Va bank

Ništa gore od novinara koji prepisuje i citira sam sebe. Ali ovde je stvar ozbiljnija. Još pre godinu dana, ovde smo napisali tekst pod naslovom „Svakog dana neki cirkus“ u opisu javnog života i prakse koju je počela da uvodi tada nova vlast. Situacija od tada stalno eskalira, i kad god pomislimo da smo stigli do donje granice i da nema dalje, neki glasić šapne „ima, ima“ i pokaže nam kako dno izgleda ne postoji. 
Najnoviji slučaj (u trenutku pisanja teksta, uz veliki rizik da bude premašen do izlaska broja iz štampe) jeste sada već notorni glavni urednik Informera, lista koji maliciozni zovu „službeni glasnik“. Taj se glavni urednik u svojim nastupima na dve televizije izuzetno naklonjene srpskom premijeru, načinom koji veoma liči na histerične napade, uplašio za premijerovu sudbinu i prozvao „one koji mu rade o glavi“. Pritom je čak premijera više puta nazvao „budalom“ što je apsolutno nedozvoljen termin u javnom diskursu, i to ne bi smelo da zavisi od stepena (ne)vaspitanja onoga ko nastupa. Poštovanje prema funkciji predsednika vlade, kao i prema gledaocima televizije sa nacionalnom frekvencijom, isključuje takav govor.
Šta nam ovo govori? Pre svega to da smo došli u fazu kada više nikakva pravila ne važe, kada je sve dozvoljeno, kada ne postoji nikakva odgovornost ne samo za izgovorenu reč, već ni za bilo koji postupak, kršenje etike, pravila, zakona. Sve je dozvoljeno ako ste na „pravoj strani“. Ako niste, ostaju vam dve opcije. Opcija A je – da se sklonite i ućutite „dok ovo ne prođe“, a sve će jednom da prođe. Samo je pitanje kakve će posledice (i zbog tog vašeg ćutanja) da ostanu i mogu li se popraviti. Imamo i opciju B, da se protivite i ukazujete da smo krenuli pogrešnim putem, ali onda rizikujete da budete proglašeni za neprijatelja države i naroda (a ne ovakvih ljudi i njihovog ponašanja, upravo u interesu te države i naroda) i da budete javno provučeni kroz kaljugu, a vi se posle perite.
U celoj ovoj nezdravoj situaciji čak i ljudi sposobni da proniknu u suštinu društvenih pojava i procesa ostaju zbunjeni šta se zapravo dešava i sa koje strane vetar duva. Većina koja se time ne bavi, jer ne želi ili nije u stanju da se bavi, tek ne može da razabere šta se dešava i ostaje joj samo da se ućuti i gleda samo kako da preživi. Može biti da u tome i jeste suština – dok više ne možemo ni da dišemo od medijskih dimnih bombi koje se na nas bacaju na dnevnoj bazi, iza scene se odvija preraspodela onoga što je ostalo, nalik na prvobitnu akumulaciju kapitala. Oni koji bi postavili pitanje ili podigli glas protiv, ne mogu ni da dođu do reči.
Pa tako imamo sledeće: svi koji se protive netransparentnom davanju vojvođanskog zemljišta u zakup Arapima, ili bilo kome drugom bez javnog tendera, odmah su Pajtićevi manipulanti koji politički, naravno, „ruše Vučića“ ili imaju neke lične interese. Oni koji pitaju koliko će država Srbija da uloži, a koliko će tačno da dobije od famoznog projekta „Beograd na vodi“, optužuju se da bi oni više voleli da su pored reke ostali ono ruglo i deponija. Oni koji se protive prodaji Telekoma kao nacionalnog resursa i iznose za to argumente, optužuju se da time brane svoje privilegije i interese. Oni koji pitaju da li je jeftinije bilo na vreme zatvoriti Železaru Smederevo, umesto što nas je koštala stotinu miliona evra godišnje, pa sada ministar finansija još mora da ide u Brisel da objašnjava da li to država daje i dalje skrivene subvencije iako to ne bi smela, optužuju se da žele da 5.000 ljudi ostane bez posla. 
Primeri se mogu nabrajati unedogled. Suština je u tome da ne samo da nijedno drugačije mišljenje nije dobrodošlo, već se ono guši i diskvalifikuje argumentima koji to nisu – da ste neprijatelj koji ima neke lične interese, inače se ne biste bunili. Kao da sutra ne postoji.
I paradoksalno, cela ova psihotična situacija najviše šteti upravo sveprisutnom premijeru Vučiću. Dolazak na vlast i odlazak sa vlasti u normalnom demokratskim državama su normalni procesi i normalni ciklusi. U takvoj situaciji vi možete otići sa vlasti i ponovo se normalno i mirno jednog dana na nju i vratiti. Ovakvom tehnikom vladanja vi sami sebe dovodite u poziciju da izgledate kao da igrate „va bank“. Što u pokeraškom žargonu znači – ulog jednak iznosu čitave banke, staviti sve na kocku, igrati na sve ili ništa.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.