Vesti iz izdanja

27.02.2019. 15:37

Autor: Bogdan Petrović

Rekordna proizvodnja, rekordni gubitak

IHP Prahovo - primer preduzeća u restrukturiranju

Sudbinu srpske „teške“ industrije, probleme nastale još u doba SFRJ,  kolaps usled sankcija, kao i privatizaciju, možemo najbolje sagledati preko konkretnog primera – Industrije hemijskih proizvoda – IHP Prahovo. Ovo je priča o tom nekadašnjem gigantu
RTB Bor je izgradio IHP radi prerade sumporne kiseline koja je nastajala u procesu prerade bakarne rude u Boru 1960. godine. Pored fabrike, nedaleko od mesta gde se nalazilo staro pristanište na Dunavu, izgrađena je velika rečna luka za potrebe rada IHP Prahovo i RTB Bor. Osnovni motiv za izgradnju pogona u Prahovu bila je potreba da se preradi višak sumporne kiseline koja nastaje kao tehnološki nusproizvod prilikom rafinacije bakra u procesu prerade u Boru.
IHP Prahovo je u doba socijalizma imalo nekoliko razvojnih faza i sve do 80-ih godina preduzeće se razvijalo i povećavalo kapacitete. Oprema je nabavljana iz Francuske i u to vreme je predstavljala poslednju reč tehnike. Širen je asortiman proizvoda, pa se od jednostavnih fosfatnih đubriva kao što je SSP prešlo na proizvodnju svih fosfatnih đubriva (posebno razne vrste NPK) kao i čitav niz drugih proizvoda. Fabrika je mogla da proizvede 400.000-500.000 tona gotovih proizvoda i ostvarivala je godišnje prihode od nekoliko stotina miliona maraka. Prahovo je postalo jedna od najmoćnijih fabrika za preradu mineralnih đubriva u SFRJ.
Samoupravljanje je uzelo svoj danak
U toku „samoupravnih“ transformacija, preduzeće se izdvojilo od RTB Bor i počelo je svoj samostalni život. Razni biseri samoupravnog organizovanja (bolje reći gluposti) nisu mogli da mimoiđu ni ovaj kolektiv, ourizacija je uzela maha, tako je u jednom trenutku bilo formirano čak devet posebnih celina, uz eksploziju bespotrebne administracije. Broj radnika je stalno rastao, pa je tako u jednom trenutku Prahovo zapošljavalo 4.500 ljudi. Neproduktivno zapošljavanje imalo je za posledicu ogromne troškove radne snage (5-6 puta više zaposlenih od optimalnog broja).
Usled izbijanja dužničke krize u SFRJ početkom 80-ih godina, zaustavljen je razvoj IHP-a. Što je još gore, hronični nedostatak deviza uticao je na nabavke rezervnih delova, tako da je održavanje fabrike bilo sve lošije, što je naravno uticalo na performanse u proizvodnji.
Kako je proizvodnja mineralnih đubriva bila pod strogom državnom kontrolom cena (zbog velikog uticaja cene đubriva na cenu poljoprivrednih proizvoda), Prahovo je moralo da proizvodi robu za domaće poljoprivrednike sa velikim gubicima. Poseban paradoks je bio da je 1989. godine IHP dobio plaketu predsednika predsedništva SR Srbije zbog rekordne proizvodnje, kada je bio zabeležen i rekordni poslovni gubitak. Stoga ne čudi da je IHP Prahovo dočekalo raspad SFRJ sa preko 100 miliona dolara duga.
Sankcije i preživljavanje 90-ih
Iako je već posle 1980. godine IHP prestao da ulaže u razvoj, devedesete  godine dovele su fabriku u skoro nemoguć položaj. Kao i u drugim preduzećima, raznim „aranžmanima“ je obezbeđivana kakva-takva proizvodnja. Ključni problem u proizvodnji, nabavka uvoznog fosfata rešena je nabavkom sirovine iz Sirije, koja se nije pridržavala režima sankcija. 
Fabrika je proširila proizvodnju i na deterdžente za široku potrošnju, kao i na ostalu kućnu hemiju, pa je tako Srbija imala obezbeđeno snabdevanje tim proizvodima i pored sankcija. Posebna priča je bila vezana za finansiranje proizvodnje, pošto je bilo neophodno obezbeđivati devize za uvoz fosfata. Država je obezbeđivala određena sredstva, ali su se koristile i razne trange-frange kombinacije. Sa Prahovom su „poslovale“ razne privilegovane posredničke firme. Krajem 90-ih godina u opskurnoj SPS-kombinaciji kredit od pet miliona dolara preko svoje grčke kompanije dao je i pokojni biznismen Vanja Bokan, naravno sa „adekvatnom“ kamatom od 2% mesečno (namera je po svemu sudeći bila da se preuzme rečna flota Prahova). Novac se vrteo i preko drugih firmi (Progres, Geneks, Invest-import, kao i raznih „kiparskih“ firmi). Krediti su bili obezbeđeni hipotekama ili ručnim zalogama na opremi, pa se tako ceo kompleks, uključujući i luku i brodove, nalazio pod hipotekama različitih poverilaca.
Značaj Prahova u tom „sistemu“ pokazuje i da je predsednik upravnog odbora bio visoki funkcioner (jedno vreme i predsednik SRJ) Zoran Lilić. 
Nastavak teksta možete pročitati u 58. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“. 

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.