Srbija

16.11.2013. 02:06

Vesna Damjanić Branković

Autor: Nova Ekonomija

23 pitanja za Sašu Radulovića, ministra privrede

Srbija

16.11.2013. 02:06

Dosta je subvencija

1.    Prošla su dva i po meseca od kada ste na čelu Ministarstva privrede. Šta vas je negativno iznenadilo?
Problemi su daleko veći nego što su poznati javnosti. Nisu me iznenadili. Znao sam ih i ranije, ali me je zaista negativno iznenadio nivo neodgovornosti. Očekivao sam da postoji neodgovornost, ali da  ovoliko duboko ide, to je bilo teško da pretpostavim.

2.    Jesu li u pravu oni kritičari koji kažu – jedno je kada Saša Radulović bloger piše o rešenjima za srpsku privredu, a drugo kada se kao ministar susretne sa tim problemima?
Ne. I kao bloger sam znao gde su problemi i  sada kao ministar stojim iza onih ideja koje sam govorio ranije i pokušavam da ih sprovedem. Ono što sam govorio kao bloger nije bilo u tome da neko sa strane dođe i da magičnim štapićem odjednom reši naše probleme i stvari promeni. Morate jasno da kažete –  to su problemi  i da krenete da ih rešavate i da kažete koliko će to da traje. Mislim da smo, što se toga tiče, napravili veliku promenu u Mnistarstvu.

3.    Ima li pozitivnih iznenađenja?

Pozitivno je to da, iako predlažemo jako  bolne rezove, postoji značajna podrška  ljudi na skupovima i u javnosti i od mnogih mladih ljudi koji su se odazvali pozivu da nam pomognu u njihovom sprovođenju.

4.    Podrška Aleksandra Vučića, koji vas je predložio za ministra, kolika je?

Za podršku morate da se borite, onim što adite i uspesima koje postižete – da time stičete  podršku. Niko ne može blanko da vam da podršku. Podrška se manifestuje u tome da se na Vladi usvajaju naši zakoni, da se mere poštuju i da Vlada inisistira na  transparentnosti, doslednosti i odgovornosti.  I to je potrebna podrška.
Stalno ističete odgovornost, odnosno neodgovornost. Verujte  da za godinu dana, recimo, javna preduzeća mogu da vode odgovorni direktori. Da se njihova odgovornost podrazumeva, a ne da se postavlja pitanje odgovornosti.
Ili to ili ja neću biti ministar.

5.    Za  godinu dana?
Tako je.

6.    Očekujete li tu otpor? Posebno ističem javna preduzeća zbog njihove dosadašnje uloge podmirivanja stranačkih interesa. 
 
Mi radimo na izmenama Zakona o javnim preduzećima, uvešćemo licenciranje direktora,  uvodimo licenciranje članova Nadzornog odbora. Morate da imate osnovna  znanja da biste mogli da se bavite tim poslom i ući ćemo u postupak pravljenja planova rada tih preduzeća. Mi to moramo da uradimo, inače, nastavićemo da propadamo.

7.    Da li je to deo onog vašeg – „dosta je”, koje je odjeknulo u javnosti. Čega je dosta?
Dosta je neodgovornosti  države, dosta je netransparentnosti,  dosta je nezdrave ekonomije, dosta je perpetuum mobile ekonomije, dosta je subvencija. Moramo na  zdravim osnovama da nastavimo da živimo, moramo odgovorno da  se ponašamo. Našu neodgovornost će plaćati naša deca.

8.    Nakon tog vašeg „dosta je”, pojedini su primetili da se jedino Saša Radulović u Vladi ponaša kao ministar. Kako to razumete?
Ja sam posao shvatio ozbiljno i odgovorno,  ono što Ministarstvo radi  jeste u sklopu opšte politike Vlade, tako da Vlada  stoji iza poteza Ministarstva. Nije potrebo  sada da za svaku odluku koju Ministarstvo donese,  izađe cela Vlada i da kaže – jeste, to je tako! To nije funkcionalno. Mi imamo jasan plan  koji hoćemo da sprovedemo, taj plan je deo politike Vlade  –  insistiraćemo na tome da se novcem poreskih obveznika ozbiljno postupa, insistiraćemo na punoj transparentnosti, na punoj odgovornosti.  Mislim da je ono što smo činili do sada upravo i proizvelo takvo stanje da je vreme da se kaže – dosta je bilo!

9.    Na početku vašeg mandata u rekonstruisanoj Vladi, javnost vas je zapamtila kao ministra koji insistira na ličnim kartama preduzeća. Da li ste konačno dobili potpune lične karte?
Ne, još uvek nismo. Dobili smo gotovo sve lične karte – od 153  preduzeća u restukturiranju, 419 preduzeća koja su u ingerenciji Agencije za privatizaciju i 35 javnih preduzeća.  Sada ćemo da tražimo i lične karte od javnih komunalnih preduzeća, kojih ima oko 600. Od svih tih ličnih karata, samo 50 su potpune.
 
10.    Kako vi to tumačite – neznanjem, neodgovornošću? Ili jednostavno, otporom?

Pod jedan, to je  potpuna neodgovornost  za koju nemam nikakvo razumevanje, jedan veliki javašluk, a u nekim delovima i privredni kriminal koji se tiče drugih organa. Mi smo rešeni da ovaj postupak sprovedemo do kraja. To je svojevrsno pravljenje inventara, ne možete da lečite nešto ukoliko ne znate u kakvom je stanju. Meni je neverovatno da u poslednjih 10 godina te podatke već nismo sakupili. Svi koji kažu da mi te podatke imamo i pitaju šta će nam, neozbiljni su. Jer, ako neko uredno vodi knjigovodstvo, onda mu nije potrebno ni sedam dana da napravi ličnu kartu. Mi smo odmakli dva meseca od početka ove akcije i još uvek nemamo sve na stolu.

11.    Vlada Srbije usvojila je Predlog zakona o budžetu za 2014.  godinu i poslat je Skupštini na razmatranje. Deficit je za nijansu manji nego ove godine – 4.6 % odsto bruto domaćeg proizvoda, a sam budžet je predstavljen kao početak ekonomskog oporavka. Šta donosi privredi?
Budžet Ministarstva  privrede je znatno drugačiji nego ovogodišnji i svi prethodni. Upostavlja se novi način pomoći privredi preko Garantnog fonda, koji će zajedno sa poslovnim bankama učestvovati u davanju garancija i osiguranja, kako bi smanjio  rizik plasmana i samim tim i kamatne stope.  Nastojimo da kroz sistem poslovnih banaka smanjimo kamatne stope za sve, a banke će na kraju da odaberu klijente i krediti će da budu dostupni svima.

12.    A šta je sa  subvencijama?
Biće jedino subvencija koje smo preuzeli ranijim, potpisanim ugovorima. Novih subvencija neće biti. Potpuno su eliminisane iz budžeta.

13.    Kako će da funkcionišu preduzeća u restrukturiranju, koja su živela od subvencija?

Nema ni za njih subvencija, nego se preko Tranzicionog fonda, koji iznosi 20 milijardi dinara, obezbeđuje kupovina potraživanja radnika i nekih drugih pravnih lica. To znači da će fond povratiti novac od  privatizacione ili stečajne mase, zavisno po kojem modelu se reši sudbina preduzeća. Više nema bacanja novca na subvencije, za svaki dinar koji dajemo iz budžeta tražimo mehanizam kojim ćemo ga vratiti nazad u budžet.

14.    Mnogi su situaciju sa FAP-om i blokadom pruge videli kao test rešenosti za vaše ministarstvo i za čitavu Vladu da okončate proces restrukturiranja u Srbiji. Očekujete li još sličnih otpora?
Sigurno će biti još  otpora, biće potrebno malo vremena da se svi upoznaju sa ovim  procesom. Tranzicioni  fond za preduzeća u restrukturiranju treba da počne da radi  od 1. januara. Mi objektivno imamo problem dok to ne  počne da funkcioniše, tako da smo za taj period predvideli međurešenje koje radi po istim principima kao Fond koji će raditi od iduće godine. Novac koji se sada daje za objektivne potrebe – socijalno pitanje ugroženih ljudi koji bukvalno nemaju šta da jedu, ali smo pronašli mehanizam da se novac da, ali i da se vrati kroz privatizacioni proces.  U kontekstu restrukturiranja FAP uspostavili smo novi mehanizam koji će da funkcioniše ova dva meseca do kraja godine dok ne počne da radi Tranzicioni fond.

15.    Verujete li da ćete restrukturiranje okončati do sredine iduće godine?
Ja mislim da je to pitanje „biti ili ne biti“ za finansijsku situaciju u budžetu, za dugoročno smanjenje deficita, za izbegavanje bankrota, za ozdravljenje  srpske privrede. Neuspeh nije opcija.

16.    Da li je opcija da u tom procesu oko 20.000 radnika ostane bez posla, prema ranijoj računici?
Nezahvalno je licitirati, mi ćemo se truditi da taj broj bude što manji. Situacija je jako teška, nakon 10 godina nerada i neodgovornosti, moramo da platimo cenu. Da je to urađeno pre pet ili deset godina, gubitak radnih mesta bio bi mnogo manji. Koliki će na kraju zaista biti višak teško je reći, ali je država spremila socijalani program da pomogne tim ljudima. Ono što očekujemo nakon tog procesa, a što se nije desilo proteklih 10 godina, jeste da nakon privatizacije preduzeća počnu da funkcionišu, da rade, da dođe do privrednog rasta i do otvaranja novih radnih mesta i to zdravih radnih mesta, a ne bolesnih u kojima država samo baca novac u bunar.

17.    Najavili ste promenu četiri reformska zakona – zakon o radu, stečaju, privatizaciji i izgradnji. Šta oni suštinski menjaju?
Menja se poslovna klima u Srbiji, nabolje. Najpre, Zakon o radu je ključan. On mora da omogući  jednostavnije i zapošljavanje i otpuštanje. Mora da se prekine sa otpremninama za sve godine radnog staža kod svakog poslodavca. To su direktne prepreke novom zapošljavanju. Od 2004. godine do danas, izgubili smo više od 300.000 radnih mesta, a novog zapošljavanja nema. To treba da nam dosta kaže. Važno je da javnost shvati da poslodavci ne otpuštaju radnike zato što su besni i kako im dođe, već im padne poslovanje, nemaju prihode koje su planirali i misle da je radnik loš. Niko ne otpušta dobrog radnika. Mi gušimo privrednu aktivnost i zapošljavanje  jer je rizik od zapošljavanja veoma veliki.

18.    Šta je sa izmenom Zakona o planiranju i izgradnji? I dalje smo rekorderi po broju dana za izdavanje građevinskih dozvola – oko 300 dana je potrebno za jednu dozvolu.
Zbog haosa sa dozvolama, građevinska industrija je praktično stala. Mi smo pojednostavili dobijanje  građevinskih dozvola i time smanjili prostor za korupciju i omogućili lakše investiranje u građevinsku industriju. Istovremeno, rešavamo  pitanje prava korišćenja nad građevinskim zemljištem, što je ključno pitanje. Rešenje  tog pitanja će „otključati” veliki broj stečajnih postupaka koji su u toku, a preostale postupke iz privatizacije će učini transparentnim.

19.     Šta se menja zakonima o stečaju i privatizaciji?

Sve će biti potpuno transparentno, utvrđuje se potpuna odgovornost državnih službenika i stečajnih  upravnika, ali i sankcija ako ne budu radili svoj posao kako treba. Sva ova četiri  zakona zajedno su preduslov da uspešno privedemo kraju privatizaciju, da  se pokrenu stečajni postupci i da privreda konačno prodiše.

20.    Vi ste pošli istovremeno na više frontova – i sa predlozima izmena reformskih zakona, potom stopiranjem Fonda za razvoj, rešavanjem sudbine preduzeća u restrukturiranju i sa ličnim kartama… Da li je to previše? Postoji li opasnost da se preigrate?

Ukoliko to ne uradimo privreda Srbije neće preživeti, neće biti rasta, gubiće se radna mesta, tu  moramo da pobedimo. Recimo, Fond za razvoj ne može da funkcioniše  kao do sada. Ne možete imati 61 zaposlenog i 20.000 kredita.

21.    Da li verujte da ćete uspeti u te dve misije – da štedite i da imate privredni rast, istovremeno?
Prema budžetu, rast iduće godine bi trebalo da bude nešto veći od jedan odsto. To je zaista malo. Nedostaje još jedan set mera, za koji sam se ja zalagao, o kojem je Vlada diskutovala, ali je odlučeno da  se taj set ne primeni – to je smanjenje nameta na rad. Pored svih stvari koje radimo, to treba da bude glavni inicijator značajnog privrednog rasta. Očekujem pozitivne efekte od završetka privatizacije, očekujem pozitivne efekte i od promene zakonske regulative i smanjivanja troškova  finansiranja privrede kroz Garantni fond. Međutim, nama treba injekcija adrenalina privredi i to upravo kroz smanjenje nameta na rad.

22.    Koliko je realno da se u idućoj godini izborite za smanjenje nameta na rad?
Ja sam uporan, duboko verujem da bismo od toga dobili između jedan i dva procenta veći rast bruto domaćeg proizvoda od planiranog. Postoji, naravno, rizik od primene te mere, ali postoji i rizik od nepreduzimanja tih poteza. Pre godinu dana imali smo fiskalnu konsolidaciju u kojoj smo smanjili javnu potrošnju i podigli  poreze, a sada smo sa nove četiri milijarde evra duga i sa smanjenom privrednom aktivnošću.  Bojim se da nam se deo tih stvari ne ponovi, postoji rizik od toga, moramo da smanjimo namete kako bi proizvodnja i izvoz prodisali i postali konkurentni i kako bismo dobili podsticaj za privredni rast.

23.    Pretpostavljam da ste te argumente predočili vicepremijeru Aleksandru Vučiću i ministru finansija Lazaru Krstiću. Zašto nisu usvojeni?
Kjuč je rizik, procena rizika. Činjenica je da je deficit ogroman i da su veliki pritisci i od MMF-a i od stranih kreditora. U tom kontekstu smanjenje nameta na rad bio bi aposlutno hrabar potez u ovom trenutku. Pitanje je procene rizika, ne procene da li je nešto dobro, nego koliko je taj potez rizičan. Sa moje tačke gledišta,  rizičnije je ne povući taj potez nego ga povući.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Komentar(1)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.