Vučić očajno glumi i preglumljuje

Razgovor:Tamara Nikčević i Branislav Trifunović

  • Broj 22, jul - avgust 2015.

  • Tamara Nikčević

  • 0

Ubrzo nakon što je na Youth Theatre Festivalu, koji se od prije dvije godine održava u Novom Pazaru, doživjela veliki uspjeh, predstava Beton-mahala, u režiji glumca Branislava Trifunovića, u tom je gradu zabranjena i skinuta sa rapertoara. Ne, nije bilo zvanične zabrane; jednostavno, novopazarski političari i lokalni šerifi su autentična svjedočenja mladih glumaca (uzrasta od šesnaest do dvadeset i jednu godinu) o problemima sa kojima se svakodnevno suočavaju, o komplikovanim bošnjačko-srpskim odnosima, o stegama koje im nameću politika, vjera, običaji, tradicija, društvene okolnosti, proglasili antiislamskim vrijeđanjem morala i postojećih društvenih vrijednosti.

"Iako je doživela ovacije publike i aplauze na otvorenoj sceni, Beton-mahala je, zahvaljujući pre svega ministru Rasimu Ljajiću koji je pred sam kraj predstave demonstrativno ustao i napustio salu, skinuta sa repertoara”, kaže Branislav Trifunović. "Šta je to ministra Ljajića toliko naljutilo? Valjda činjenica da ti mladi ljudi, suočeni sa sumornom perspektivom  zemlje kojom vladaju političari kakav je on, kada to već ne mogu da učine u stvarnom životu, na kraju komada pakuju kofere i odlučuju da napuste i Novi Pazar i Srbiju.”


Kao glumci, kao koautori predstave,  kažu da je njihov najveći problem? Šta ih muči?
Šestoro bošnjačke i dvoje srpske dece koja igraju u predstavi rekli su isto: pre svega, muče ih stalni pokušaji društva da ih razdvoji; smeta im stigmatizacija kojoj su izloženi od trenutka kada se u školi opredele za bošnjački ili srpski jezik kao svoj maternji; to što ne smeju da posećuju kafiće u kojima se toči alkohol, jer im to ne dozvoljavaju babo ili vera; to što je u Novom Pazaru i dalje društveno neprihvatljivo zaljubiti se u devojku ili mladića ako oni ne pripadaju veri drugačijoj od njihove; to što ne znaju jesu li ravnopravni članovi društva; što ne znaju za koga da navijaju, koja im je himna... U poslednjem delu komada, umesto himne, glumci kreću da pevaju pesmu koja je, očito, svima prihvatljiva.

Koju?
Molitvu Marije Šerifović… Sve u svemu, suočeni sa mučnom i sramnom ujdurmom lokalnih vlasti i nekih novopazarskih moćnika, sa pritiscima, pretnjama otkazima, sa izbegavanjima da mi kao reditelju konačno objasne u čemu je problem, Baton-mahalu smo, umesto u Novom Pazaru, krenuli da igramo i po Srbiji i po bivšoj Jugoslaviji: od Makedonije i Kotora, do Aleksinca, Kolašina, Beograda, Sombora…

Ako, recimo, uzme u obzir probleme sa kojima se suočavaju Oliver Frljić, Ivica Buljan, Kokan Mladenović, vi sa Beton-mahalom, čovjek bi mogao da zaključi da u postjugoslovenskim društvima pozorište i dalje ima neku subverzivnu ulogu.
Nažalost, takav zaključak bio bi pogrešan. Tim pre što je uloga teatra odavno kod nas svedena na to da zabavi, da nasmeje, da razveseli… U nekim srećnijim vremenima, pozorište je imalo širu društvenu ulogu, u smislu kritičara loših pojava, korektora; njegova funkcija je, pored ostalog, bila i da na dnevni red stavi one probleme koji potresaju određenu zajednicu. Pa, setite se da je, recimo, antički komediograf Aristofan u svojim komadima imenom i prezimenom prozivao tadašnje moćnike i "tajkune”, ismevao ih, rugao im se. Hoću da kažem da mi danas licemerno zvuče ocene kako takozvano angažovano pozorište nije pravo pozorište. Jeste! Upravo je to ono što me kao glumca i kao umetnika najviše interesuje.

Mislite da ta vrsta angažmana može nešto da promijeni ili...
Ne verujem da pozorišna predstava ima moć da bilo šta značajnije promeni. Ipak, u ovom pasjem vremenu važno mi je da znam da sam negde nešto pokušao, da sam negde nešto rekao.
Da, vidjela sam da ste, na primjer, jedini glumac koji je nedavno potpisao apel kojim se traži prekid hajke koju Srpska napredna stranka i njoj bliski tabloidi provode nad ombudsmanom Sašom Jankovićem.
Imam utisak da godinama živimo u nekoj vrsti marketinškog eksperimenta u kome političari građanima objašnjavaju da je neuporedivo pametnije verovati njima nego vlastitim očima. U Srbiji je zaštitnika građana - inače, nezavisnu državnu instituciju – tako moguće bez ikakvih posledica nazvati "budalom”; populističkim pričama o njegovim visokim primanjima izazivati bes kod osiromašenih građana, iako je jasno da su tu i toliku platu izglasali i sami poslanici Vučićeve stranke koji danas oko toga dižu dreku.



Nastavak teksta možete pročitati u dvadesetdrugom broju štampanog izdanja časopisa "Nova Ekonomija"
pošaljite komentar

Nema komentara