija, pobravši svih 14 glasova. Sledile su mnoge domaća priznanja i nagrade. Međutim, njemu samom je važnije bilo šta umetnost „donosi iznutra, a ne spolja“.

Zvali su ga i „dvorskim“, državnim umetnikom, iako je status bio sticaj okolnosti da je Tito obožavao njegove slike. Slučajno je, i ne po svom zahtevu, dobio i tu vilu na Dedinju, jer je vlasti pred stranim delegacijama bilo sramota da takva veličina živi neprikladno. Zato je paru dodelila kuću u kojoj je i ostala udovica. Godine 1974, posle Lubardine smrti, Vera je poklonila Gradu Beogradu 57 njegovih slika i 133 crteža i celokupno pokućstvo, po želji muža da osnuje atelje-galeriju. Upravljanje Legatom je povereno MSU u Beogradu.

Sukobi su počeli odmah po otvaranju Legata, jer je udovica, inače privilegovana uslovima ugovora, pa čak i stavkom da „zadrži domaće životinje (pse i mačke) koje je Petar Lubarda negovao i čuvao“, što je njoj ostavio u amanet, imala sijaset primedbi. Na radno vreme, plaćanje održavanja, posećenost galerije, a posebno na odnos kustosa prema postavci, nemarnih prema poklonu. Oni su se pak branili da su najvrednija dela pohranjena u Narodnom muzeju i MSU, negirajući procenu svojih prethodnika o dragocenosti i ovog segmenta Lubardinog rakošnog opusa.

Nastavak teksta možete pročitati u osamnaestom broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

1024×768

Normal
0

false
false
false

EN-US
X-NONE
X-NONE

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:“Table Normal“;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-priority:99;
mso-style-qformat:yes;
mso-style-parent:““;
mso-padding-alt:0in 5.4pt 0in 5.4pt;
mso-para-margin:0in;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:11.0pt;
font-family:“Calibri“,“sans-serif“;
mso-ascii-font-family:Calibri;
mso-ascii-theme-font:minor-latin;
mso-fareast-font-family:“Times New Roman“;
mso-fareast-theme-font:minor-fareast;
mso-hansi-font-family:Calibri;
mso-hansi-theme-font:minor-latin;
mso-bidi-font-family:“Times New Roman“;
mso-bidi-theme-font:minor-bidi;}

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.