Vesti iz izdanja

29.09.2018. 19:36

Autor: Dragana Nikoletić

Druga strana agresije

Psihološka stanja: osećaj krivice

Uzroke, kao i uvek, treba tražiti u porodici, prestrogoj, punoj prevelikih očekivanja i projektovanih ambicija, sklonoj da za svaku grešku kazni, makar i teškom reči, a da ni jedan uspeh ne smatra dovoljnim za pohvalu. Tako oblikovano biće zazire od autoriteta, plašeći se pokude, pa ono formira „unutrašnjeg kritičara“, strožijeg od bilo kog spoljašnjeg

Stalan osećaj krivice još jedna je od brojnih patologija moje ličnosti od koje „moja malenkost“ postaje još minornija. Premda se medicinski ne tretira kao bolest, konstantna griža savesti to jeste, i to veoma teško izlečiva, kao autoimuna oboljenja kad organizam sam sebe izjeda. Pa, ako nešto od njega ostane – ostane. Ako li ne, nikakva šteta, ionako si zaslužio da te ne bude.

Psiholozi vele da se ova emocija, kao i osećanje stida i ponosa, razvijaju u razdoblju od druge do treće godine života, kao i da krivica, u principu, nosi poruku „učinio sam nešto loše“, dok je kod stida akcenat na slici o sebi, koja govori „ja sam loš“. Poslednje je iracionalna generalizacija nasumičnih slučajeva oglušivanja o moralne norme ili sporadičnog povređivanja osećanja (obično) bliske osobe. Stručnjaci još dodaju i da dugotrajno upražnjavanje griže savesti „itekako dovodi do anksioznosti, depresije i samoprezira“. Kažu i da je samomučenje pogubno i zato što vodi do samokažnjavanja i autoagresije, ponekad i sa ciljem da se predupredi kazna koju dežurni krivac definitivno „zaslužuje“.

Uzroke, kao i uvek, treba tražiti u porodici, prestrogoj, punoj prevelikih očekivanja i projektovanih ambicija, sklonoj da za svaku grešku kazni, makar i teškom reči, a da ni jedan uspeh ne smatra dovoljnim za pohvalu. Tako oblikovano biće zazire od autoriteta, plašeći se pokude, pa ono formira „unutrašnjeg kritičara“, strožijeg od bilo kog spoljašnjeg. Međutim, umesto da tako postaješ bolji, dešava se da trokiraš, zakucan u nekoj od ranih faza razvoja.

Kad – ako ti nešto treba ili ti smeta, brizneš u plač i to će se stvoriti ili otkloniti, posredstvom roditelja. Nagon za opstankom na tom nivou samospoznaje uverava te da si centar sveta, što bi trebalo do pedeset i neke da prevaziđeš. A ne da i dalje misliš da zbog tebe sve postoji i sve se vrti oko tvoje ose. Vrlo prosto, kad čitaš u literaturi ili posmatraš tuđi slučaj. Kad si u svojoj (tesnoj) koži, tog bremena i ne želiš da se ratosiljaš. Ili, kao kod edikcije: pustio bi ti njega, ali neće on tebe.

Nadograđujući iz muke mišljenje struke, stigla sam do zaključka da se upravo zbog te dve strane medalje osećaja krivice, obe sa „ja“ u središtu, cepam na dve strane od kad znam za sebe: da li bih da budem vođa ili nevidljiva. Da sam zbog lica i naličja istog fenomena večito u raskoraku između manije veličine i sidroma potpunog pomanjkanja samopouzdanja.

Upustim se onda dalje u nadri –samo –psihoanalizu, metodom regresije: koji je to bio fatalan momenat da se tako bifokalno formiram? Onog se kritičnog razdoblja od druge do treće godine, kao i većina, ne sećam, kad se ponos sa krivicom pobrkao, a možda je to bilo onda kad sam pala na glavu kroz prozor privremenog boravišta u Velikom Gradištu. Ili se mogućim fizičkim oštećenjem samo pravdam pred sobom i drugima, a da sam događaj pamtim iz prepričavanja da „ni čvorugu nisam zadobila“. Kome bi palo na pamet da tek prohodalom detetu proverava psihosocijalne funkcije? A trebalo je…

Od tamo nekog uzrasta kad se po ulici vitla sa vršnjacima, u mojoj kući se poslušnost podrazumevala. Zahtevima sam većinom odgovarala, kao odlična učenica sa svim peticama, mnogostruka članica školskih sekcija, ali bih, recimo, umesto da vežbam Šopenove etide, na klaviru drndala „O-Ma-ri-ja-na, slatka, mala Marijana“. Tad bi se na vratima sobe pojavila prekorna grimasa moje bake, a šlager bivao prinudno obustavljen, kao i, ubrzo, moja muzička edukacija. Što mi nikad nije bilo oprošteno jer su se za mene „toliko žrtvovali“, a za časove klavira „od usta odvajali“.

Nastavak teksta možete pročitati u 54. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.