BOS PO TRNJU
Šta je uistinu značila poseta predsednika Srbije Parizu i prijem u Jelisejskoj palati?
Srbija ostaje na dobro poznati način ukleta sa jakom državom i nerazvijenim društvom, uključujući osobito i privredu. Ta zlosrećna kombinacija rezultat je nesrećne tradicije tokom koje je država opstajala i na razne načine delovala tokom čitavog milenijuma, dok je demokratski sistem imao za svoj razvoj na raspolaganju nekih pola veka ukupno
U sećanju povremeno, ali gotovo redovno, oživljava jedan stih davno čitane i uveliko zaboravljene pesme: Svi žarko volimo da budemo voljeni. Ovaj približno navedeni i nesavršenim prisećanjem reprodukovan stih odražava, reklo bi se, jednu univerzalnu ljudsku karakteristiku. Iako po svoj prilici opštevažeća, ona nije jednako zastupljena kod svih pripadnika ljudskog roda, a kod političara – onih koji su vladali, koji sad vladaju i koji rade na tome da se vlasti dočepaju u nekoj, makar i neodređenoj budućnosti – ona je više zastupljena nego kod običnih smrtnika, tj. ostalih pripadnika ljudskog roda. Jer kod njih se ta željena simpatija ne tiče samo emotivne strane njihovog bića, nego uvek poprima i vrlo praktične aspekte.
Stepen afirmisanosti i značajna reputacija u političkoj javnosti kod ovih, mahom prekaljenih profesionalaca, stvar je izgleda u političkom nadmetanju. Ti izgledi, dakako, opredeljuju i meru u kojoj se mogu nadati uspehu u realizaciji svoje misije i ostvarenju svog konkretnog, posve individualnog životnog učinka.
Način na koji se političari afirmišu u javnosti, a u biračkom telu nameću kao promišljen izbor višedimenzionalan je i krajnje kompleksan. Uslovljen je složenim interakcijama biračkog tela i pretendenata na vlast, a svrha ovog napisa je da se razmotri tek jedna komponenta u široko razuđenom snopu determinanti ishoda političkih nadmetanja.
Reč je o jednom u javnosti široko zastupljenom uverenju da su „svi oni isti“ i da nije vredno truda i vremena prebirati razne opcije i mučiti se oko toga za koga glasati. Nema sumnje da ovo uverenje predstavlja oštru negativnu ocenu za sve aktere koji se angažuju u političkom procesu: svaki od njih sebe i definiše i doživljava kao jedinstvenu i izuzetnu mogućnost da se „izborom pravih ljudi“ konačno eliminišu mnogi defekti političkog delovanja, te tako i mnogo šire shvaćenog društvenog života. Biti svrstan u nedostojno šaroliku grupu tutti quanti prava je uvreda za osećaj jedinstvenosti i neponovljivosti koji je političarima bezmalo genetički usađen.
Slika koju političari i njihove organizacije stvore u javnosti važna je determinanta učestalosti smenjivanja alternativnih političkih garnitura. Na najširem apstraktnom planu postoje, kao i kod skoro svih pojava i promena, suprotstavljeni argumenti u prilog promena političkih garnitura, kao i oni u prilog stalnosti i dugoročnosti njihove vladavine. U prilog stalnosti, a protiv čestih smena govori, prvo, činjenica da je mandat sastava na vlasti ograničen, a svi veći poduhvati, posebno reforme političkog i ukupnog sistema, traže dugoročno planiranje i mnogo vremena za realizaciju projektovanog.
Drugi argument je spoznaja da je svaka praksa, pa i obavljanje funkcija vlasti, uz ostalo i veliki i neizmerno važan proces učenja; samo duga vladavina omogućava da se rezultati učenja inkorporiraju u praktične akcije i tako predvidivo podignu njihovu efikasnost. Jedan za političare manje laskav argument, jeste da se oni, kad se dočepaju vlasti, pre svega, i to sasvim obilno, materijalno i finansijski obezbede i da, stoga, za društvo ne može biti isplativo da podmazuje veliki broj ionako masnih gusaka, tj. da troši resurse na podmirivanje velikog broja sukcesivno instaliranih vladajućih garnitura.
Među argumente u prilog smena spadaju uverenje da novi ljudi dolaze sa novim idejama, da su bolje upoznati sa raznim društvenim nepravdama i ostalim manjkavostima, te da su inspirisani i zavetovani za njihovo uklanjanje. Jedan argument za brzo smenjivanje garnitura na vlasti jeste da svaka vlast korumpira svoje aktere a da jako dugotrajna vlast korumpira dublje i šire od vlasti koja bi bila kraćeg veka. To je posebno aktuelno u uslovima kakvi su u Srbiji, gde izostaju valjani mehanizmi za ograničavanje i kontrolu vlasti.
Odgovori na mnoga netom postavljena pitanja zavise od pretpostavki ili uvida o tome kako će se ponašati alternativne garniture na vlasti. Ovde postaje zanimljiv, a svakako i relevantan analitički pristup koji je eminentno ekonomski i koga se ekonomisti ne bi hteli – a ne bi ni mogli – odreći ni po koju cenu. Učinci alternativnih garnitura po logici stvari zavise od njihovih preferencija i ponašanja. A ponašanja su, ako ne baš uvek, a ono poglavito i prvenstveno, sistemski uslovljena.
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
Šta je uistinu značila poseta predsednika Srbije Parizu i prijem u Jelisejskoj palati?
Prosečna marža u trgovinama na malo u Srbiji kreće se od oko 21-22 odsto do 31-32 odsto, ali je manja od one u Evropi. Maloprodaja nije kriva za visok rast cena u srpskim prodavnicama, a profiti trgovinskih ...
U proizvodnju struje u narednim decenijama moraće da se investira više desetina milijardi evra, jer Srbija više ne može dugoročno da se oslanja na nasleđene kapacitete iz socijalizma, sa izuzetkom hidrocentr...
Srbija mora da uskladi svoju unutrašnju i spoljnu politiku, odnosno da demokratski odluči o svom usmerenju ka velikim silama, glavna je poruka okruglog stola pod nazivom „Srbija između Istoka i Zapada“. Pone...
PREMIUM sadržaji na platformi NovaEkonomija.rs Inforamcije koje imaju dodatnu vrednost
POGLEDAJ SVE