Vesti iz izdanja

30.12.2021. 01:21

Autor: Dragana Nikoletić

Sve se vrti oko sarme

Praznično raspoloženje

Ne pamtim od kada praznici u meni stvaraju klinč između panike i euforije, izazvan pitanjem s kim to vreme hoću i mogu da provedem, kao i na koji način. Jer, pomalo iščašen stil života, lišio me je stalnog partnera, a posledično i porodice koja se smatra bazom mira i dobrog raspoloženja, poželjnih za te dane u godini

Počasno mesto na listi izazivača stresa (bez obzira na predznak), zauzimaju novogodišnja slavlja, kao trenuci kada se opraštaš od starih i otvaraš ka novim pobedama. A poraze gledaš da zakopaš, ako iz njih nisi ništa naučio.

Lično preferiram da „najluđu“ noć provedem radno, jer rad oslobađa. Stoga sam išla na dočeke u Prihvatilište za odrasla lica, vozila se autobusima, pohodila psihološke radionice plesa… čak sam jednom svrnula i na groblje, da u taj značajni čas budem sa najbližima. Jeste da bi mi zbog pisanja teksta propadalo ono lenjo jutro posle, uz rusku salatu i TV, ali bih to nadoknađivala utiskom da sam korisna. 

On bi izostao da sam se prethodne noći napila, što znam iz iskustva, pa je još jedan razlog „za“ mešanje radnog i paradnog, bio otklon od posezanja za tom vrstom opuštanja. O ovo sam se samo jednom ogrešila, prateći dešavanja na platou ispred Narodne skupštine, za potrebe jednog elektronskog medija.

Problem nije bio u pevaljkama i pevačima, čiji te glasovi apriori teraju u dert, već u hladnoći, čije smo efekte anestezirali rakijom iz plastične čuture, pohranjene u nedrima mog tadašnjeg đuvegije. Budući da sam bila „na zadatku“, on je prednjačio u cuganju, uskoro postavši neuračunljiv, zbog čega je pao i smrskao foto-aparat svojom ogromnom telesinom. Premda sam se pokrpila fotkama sa mobilnog, gaf mu nisam oprostila, što je povuklo da me cele godine prati baksuz. Uzgred, sujeverje i jeste u korenu potrebe da se te svečane noći provedem posebno, uključujući crpljenje ekstremnih poslovnih mogućnosti.

S obzirom na to da u našem narodu provoda ni nema bez napijanja, tome i sama gledam da budem dosledna ako su dočeci privatni, a posebno ako imam lufta od nekoliko dana. I eto me tako lane u selu Bujačić kod Valjeva, gde od početka korone živi moja najbolja prijateljica. 

Skupilo se tu lepo društvo, a beše i obilje pića. Šljivka teče niz grlo ne pitajući za posle, igra se, skače, peva – to jest urla. Noge ignorišu dok mogu to što glava postaje teška i što se oči sklapaju. Kuća velika, ali ja volim kauč u dnevnoj sobi, iako u srži bučnih dešavanja. I još je prekratak, pa mi stopala „cure“ sa postelje. I to je poslednje čega se sećam iz noći dočeka.

Ujutru ustajem orna začudo, ali takva ne ostajem zadugo. Naime, ostali me suočavaju sa noćašnjim snimkom (na mobilnom), sa mnom u glavnoj ulozi. Na njemu ličim na mumiju, ne samo što privid budnog pogleda stvaraju dva komada keksa s rupom u sredini, položena na moje očne kapke, već i što mi vrat „krasi“ zmija od gume, data mi kao novogodišnji poklon (baš su se darodavci pretrgli). Takođe, ruka mi je skvrčena u oblik drške štapa – faraonskog znamenja. Usta su mi otvorena, podrazumeva se, ali to je najbezazleniji detalj na tom blamantnom snimku, koji su moji prijatelji pakosno dorežirali.

Ipak, krećem da se smejem dok ga gledam u lupu, što se pretvara u ponavljajuće zajedničke sesije. Štaviše, cerekamo se mesecima. Ipak se žalim psihoterapeutu – zašto baš uvek ja da budem dvorska luda. Tako mi se zalomilo u detinjstvu, on odgovara, puštajući da ostalo sama doumim.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.