Gafovi godine

Jedina proizvodnja koja je tokom protekle godine išla odlično, valjda bolje nego ikad, jeste proizvodnja gafova i skandala svih vrsta. Konkurencija će biti oštra i borba bespoštedna, pa baš da vidimo ko će na kraju da pobedi na tradicionalnom izboru za „Gaf godine“ koji sprovodi naš kolega Miloš Teodorović na Radiju Slobodna Evropa.

To su aktivnosti što se tiče zabavljanja narodnih masa, ili zamajavanja da što duže ne primete smanjenje plata i penzija, nezaposlenost, pad standarda i opšti nedostatak perspektive da će biti bolje. I da ne primete da prava proizvodnja opada, da preduzeća upadaju u sve veću nelikvidnost, a privreda u recesiju, što direktno dovodi u opasnost i ova postojeća radna mesta.

Umesto ozbiljne priče šta nam je činiti, pošto dubina problema u kome se nalazimo i unutar zemlje i na međunarodnom planu daleko prevazilazi i neku imaginarnu, mnogo kompetentniju i sposobniju vladu od ove koju imamo, mi se neprekidno zamajamo medijskom maglom i puštanjem filmskih žurnala. Pa tako: samo što smo ispratili našeg arapskog prijatelja Bin Zajeda, koji nam je obećao silne investicije pa otišao da mu kosovska predsednica Atifete Jahjaga dodeli orden za doprinos kosovskoj nezavisnosti, dočekali smo našeg najvećeg prijatelja Vladimira Putina na grandioznoj vojnoj paradi. Nisu se naši ministri ni osušili od one kišetine na kojoj su sa gostom stajali, iz bratske Rusije stižu dva hladna tuša – prvo, zapretili su smanjenjem isporuka gasa za trećinu ako ne platimo dug, a drugo, neće biti gradnje Južnog toka. I još smo o tome poslednji saznali. O reviziji ugovora o faktičkom poklanjanju NIS-a nema ni govora, pošto se Južni tok u tom ugovoru i ne pominje.

Još se nismo povratili od šoka zbog Južnog toka, dočekali smo našu kinesku braću, opet sa velikim nadama u investicije sa Dalekog istoka. To što je predsednik države izazvao smehotresnu olimpijadu svojim opservacijama o Tarabićima i „žutima“ koji će da piju vodu sa Morave, uopšte nije smešno. On predstavlja državu Srbiju, dakle sve nas.

Kao što uopšte nije više zabavan ni ministar za rad Aleksandar Vulin sa svojim arogantnim kršenjem zakona – kad je uhvaćen sa prstima u pekmezu, odlučio je da dva miliona evra budžetskog, dakle državnog novca umesto nevladinim organizacijama koje su ga iznervirale, „preusmeri“ u fond za lečenje dece. Na potom isplivale informacije da je imao još problematičnih slučajeva raspolaganja novcem poreskih obveznika, niko od zvaničnika ne oseća potrebu da se osvrne.

Kao što ni već pomenuti predsednik države nema potrebu da objasni sa kojih se to strana slivaju milionske donacije na račun fondacije njegove supruge. I kao što, uostalom, ni predsednik Vlade Srbije niti neko od ministara nije obelodanio koliko je novca sakupljeno za poplavljene, koliko je i za šta potrošeno i ko je, najzad, odgovoran za onakvo stradanje ljudi i imovine, a bio je to, ako ništa drugo, elementarni red.

Nismo se obavestili ni ko je kriv što su državne banke uspele da izgube milijardu evra pa je to svaljeno na teret poreskih obveznika. Da, državne banke vodili su i nekompetentni partijski kadrovi. Da, i u nadzornim odborima su sedeli i nekompetentni partijski kadrovi. Da, tajkuni koji su uzeli i proneverili milionske kredite nikako nisu nevini, ali oni kredite nisu mogli da uzmu sami, da im taj novac neko nije dao. E, taj je kriv više od tajkuna, ako zaista neko ima želju da ovu stvar ozbiljno raščisti, što sad ne izgleda da je slučaj.

U isto vreme se mučimo da sklopimo sa MMF-om sporazum „iz predostrožnosti“ od milijardu, ali dolara. Da li ćemo ga i sklopiti, MMF će odlučivati krajem februara. Da bi se smanjio budžetski deficit, kako traži MMF, a to se mora uraditi i da ne traži, smanjene su penzije i plate u javnom sektoru. Što je „potkačilo“ i zdravstvene radnike koji ionako rade na ivici pucanja i prosvetne radnike koji su ovaj potez shvatili kao konačni čin poniženja i totalne degradacije. Zbog toga štrajkuju, neki tihim bojkotom časova, neki otvoreno, a trpe deca i njihovo obrazovanje.

Šta je, dakle, zaključak? Od sve priče da se radi u interesu građana, da će se uvesti red u državu i javne finansije, da će platiti ceh oni koji su pljačkali narod i državu, a da će obični ljudi živeti bolje (kad se usaglasimo koje godine), došli smo do toga da ceh plaćaju samo obični građani. Svakodnevne priče o velikim i nezabeleženim uspesima, o nezadrživom prilivu investicija, o diplomatskim uspesima i najavljenom napretku, sve kombinovano sa aferama i selektivnim obračunima, mogu da daju efekat neko vreme, ali je pitanje još dokle. Optimizam i dobre vesti jesu neophodni za ozdravljenje, kako bolesnom čoveku tako i bolesnom društvu, ali tu treba imati mere i ne gubiti kopču sa realnošću. A naročito ne udarati na zdrav razum onih koji u taj optimizam treba da poveruju.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.