Zaboravite De Kubertena

Dobra je stvar ako će za Železaru Smederevo sada da se pronađe stručan i profesionalan menadžment. Nije dobra stvar ako iz toga zaključimo da do sada Železaru nije vodio stručan i profesionalan menadžment. U tom slučaju bi nam se nametnulo pitanje – a zašto, ako ga je već moguće pronaći? Osnovno pravilo, koje kapitalizam i privatni vlasnici vrlo dobro poznaju, pa ne žale novca za dobre menadžere i sa njima sklapaju milionske menadžerske ugovore, jeste da od tih menadžera prilično zavisi ta delikatna razlika – da li će preduzeće da uspe, ili će da propadne.

Ovo se, naravno, odnosi na preduzeća koja imaju perspektivu na tržištu, robu za prodaju, pa im sposoban menadžment može doneti prednost, nove poslove, dobro upravljanje i zaradu kojom će da opravda svoju visoku platu. Što je u redu, jer se u uređenom i razvijenom svetu znanje plaća. Zato oni koji hoće da rade i zarade, kupuju znanje i skupo ga plaćaju, a ne kupuju diplome. Obrnuto od našeg slučaja, ali to je već druga priča.
Kad se radi o Železari Smederevo, ona je gubitaš od samog početka. Da li je istinita ona stara anegdota ili je izmišljena ali uverljivo zvuči, tek, glasi ovako: vozi se drug Tito sa partijskim drugovima kroz Smederevo i pita ih – šta ovde najbolje uspeva. Oni kažu „grožđe“. Drug Tito čuje „gvožđe“ i kaže – pa sagradite onda jednu železaru. I tako je ta jedna železara, za ove protekle decenije, „progutala“ jednu Srbiju.
U međuvremenu su propadali i mnogi drugi giganti – Krušik Valjevo, Prva petoletka Trstenik, Fabrika vagona Kraljevo, Sloboda Čačak, Zavodi Crvena zastava Kragujevac, da ne nabrajamo dalje, desetine, pa možda i stotinu hiljada ljudi ostajalo je bez posla i nekako se snalazilo, ili se nije snalazilo, ali je za svaku vlast, nekako, granični kamen bila upravo železara koja ne sme nikako da se zatvori, jer bi onda 5.000 ljudi ostalo bez posla, a Smederevo bi bilo „mrtav grad“.
Razmatranje o tome šta treba uraditi sa Železarom Smederevo je delikatno i kompleksno i tu dobrog rešenja u ovom trenutku nema. Da li ostaviti na ulici 5.000 porodica i to u istom trenutku, ili pronalaziti nekako načine (uprkos direktivi EU da se to više ne može raditi) da se godišnje odvaja 120 miliona nepostojećih evra za njeno dalje održavanje u veštačkom životu? Potrebno bi bilo, pre svega, napraviti ekonomsko-socijalnu analizu šta je jeftinije, na svaki način.
Ali ono što je osnovno, tu ozbiljnu analizu treba raditi pametno, studiozno, uz pomoć osvedočenih stručnjaka i bez preuranjenog istrčavanja na televiziji, čemu naš premijer, a za njim ni ostali zvaničnici, nikako ne mogu da odole. Zato je, između ostalih razloga, sve oko železare ovako traljavo vođeno i završeno. Ako vi još prošle godine zavapite da vam je kupac očajnički potreban, da ćete platiti ne 100 nego i 200 miliona samo da se te bede rešite, ako stalnim pominjanjem jednog kupca tender učinite besmislenim (zašto bi ozbiljni ponuđači trošili vreme i novac radi De Kubertenovog pravila da je važno učestvovati, oni dolaze da pobede) onda ste sami svoju poziciju prodavca totalno urušili, pa ovako i mora da se završi.
Ipak iz svega možemo izvući i naravoučenije za ostala državno/javna preduzeća: ispunite obećanje, raspišite i zaista sprovedite javne konkurse, dovedite profesionalni a ne partijski (po pravilu neuki) menadžment, dobro ga platite i dajte mu jasne ciljeve. A prodaju tih preduzeća, ako je bude, prepustite stručnjacima, bez politikantsko-populističkih medijskih istrčavanja. Lako ćete se hvaliti ako cela stvar uspe. I imaćete čime.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.