Može li Hrvatska da potroši 25 milijardi evra iz EU fondova

Hrvatski napori u iskorištavanju EU fondova otkrivaju neadekvatne apsorpcijske kapacitete, no više od svega zabrinjava kvaliteta sadržaja kojeg treba ponuditi za financiranje.

Financijska plima raspoloživih EU osiguranih financijskih potpora do kraja ovog desetljeća za Hrvatsku predstavlja zasigurno blagoslov, odnosno katalizator u njenoj transformaciji prema EU ali i globalno postavljenom digitalnom, odnosno zelenom društvu.

U tom smislu relativno mala ekonomija računa na 25 i više milijardi eura EU financiranja u programskom razdoblju 2021-2028, što se smatra prilikom za zemlju te veličine koja se omogućava možda samo jednom u povijesti.

Hrvatska se u javnom sektoru ojačala apsorpcijskim i provedbenim kapacitetima, znanjima, te iskustvima stečenih u proteklom financijskom razdoblju 2014-2012, pa čak i stekla određenu usudnost u pregovorima sa EU s jedne strane.

S druge je strane proliferirala vojskom konzultanata i savjetnika u privatnom sektoru koji su u stanju artikulirati identificirane projektne ideje, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, i pretočiti ih u prihvatljivu projektnu dokumentaciju za financiranje defacto svih tipova projekata. Govorimo o projektima veličine i značaja Pelješkog mosta, preko složenih inovativnih projekata Rimca, pa sve do mikro poticaja malim i srednjim poduzećima.

No ipak, u vremenima koja su uslijedila sve se više javljaju izazovi Hrvatske da učinkovito, a onda i u potpunosti iskoristi namijenjena joj sredstva, pri čemu se djelomični razlog može pripisati još uvijek nedostatku kapaciteta.

Ernest Vlačić

Nedostatak snažnih kapaciteta, ali i provedbenih načela i politika, posebno nacionalnog plana za otpornost i oporavak, mogao bi ostaviti mnoge projekte koje EU financira ili nedovršenim, ili loše provedenim, uz rasipanje vrijednih resursa i potkopavanje kredibiliteta Hrvatske kao pouzdanog partnera.

Međutim, ono što s druge strane zvuči obeshrabrujuće, svjedočimo nedostatku kvalitetnog financijabilnog razvojnog sadržaja, odnosno što je to što bi trebalo financirati kako bi se podigla načelna konkurentnost zemlje. Drugim riječima mislimo na ponudu ili stvaranje privlačnog sadržaja dugoročno razvojnog karaktera.

Takvo stanje u konačnici može ugroziti njezin zacrtani napredak i spriječiti ostvarenje njezinih istinskih potencijala. Programi EU-a daju prednost projektima koji pokazuju inovativnost, održivost i jasnu viziju gospodarskog razvoja i društvene kohezije.

Hrvatska se u prošlosti već suočavala s navedenim izazovom sadržaja, te je u nedostatku boljih rješenja nerijetko promovirala projekte izgradnje ‘zidova’ i infrastrukture što obično ne daje garanciju multipliciranja i povrata investirane vrijednosti. Da se razumijemo, nije Hrvatska usamljena u ovom izazovu, najlakše je, najvidljivije i najoportunije je plasirati novce u besadržajne zidove i infrastrukturu, odnosno ‘katedrale u pustinji’, koje često besadržajne predstavljaju budući operativni teret lokalnoj zajednici.

Što onda predstavlja kvalitetan razvojni sadržaj u jednom ekosustavu danas iz gospodarske perspektive? Prevladavanje izazova s ​​kojima se ne samo Hrvatska suočava u iskorištavanju fondova EU-a zahtijeva višestrano sinergizirani pristup.

Postojanje i poticanje razvoja pametnih i zelenih izvozno orijentiranih industrija na prvom mjestu. One omogućuju da se u jednoj maloj otvorenoj ekonomiji kao što je RH razvije kompletan poslovni ekosustav od akademije, malog i srednjeg gospodarstva, uključeno i javnog sektora. Zemlja u tom smislu treba, između ostalog u okviru navedenih postojećih EU raspoloživih financijskih sredstava biti inovativna, drugačija od ostalih.

Odnosno treba iznaći načina kako  financirati, poticati i njegovati okruženje koje potiče kreativnost, inovativnost i poduzetništvo, te stvarati dodanu vrijednost.

Njegujući kulturu inovacija i iskorištavajući svoje jedinstvene prednosti, zemlja mora razviti privlačan sadržaj koji je u skladu s prioritetima EU-a, otvarajući nove multiplikativne i preljevne prilike za financiranje.

Drugo, Hrvatska se mora proaktivno pozabaviti pitanjem generiranja razvojnog sadržaja. Zemlja treba njegovati ekosustav koji potiče eksperimentiranje, kreativnost, inovacije, istraživanje i posebno suradnju.

Naravno, mnogi će se zapitati kojim ljudskim resursima to možemo učiniti, kad smo već usred olujnog egzodusa kreativnog potencijala.

To predstavlja treću stvar koju treba učiniti, odnosno da se dio već raspoloživih sredstava preusmjeri prema ubrzanom stvaranju ili ‘uvozu’ sposobnog i kreativnog ljudskog kapitala koji će omogućiti brži skok na drugu razinu, leapfrog. Osobno smatram da je vodstvo pa sve do najviše razine odgovorno za generiranje takvog poticajnog okruženja, jer nas ‘nevidljiva ruka’ Adama Smitha u ovim malim otvorenim ekonomijama neće voditi prema blagostanju već agilni lideri – vizionari.

Neodgodivim adresiranjem iznesenih nedostataka u cilju stvaranja privlačnog sadržaja usklađenog s ciljevima EU-a otvorit će nove mogućnosti financiranja za Hrvatsku i ojačati joj imidž kredibilnog partnera. Poduzimajući ove mjere, Hrvatska može i mora iskoristiti sredstva EU-a kako bi katalizirala svoj gospodarski i društveni razvoj, u konačnici ostvarivši svoj pravi potencijal unutar Europske unije.

I za kraj, isti se princip može s relativno malo modifikacija primijeniti i na sve zemlje Zapadnog Balkana, jer i njih u periodu koji je pred nama čekaju izazovna vremena, razni izvori financiranja njihovog gospodarskog razvoja, ili catching-upa. U tom smislu trebalo bi se učiti na neiskustvu ili nesnalažljivosti onih prvih, i u tom smislu efikasnije organizirati vlastite procese.

Ernest Vlačić, naučnik i univerzitetski profesor u Hrvatskoj i inozemstvu, vanredni profesor na FEFA Beograd, međunarodni konzultant, predsjednik Tematskog inovacijskog vijeća Energije i Okoliša Republike Hrvatske