Da se to nje dogodilo, pitanje je kada i kako bi Srbija dobila pozorište. Ovo je priča o bundovniku, eruditi i zaljubljeniku u teatar, čoveku koji je mnogo stekao, sve poklonio i umro u bedi u tuđem stanu.
Joakim Vujić (1772-1847) rođen je u Baji, mestu u Bačkoj koja je tada bila deo Austrougarske, a prvih nekoliko decenija života posvetio je učenju jezika (govorio je nemački, italijanski, latinski, mađarski) i edukaciji. Bio je učitelj i istoričari smatraju da je baš u tom periodu, pripremajući školske predstave, zavoleo teatar.
U to vreme, u Srbiji pozorište nije postojalo, kao ni komadi na srpskom jeziku koji bi eventualno mogli da se izvode.
Istorija svedoči da je Joakim Vujić, svakako odveć zaljubljenik u teatar, odluku da se posveti ovoj umetnosti, doneo je nakon odgledane predstave „Karađorđe ili zauzeće Beograda od Turaka“ koja je odigrana u Mađarskom pozorištu 1812. godine.
Svakako, najznačajniji trenutak, ispostaviće se kasnije, za budućnost srpskog teatra jeste premijera tročinke „Kreštalica“, po dramskom tekstu Augusta Kocebua 1813. U Pešti, u Tabanu, gde je živelo u to vreme oko deset hiljada Srba, odigrana je prva predstava na srpskom jeziku.
Interesantno je da je to prva predstava za koju su štampane karte, plakati najave, a Mađarsko pozorište ustupilo je sve neophodno za predstavu, pa čak i svoju pozornicu „Rondela“. Prihodi od predstave, Vujić je dao u humanitarne svrhe. Zbog ove predstave, danas se Joakim Vujić smatra ocem srpskog pozorišta.
Kako je voleo da putuje, ali i da vodi dnevnik na tim putovanjima, gotovo čitavog života tragao je za mecenama koje bi finansirale štampanje putopisa. Nije baš bio omiljen među učenim svetom u tadašnjoj Srbiji jer je dosta negativno, a javno, govorio o Vukovoj reformi koja je imala veliku podršku važnih ljudi u to vreme. Bio je fan slavenoserbskog jezika i pravopisa, pa zato. Na krilima tog sukoba, napisao je i pesmu u kojoj je Vuka dobrano „isprozivao“. Logično, javnost je očekivala i Vukovu reakciju, ali je on to mudro oćutao.
Knezu Milošu, dopao se Vujić, a kako su godinama negovali prijateljski odnos, s jeseni 1834. godine po njegovom odobrenju, u Kragujevcu, tadašnjoj prestonici Kneževine Srbije, izgrađeno je prvo stalno pozorište poznatije kao „Knjaževsko serbski teatar“.
Dalji tok istorije pozorišta, nakon osnivanja prvog, poznat je. Grob oca srpskog teatra, nažalost, nije. Zapravo, nema ga. Preminuo je u bedi, bez zaslužene penzije koja mu je ukinuta čim je knez Miloš abdicirao. Sahranjen je na Tašmajdanskom groblju koje je kasnije zameteno.
Izložbu o Joakimu Vujiću možete pogledati u Muzeju pozorišne umetnosti u Beogradu, ali i online, okviru manifestacije „Muzeji za 10“ koja se ove godine održava od 12. do 18. maja. Ljubitelji muzeja imaće prilike da se u preko sto pozorišta širom Srbije uživo ili online upoznaju sa stalnim ili, za ovaj događaj, pripremljenim postavkama.
„Muzeji za 10“ manifestacija je kojom se u Srbiji obeležavaju Međunarodni dan muzeja, Nacionalna nedelja muzeja i Evropska noć muzeja.