Avioni, igle i pampers za radnike

Kome se smučilo da gleda rijalitije, ili želi malo da promeni, može da se bavi visokom politkom i velikim temama – da li će Velika Britanija stvarno izaći iz Evropske unije ili ipak neće uprkos rezultatima referenduma, a kome je i to dosadno, može da prati odiseju kako smo presekli svečanu crvenu vrpcu i poslali avion čak preko Atlantika u Ameriku. Direktni prenosi iz aviona za znatiželjnike koje zanima kako unutra izgleda, šta će ekskluzivni gosti da jedu, šta kaže pilot, a šta srpski premijer koji uprkos obećanju, eto, neće leteti, pa kako je po završetku ove avanture avion dočekan u toj nepoznatoj zemlji, pretvorili su se takođe u rijaliti. U to se uklopilo lupetanje Siniše Malog da je prodato 15.000 karata za avion koji prima nešto preko 200 putnika. Dakle, za jedno 70 letova unapred. 

Sa ovom pričom nema ništa 99% građana Srbije, koji niti pomišljaju, niti imaju bilo kakve šanse da se za života otisnu u daleku Ameriku. Ovo sve izgleda grandiozno, kao da se lansira srpska raketa u orbitu i kao da nas ta avantura neće koštati nepoznat broj miliona evra. Jer, em je avion iznajmljen i plaćamo najam, em je i sam premijer priznao da „u prve tri godine“ ova linija neće biti profitabilna. Ali je on ovim poslovnim potezom „ostvario svoj san“. O trošku poreskih obveznika koji tim, a ni nekim drugim avionom, sigurno neće leteti. Za nas koji smo ostali na zemlji, može biti poučna jedna istinita pričica o tome kako u realnosti žive obični građani, poreski obveznici, za koje u avionima, a ni u glamuroznim vestima, nema mesta. 

Priča se događa u jednom šumadijskom gradu (a nije Kragujevac). Domaća kompanija koja se bavi šivenjem trebalo je da kupi polovnu mašinu od 45.000 evra. Vlasnici su obijali pragove državnih institucija, Fonda za razvoj, banaka, ne bi li dobili zajam za nabavku mašine da unaprede poslovanje. Prvi ih nisu pustili ni na vrata; drugi su ih glat odbili, a treći su im rekli da su spremni da kreditiraju samo nabavku nove mašine od 250.000 evra. Kompanija je odbila ponudu jer taj novac ne može da vrati, pogotovu što ima i nelojalnu konkurenciju u vidu stranog investitora. 

Taj strani investitor iz iste delatnosti u isto vreme dobija takozvane državne podsticaje da započne posao u istom gradu: besplatnu zgradu i 10.000 evra po radnom mestu da zaposli 100 radnika (u ovom slučaju mahom radnica) uz obavezu da im plaća po 35.000 dinara mesečnu platu. Ali, poslodavac je u ugovore o radu uneo toliko visoku normu da radnice ne postižu da je ostvare, pa onda dobijaju minimalac. Neke od njih samoinicijativno su počele (po ugledu na Juru) da nose čuvene pelene za odrasle, kako se ne bi odvajale od mašina i kako bi ispunile normu i zaradile tih 35.000. 

Posle nekog vremena, utvrdile su da su im se na mašinama pojavile deblje igle koje češće prave škart, što ih opet sprečava da ispune normu i opet padaju na minimalac. Poslodavac, pak, za škart dobija nove olakšice i ukalkulisao je da mu je ušteda na platama i porezu veća od štete na škartu. Onda, da čovek ne poveruje, očajne žene počinju da donose krišom u fabriku tanje igle, da opet smanje škart. Ali, ni poslodavac ne drema – kad je utvrđeno šta žene rade, uvedene su kontrole i strogo zabranjeno da se unose „privatne igle“ u preduzeće. Očajne žene tako rade jer nemaju izbora, izdrže dokle izdrže, a kad im se smuči pa odu, dolaze druge i tako ukrug. 

Poslodavac ne trpi jer nezaposlenih ima koliko hoće, za taj posao mu nije potrebna nikakva kvalifikacija, od države je uzeo subvencije i kako god okrene, on dobija. Radna snaga mu je besplatna potrošna roba. Država knjiži da je svojom mudrom ekonomskom politikom zaposlila 100 novih radnika i uporno se oglušuje o pozive i proteste radnika. Dolazak inspekcije rada  radnici, koji su se usudili da je zovu, čekaju mesecima, sve svesniji da izgleda neće ni dočekati. 

Kako sa stanovišta ovih ljudi deluje višednevna medijska tirada o avionu koji je, čudo neviđeno, poleteo za Njujork, onaj koji nije u toj situaciji ne može ni da zamisli. Verovatno im on stvarno izgleda kao svemirski brod koji poleće na drugu planetu, što sa njihovom svakodnevnom ljutom borbom za goli opstanak nema nikakve veze. Kako ovaj ropski odnos može da promeni vlada koja zaista brine o svojim građanima i radi u njihovom interesu? Pre svega tako što neće rasipati milione na ovakve „investitore“, tako što neće svoje građane reklamirati i preporučivati kao jeftinu radnu snagu i tako što će sve učiniti da obrazuje svoju decu i bar od njih stvori kvalifikovaniju i time skuplju radnu snagu koju poslodavac neće menjati kao prostu potrošnu robu. 

Ali takva vlada sigurno ne bi, od svih ljudi u ovoj zemlji, a valjda imamo bar nekog stvarno obrazovanog i čestitog, za predsednika skupštinskog Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo (!?) stavila – Muamera Zukorlića. Čoveka koji je vlasnik univerziteta bez akreditacije, koji štancuje diplome i sada, baš zgodno, sam sebi može da dodeli i akreditaciju, pa će cena diploma da skoči. A što će bilo kome takve diplome, u tome se sastoji suština ove priče.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.