Vesti iz izdanja

29.10.2017. 14:34

Autor: Dijana Ivanov Kadić

Ljudi na vrhu moraju biti uzor moralnosti

Profesor Ratko Ristić, dekan Šumarskog fakulteta

Ako živite s rizikom od pojave prirodnih katastrofa, a ne preduzimate ništa ili veoma malo u cilju zaštite, vi ugrožavate koncept društvenog razvoja i u domenu energetike, infrastrukture i poljoprivrede. Takođe, svaki ozbiljan strani investitor razmišlja da li je zemlja u koju želi da ulaže rizična s aspekta prirodnih katastrofa. Mnoge od njih odvraća činjenica da je neko područje problematično zbog poplava ili suša. Ukoliko želimo značajno da podignemo nivo odbrane i sigurnosti, nama godišnje treba 90 miliona evra da ulažemo u suštinsku infrastrukturnu zaštitu od poplava

U razvijenim zemljama ljudi odavno ne gledaju samo u nebo. Suša je ove godine u Srbiji desetkovala prinose. Govoreći o sistemima za navodnjavanje, premijerka je rekla da „Srbija sramotno kasni i da je neodgovorno što je do sada samo tri odsto poljoprivrednog zemljišta pokriveno navodnjavanjem“. Kako ste vi razumeli premijerkinu izjavu, koga bi trebalo da bude sramota?

Mi živimo na području koje po svojim klimatsko-meteorološkim, geološkim i morfološkim osobinama nosi velike rizike. Dokaz su bujične poplave kao najčešća prirodna katastrofa. Meteorološka merenja u poslednjih desetak godina su pokazala porast srednje godišnje temperature vazduha i sve duže periode sa uzastopnim tropskim danima kada temperatura prevazilazi 30 stepeni, što za posledicu ima česte suše. Iz tog razloga država bi morala da kreira efikasnu strategiju čija bi primena smanjila posledice klimatskih promena. Nikome više ne sme da bude opravdanje da se statični, višednevni cikloni u Srbiji ne mogu očekivati, naročito imajući u vidu poplave u maju 2014. godine. Sve će biti učestalije pojave ekstremno jakih kiša koje proizvode bujične poplave. Posledice suše takođe dobijaju dramatične razmere. Na primer Vojvodina ima samo šest procenata zemljišta pod šumskom vegetacijom, a optimalno je oko 12 odsto. Za početak bi trebalo napraviti koridore šumskih pojaseva koji su važni jer između ostalog smanjuju efekat gasova staklene bašte, štite plodne površine od eolske erozije, modifikuju mikroklimu, pomažu u očuvanju i obnovi biodiverziteta. Takođe, jako je važno da svi rečni tokovi budu zaštićeni od različitih zagađenja, među kojima je i silno đubre koje građani stalno bacaju.

Posledice elementarnih nepogoda se kod nas „leče“ podizanjem kredita. Da li bi materijalna šteta bila znatno manja da se ulaže u preventivu?

Svaka kalkulacija oko toga da li novac treba potrošiti na preventivu je suvišna. Godine 2014. Srbija je imala direktnu materijalnu štetu od 1,7 milijardi evra i negativan rast BDP. Dakle, jedan jedini događaj je proizveo ogromne materijalne štete i izazvao smrt više od 50 ljudi. Ukoliko želimo značajno da podignemo nivo odbrane i sigurnosti, nama godišnje treba 90 miliona evra da ulažemo u suštinsku infrastrukturnu zaštitu od poplava. Veliki problem je činjenica da hiljade objekata propada zbog nedostatka novca za održavanje, pogotovo u oblastima brdsko-planinskog regiona, jer su daleko od očiju, van urbanih sredina. Ako živite s rizikom od pojave prirodnih katastrofa, a ne preduzimate ništa ili veoma  malo u cilju zaštite, vi ugrožavate koncept društvenog razvoja i u domenu energetike, infrastrukture i poljoprivrede. Takođe, svaki ozbiljan strani investitor razmišlja da li je zemlja u koju želi da ulaže rizična s aspekta prirodnih katastrofa. Mnoge od njih odvraća činjenica da je neko područje problematično zbog poplava ili suša. Ulaganje u preventivu bi moralo da bude društveni prioritet, jer novca ima ali ga treba trošiti namenski. 

Koliko se novca ubira od korisnika vodnog zemljišta i gde on odlazi?

Mislim da bih mogao da kažem da je zapravo političko pitanje gde odlazi novac namenjen za vodoprivredu odnosno za prevenciju od poplava. Po Zakonu o vodama, država naplati sasvim dovoljno: skoro dvanaest milijardi dinara na teritoriji Republike, od toga šest milijardi u Vojvodini i isto toliko južno od Save i Dunava. U Vojvodini sva naplaćena sredstva ulaze u pokrajinski Fond za vode. S druge strane, „Srbija vode“ imaju poslovni plan od svega 1,4 milijarde dinara i tim novcem treba da rešavaju probleme vodoprivrede na skoro 2,5 puta većem prostoru. Dakle, u praksi se novac naplaćuje i nestaje u budžetu, a do vodoprivrede dođe od projektovanih šest do sedam milijardi – svega 1,4 milijarde dinara. Konkretno u Vojvodini se ponašaju odgovorno, a u ostatku države važe neki drugi principi. Jedna zemlja – dva sistema. Odgovor na pitanje gde je novac morao bi da da ministar finansija. 

Nastavak teksta možete pročitati u 45. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.