Srbiji je neophodna medijacija EU

Studentski pokret i proevropska opozicija ne bi trebalo da budu rivali, već međusobno komplementarni delovi jednog šireg projekta. S pobedom Petera Mađara, ta računica se temeljito, možda trajno promenila. Srbija ulazi u novu geopolitičku fazu bez tog zaklona, u trenutku kad je evropski konsenzus o demokratskom nazadovanju u Beogradu čvršći nego što je bio u dugom nizu godina. To je nova stvarnost i pitanje je samo hoće li suočavanje s njom biti dobrovoljno i pravovremeno ili prisilno i zakasnelo

Kada god u Srbiji nešto loše zadesi jedan od rijetkih medija koji su do sada uspijevali raditi neovisno od režima, prva reakcija vlasti gotovo je identična: kažu da je to privatna stvar, interna reorganizacija, ništa s čime oni imaju veze. Možda je formalno tako. No, pitanje koje bi trebalo postaviti nije pravne, nego funkcionalne naravi: što, dakle, smjena urednika u jednoj od svega dvije televizije koje u Srbiji još mogu emitirati drukčiji glas od dominantnog prorežimskog narativa znači za ukupni informativni prostor te zemlje i za njene građane, pita se izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Tonino Picula. Komentarišući nedavne smjene menadžmenta unutar grupacije United Media, evropski izvjestilac podsjeća na postojanje indicija da su najviši državni funkcioneri aktivno tražili smjenu urednika televizije N1.
„Ako se te indicije potvrde, onda više ne govorimo o vlasničkoj preraspodjeli u privatnom poduzeću, već o direktnom miješanju državnih struktura u uredničku neovisnost medija, što je u direktnoj suprotnosti s europskim standardima kojima Srbija godinama formalno teži. Europski parlament i europske institucije ne mogu takve signale tretirati kao unutarnju stvar ili kao izolirani incident, već kao još jedan korak u dobro osmišljenoj strategiji postupnog sužavanja prostora u kojemu kritički glas uopće može disati. Kada takvi koraci počnu stizati i prema medijima koji su do sada uspijevali odolijevati, to nije povod za umjerenu zabrinutost, već za ozbiljnu i konkretnu reakciju“, kaže Tonino Picula u intervjuu za Novu ekonomiju.

Povod za reakciju mogao bi biti i nedavni upad specijalne policije u zgradu Rektorata u Beogradu?

Ako policija ulazi bez prethodne najave u zgradu koja je simbol institucionalnog i akademskog autoriteta jedne nacije, u ranim jutarnjim satima pretražuje urede, uzima računala i dokumentaciju, a sve to uživo prenose prorežimske televizije koje slove kao glas vlasti, onda to nije poruka upućena samo rektoru ili profesorima, nego svakome tko u Srbiji još razmišlja o tome da ustane i kaže glasno ono što misli. Autonomija sveučilišta jedna je od temeljnih pretpostavki demokratskog poretka, jedna od prvih stvari koje erodiraju kada se vlast kreće prema autoritarnim obrascima upravljanja. U Srbiji smo proteklih godina svjedočili upravo toj eroziji – korak po korak, institucija po institucija. Studenti koji mirno prosvjeduju, profesori koji staju uz njih, rektor koji s balkona rektorata govori pred tisućama sugrađana, a onda policija koja dolazi u svitanje, dijelovi su iste slike koji se moraju promatrati kao cjelina.

Zašto vlast to čini?

Zato što se suočila s nečim za što nije bila pripremljena. Studentski pokret koji je trajao mjesecima pokazao je neočekivanu otpornost, a imao je i dovoljno autoriteta i dovoljno široke društvene podrške da ga nije lako bilo ni diskreditirati, ni ignorirati, ni instrumentalizirati u stranačke svrhe. Kada uobičajeni mehanizmi kontrole ne daju željene rezultate, poseže se za grubljima, obrazac je koji nije nov u povijesti ove regije i koji uvijek govori isto: vlast koja je sigurna u sebe i koja ima legitimitet od svojih građana, ne treba koristiti sigurnosne strukture za discipliniranje profesora i studenata.

Ministar informisanja i telekomunikacija Boris Bratina rekao je da „policija može da bije i da ubija studente“, zbog čega se predsjednik Srbije izvinio javnosti i studentima. Istovremeno, vlast je najavila da će sa SPC osnovati univerzitet „Sveti Sava“. Kako tumačite ove najave?

Izjava ministra Bratine nije slučajni slip of the tongue. Takve riječi ne izlaze slučajno iz usta člana vlade; one otkrivaju određenu kulturu unutar vladajuće strukture, u kojoj se prosvjednici i kritičari tretiraju kao prijetnja koju treba neutralizirati, a ne kao građani čija prava treba štititi. Predsjednička isprika koja je uslijdila bila je, naravno, politički nužna gesta. Isprika za izgovorenu istinu, međutim, rijetko uvjerljivo zvuči i ona ne mijenja ono što je ta izjava razotkrila.
Kada uz tu izjavu postavite najavu osnivanja sveučilišta „Sveti Sava“ u suradnji s Crkvom, dobijate poruku akademskoj zajednici koja se u proteklim mjesecima usudila biti neovisna i koja je odbijala funkcionirati kao transmisijski remen vladajuće volje. Smisao te poruke jest da vlast može graditi paralelni akademski prostor koji će biti lojalan umjesto autonoman, te da može postupno relativizirati autoritet institucije koja joj je postala neugodna.
Europski parlament (EP) sve prati s puninom pozornosti koja joj pripada, jer autonomija akademske zajednice nije samo akademsko pitanje, već jedan od ključnih pokazatelja demokratskog zdravlja svake zemlje; posebno one koja tvrdi da želi biti dio europske obitelji.

U nedavnom govoru pred Odborom za spoljne poslove EP upozorili ste da se Srbija nalazi u „dubokom crvenom“. Ipak, nakon Vašeg govora, pritisak režima na medije i univerzitet je pojačan. Imate li utisak da vlast u Beogradu mnogo ne haje na poruke i upozorenja Brisela?

Kada sam pred Odborom za vanjske poslove rekao da se Srbija u mnogim ključnim parametrima kojima se mjeri demokratski napredak nalazi u „dubokom crvenom“, to nije bila retorička figura, nego precizan analitički opis stanja utemeljen na konkretnim slučajevima, konkretnim obrascima ponašanja vlasti i konkretnim pokazateljima koje prate i europske institucije i neovisne organizacije civilnog društva. Povjerenica Marta Kos bila je jednako jasna u svom izvještaju, navodeći da Srbija znatno usporava s reformama u svim ključnim područjima. Situacija koja je već tada bila loša od tada je postala još lošija, ne bolja.
Odnos beogradske vlasti prema Briselu u osnovi je selektivan i instrumentalan.

Kako?

Kada europsko partnerstvo donosi prednosti, pristupna sredstva, diplomatski legitimitet na međunarodnoj sceni, određenu zaštitu od jačih bilateralnih pritisaka, tada se s lakoćom i uvjerenjem poziva na europski put i europsku perspektivu. Kada to isto partnerstvo zahtijeva konkretnu promjenu ponašanja, reformu pravosuđa, slobodu medija, poštivanje akademske autonomije i izbornih pravila, slijede ili tišina ili narativ o neprihvatljivom miješanju u unutarnje poslove suverene države. No, postoji nešto što vlast u Beogradu zaista uzima ozbiljno, a to su financijske konsekvence. Kada europske institucije prijeđu od diplomatski formuliranih upozorenja u godišnjim izvještajima ka konkretnoj i jasno kondicioniranoj uvjetovanosti fondova, razgovor dobiva posve drugu dimenziju. Upravo zato sam javan u tome da je moguća obustava sredstava jedina poruka od koje sadašnji Beograd zaista strahuje. Politika koja godinama funkcionira po načelu deklarativnog europskog puta, uz istovremeno praktično kretanje u suprotnom smjeru, mora jednom naići na granicu iza koje nema više samo izvještaja, nego i konkretnih mjera.

Gdje su te mjere? „Politika gledanja kroz prste i forsiranje stabilnosti kao alibija od strane nekih evropskih aktera nisu donijeli rezultate u transformaciji zemlje, već su je samo udaljili od članstva“, rekli ste u govoru koji sam već spomenula.

Ta rečenica nije bila usmjerena samo prema Beogradu; bila je usmjerena i prema Briselu i prema nekim prijestolnicama država članica koje su godinama inzistirale na tome da se prema Srbiji mora postupati s posebnom strpljivošću, jer bi previše pritiska destabiliziralo zemlju i moglo je gurnuti u zagrljaj alternativnih geopolitičkih partnera. Ta logika imala je svoju unutarnju koherentnost, no rezultati su govorili sami za sebe. Govore i danas, glasnije nego ikad.
Srbija je danas toliko daleko od EU da su je u međuvremenu prestigle zemlje koje su pregovore počele daleko iza nje. Pregovarački proces praktički je u zastoju od 2021. godine i nema ozbiljnih znakova da će se taj zastoj razriješiti bez suštinske promjene u pristupu vlasti prema reformama. Poglavlja se mogu otvarati i papirologijom, no europski put zahtijeva transformaciju institucija, ne samo zakonodavnog korpusa. U Srbiji je ta transformacija izostala, i to ne slučajno.

Zašto je izostala?

Ona je posljedica sustavnog odabira vladajuće politike da europsku perspektivu koristi kao deklarativni okvir koji donosi legitimitet i financijska sredstva, dok se stvarni sadržaj te perspektive – neovisno sudstvo, slobodni mediji, pošteni izbori i autonomija akademske zajednice – sustavno razgrađuje.
Podrška građana Srbije za članstvo u EU je na ispod četrdeset procenata, a neka istraživanja bilježe i razine od svega tridesetak. U tom pogledu, Srbija je na začelju svih zemalja zapadnobalkanskog procesa i na začelju svih zemalja kandidatkinja u europskom susjedstvu. Europska perspektiva koja ne uspijeva osvajati srca i umove vlastitih građana nije europska perspektiva u pravom smislu. Ona je politički instrument koji gubi na težini upravo u trenutku kada bi trebao biti najmoćniji.

Osim u vrijeme premijera Zorana Đinđića, procenat građana koji Srbiju žele u EU nikada nije bio naročito visok. Ipak, nikada nije bio ni ovako nizak. U kojoj mjeri je na to uticala politika nekadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih lidera država EU, pa i nekih Vaših prethodnika na mjestu izvjestioca?

Podrška članstvu u EU u Srbiji trenutno je najniža zabilježena razina u čitavoj novijoj povijesti. Riječ je o fenomenu koji ne možete u cijelosti objasniti uspješnom manipulacijom javnim mnijenjem, niti ga svesti isključivo na prorežimsku propagandu. Nešto se u temeljnom odnosu prema europskom projektu promijenilo, i to mora biti predmet ozbiljne i poštene analize, koja ne štedi nikoga tko snosi dio odgovornosti za takav ishod.
Jedan od ključnih, a premalo spominjanih razloga jest upravo negativan način na koji vladajući režim u Beogradu svojoj javnosti godinama opisuje EU, Europski parlament i europske institucije. Taj narativ nije jednodimenzionalan, što ga čini posebno učinkovitim. S jedne strane, Beograd deklarativno potvrđuje europske integracije kao strateški cilj i time zadržava legitimitet u Briselu i pristup europskim sredstvima; istovremeno, unutar zemlje se europske institucije i njihovi predstavnici sustavno opisuju kao strani akteri, koji se neprimjereno miješaju u unutarnje poslove suverene države, koji imaju skrivene geopolitičke agende i koji Srbiji postavljaju uvjete kakve ne bi postavljali nekome drugome. K tome dolazi i politika konstantnog balansiranja između različitih centara moći kojom beogradska vlast godinama signalizira vlastitim biračima da Europa nije jedina opcija, da postoje alternativni partneri i alternativne orbite u kojima Srbija može pronalaziti svoje interese.
Dio odgovornosti snosi i politika selektivne strpljivosti pojedinih europskih aktera.

Što to tačno znači?

Kada se europska perspektiva godinama nudi kao mogućnost koja se neprestano odmiče, kada se uvjetovanost postoji na papiru, ali ne i u praksi, i kada se istovremeno tolerira erozija demokratskih institucija uz obrazloženje da previše pritiska može destabilizirati zemlju, tada ne treba čuditi da građani počinju percipirati europski put kao beskonačan proces bez realnog krajnjeg cilja. Oni koji su to iskusili na vlastitoj koži i koji su od iskrenih europejaca postali razočarani i skeptični imaju za to razloge koji nisu nevažni i koje ne bih otpisao kao propagandni učinak.
Istovremeno, moram biti precizan u jednoj važnoj distinkciji. Euroskepticizam koji se rađa iz razočaranja europskim institucijama strukturalno se razlikuje od euroskepticizma koji se hrani nacionalizmom i općenitim strahom. U Srbiji oba postoje paralelno, i bilo bi nepošteno izjednačiti ih. Oni koji su postali euroskeptici jer se osjećaju prevarenima od europskih institucija i od obećanja koja nisu bila ispunjena imaju posve drugačiji profil od onih koji europski projekt nikada nisu ni prihvatili u suštinskom smislu.

Da, ali pitala sam Vas o odgovornosti EU zbog kontinuiranog „gledanja kroz prste“ predsjedniku Vučiću.

Politika koju spominjete postigla je to da je beogradska vlast naučila kako koristiti europski legitimitet kao štit prema vlastitim građanima, dok suštinski ne ispunjava europske uvjete. Naučila je da negativne ocjene i oštriji izvještaji prolaze bez ikakvih stvarnih konsekvenci i da je dovoljan minimalni napredak na nekim manje važnim poglavljima kako bi se zadržao status koji donosi pristupna sredstva i diplomatsku zaštitu. Ta spoznaja nije poticala reforme, već njihovu simulaciju.
Odgovornost za ono što se danas događa u Srbiji u prvom redu snosi sama vlast i njezin odabir kako upravljati svojom zemljom. No, ne može se istovremeno zanemariti da je politika koja je godinama tolerirala eroziju demokratskih institucija, koja je forsirala stabilnost kao vrijednost po sebi neovisno o tome što se ispod te površine događa, pridonijela stvaranju okolnosti u kojima je sadašnja situacija uopće bila moguća. To nije izgovor za beogradsku vlast, već opomena europskim institucijama da uvjetovanost mora biti ozbiljna, dosljedna i primjenjivana u pravom trenutku, a ne kao naknadna reakcija kad šteta već bude učinjena.

Što se događa sa statusom Srpske napredne stranke unutar grupacije EPP, znate li?

Status SNS-a unutar EPP-a bio je i ostaje jedno od onih pitanja koja govore o tome zašto je europska politika prema Srbiji godinama bila ono što jest. SNS je pridruženi član EPP-a od 2016. godine, i ta veza nije bila bez posljedica. Bila je to zaštita, legitimitet i pristup koji stranki s takvim profilom u drugačijim okolnostima nikada ne bi bili dostupni. Kada su europske institucije godinama upozoravale na eroziju vladavine prava, slobode medija i akademske autonomije u Srbiji, istovremeno je unutar najjačeg europskog stranačkog saveza sjedila partija čije je vodstvo te iste procese provodilo. Ta proturječnost bila je vidljiva svima koji su htjeli gledati.
U rujnu prošle godine, nakon što je napetost između europskih institucija i Beograda dostigla razinu koja se zaista više nije mogla ignorirati, predsjedništvo EPP-a pokrenulo je internu provjeru usklađenosti SNS-a s vrijednostima EPP-a.

Što ta provjera podrazumijeva?

Ona nije statutarni postupak suspenzije, ni isključenja, već, kako je i službeno opisano, „interna istraga s otvorenim ishodom“. Rasprava o tom pitanju najavljivana je za proljeće, uz neformalan dogovor da se razriješi do lipnja. Čekamo.

EU bilježi ozbiljne „šumove na vezi“ i sa predsjednikom Donaldom Trampom i sa predsjednikom Vladimirom Putinom. Kako Srbija u tom odnosu, vlast bi rekla – balansira?

„Balansiranje“ je zanimljiva riječ. Diplomatski zvuči gotovo mudro, kao da opisuje neku sofisticiranu vještinu upravljanja između suprotstavljenih sila. No, kada tu istu riječ primijenite na situaciju u kojoj zemlja kandidatkinja za EU sustavno odbija uskladiti svoju vanjsku politiku s europskim okvirom, ne provodi mjere koje od nje zahtijeva to partnerstvo, a njezin predsjednik odlazi na vojnu ceremoniju u Moskvu za koju ostatak Europe jednoglasno ocjenjuje da je manifestacija agresivne politike prema susjednoj suverenoj državi, tada ta lijepa riječ počinje zvučati kao eufemizam za nešto posve konkretno.

Za šta?

Pod sadašnjim vodstvom, Srbije ne balansira između dvaju polova kao ravnopravnih sila, već crpi prednosti europskog partnerstva, a ne ispunjava obveze koje to partnerstvo neminovno podrazumijeva; istovremeno, produbljuje veze s akterima čija je politika u izravnoj suprotnosti s temeljnim interesima i vrijednostima iste zajednice.
Kada je riječ o transatlantskoj dimenziji, ne može se poreći da je određena nesigurnost u američkoj vanjskoj politici za Beograd stvorila taktički prostor za manevar. Kada Vašington i Brisel nisu u potpunoj usklađenosti u pristupu prema Zapadnom Balkanu, regionalne vlade vješte u toj vrsti igre dobivaju više prostora za odgađanje reformi koje bi inače bile teže odgoditi. To je realpolitička procjena, ne moralna karakterizacija. No, taj prostor nikad nije neograničen ni trajan, a geopolitička situacija se mijenja brže nego što mnogi u Beogradu pretpostavljaju.
Za Srbiju je geopolitički najrelevantnije promjena koja se upravo dogodila u Mađarskoj.

U kojem smislu?

Orbanova Mađarska bila je godinama jedini ozbiljan oslonac Beograda unutar europskih institucija; jedina država članica koja je sustavno ublažavala negativne ocjene ili otežavala konsenzus koji bi inače bio postignut brže i s oštrijim zaključcima. S pobjedom Petera Magyara, ta računica se temeljito, možda trajno promijenila. Srbija ulazi u novu geopolitičku fazu bez tog zaklona, u trenutku kad je europski konsenzus o demokratskom nazadovanju u Beogradu čvršći nego što je bio u dugom nizu godina. To je nova stvarnost i pitanje je samo hoće li suočavanje s njom biti dobrovoljno i pravovremeno ili prisilno i zakašnjelo.

Usljed straha od eskalacije nasilja na predstojećim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, opozicija tražiti medijaciju EU. Hoćete li se uključiti?

Strahovi koje opozicija iznosi nisu neutemeljeni ni pretjerani. Lokalni izbori u deset općina, koji su se u Srbiji održali krajem ožujka, bili su, po tko zna koji put, obilježeni zloupotrebama, nasiljem i pritiskom na građane, aktiviste i novinare, što je utvrdio i Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe.
Pitanje europske medijacije nije novo. Europski parlament ima iskustvo s medijacijom u unutarnjim blokadama zemalja regije, i to iskustvo nije uvijek jednoznačno pozitivno. Sjeverna Makedonija je bila primjer gdje je takav angažman dao rezultate, premda uz veliki napor i u iznimno specifičnim okolnostima. Hoću reći da je europska medijacija instrument koji je smislen samo ako postoji volja na obje strane da se promijeni nešto suštinsko, a ne samo da se stiša napetost do idućeg izbornog ciklusa.

Ta volja u Beogradu ne postoji?

Vlast u Beogradu dosad je sustavno izbjegavala svaki oblik strukturiranog dijaloga koji bi imao jasne uvjete, rokove i mjerljive ishode. Kad je delegacija Europskog parlamenta u siječnju posjetila Beograd, dočekana je, kako smo tada javno rekli, iznimno neprijateljski, što je ilustrativan podatak o tome s kolikim entuzijazmom bi vlast prihvatila ulogu EP kao medijatora u izbornom procesu. Ipak, potrebu za takvim angažmanom postaje sve teže osporiti, posebno u trenutku kada se predstojeći parlamentarni i predsjednički izbori bliže u okolnostima čije su institucionalne pretpostavke daleko od europskih standarda. Europski parlament o tome mora donijeti procjenu utemeljenu na aktualnim činjenicama, a ne na diplomatskim željama.

Prepoznajete li u proevropskoj opoziciji jasnu političku alternativu režimu u Beogradu? Znate da su neki čelnici evropskih država svoju manje ili više otvorenu podršku predsjedniku Vučiću objašnjavali tvrdnjama da je opozicija u Srbiji, u smislu velikosrpskog nacionalizma, često „gora od Vučića“.

Taj sam argument čuo više puta. Teza da nema alternative nikad nije bila valjan razlog za podupiranje nedemokracije, jer se alternativa ne rađa sama od sebe, nego se gradi ili sprječava u nastajanju. Opozicija u Srbiji nije ista kao što je bila prije pet ili deset godina. Pet proeuropskih stranaka koje su se koordinirale u okviru inicijative EU5 – a riječ je o strankama koje zastupaju različite nijanse liberalnog, socijaldemokratskog i zelenog spektra – artikuliraju jasnu europsku agendu, surađuju s europskim institucijama i neovisnim civilnim društvom. Najzad, na lokalnim izborima u deset općina pokazale su da imaju stvarnu biračku bazu. To nije savršena alternativa, jer savršena alternativa u politici ne postoji; to je, međutim, ozbiljan politički akter koji zaslužuje biti tretiran kao takav, a ne kao dekorativni element kojemu se odaje počast u govoru, a kojemu se u praksi uskraćuje podrška jer je Vučić „stabilniji partner“.
Studentski pokret i proeuropska opozicija ne bi trebali biti rivali, već međusobno komplementarni dijelovi jednog šireg projekta.