Cilj je stabilno snabdevanje gorivom
MOL grupa prisutna je u Srbiji pune dve decenije. Za to vreme, kompanija se razvila u jednog od vodećih učesnika u trgovini naftnim derivatima, ali se kao i svi ostali, u poslednjih nekoliko godina suočava s...
Gotovo u isto vrijeme kada je jedan od najznačajnijih njemačkih pozorišnih portala Nachtkritik njegovu predstavu Balkan macht frei uvrstio među deset najboljih komada na njemačkom govornom području, intendant riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajec, reditelj Oliver Frljić, u Hrvatskoj je, sudeći po porukama čelnika vladajuće koalicije, proglašen za državnog neprijatelj broj 1. Najprecizniji odgovor na pitanje kome to i zašto Frljić toliko smeta dala je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, odgovarajući na upozorenja Milorada Pupovca da se hrvatsko društvo suočava sa novom „eksplozijom političke nesnošljivosti i agresivnosti”.
„Dužna sam ustvrditi“, navodi hrvatska predsjednica u pismu Pupovcu, „da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije“.
Da li se Oliver Frljić prepoznao u navedenom opisu?
„Navedenim stavom hrvatska predsjednica pokazala je da državu i njezine institucije smatra instrumentom kojim većina može tlačiti manjinu; istodobno, svojim pismom ulici je poslala jasne upute na koga udariti“, kaže reditelj Oliver Frljić. „Ne izgovarajući nijedno ime, hrvatska predsjednica u svom je pismu ukazala i na moju malenkosti, potvrđujući tako da joj još tri života ne bi bila dovoljna da shvati kako bi funkcijom koju obnaša trebala zastupati sve građane Republike Hrvatske, a ne samo Tomislava Karamarka, potpredsjednika Vlade, koji je nedavno ustvrdio da je napad na Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) napad na hrvatski narod. U tom smislu, izjava Grabar Kitarović o nacionalim izdajnicima logična je konkluzija navedene premise“.
Na jednom od poslednjih zasijedanja hrvatskog Sabora poslanici vladajućih HDZ-a i Mosta doslovno su se obrušili na vas. U čemu je problem?
Ukoliko govorite o svom onom nepreglednom kriminalu koji je omogućio i provodio HDZ, nerijetko i kao službenu državnu politiku, ukoliko dokazujete da je toj grupaciji Hrvatska primarno poslužila kao sredstvo za pljačku građana – time i pripadnika većinskog naroda u koji se toliko kunu – onda automatski „niječete stvarnost“ i „samu ideju hrvatske države“. Ergo, neka se ulica obračuna s vama. Pored toga, problem sa mnom očito ima hrvatska vlast i onaj dio građana koji ne vide ništa loše u pokušaju uspostavljanja državnog kontinuiteta ove Hrvatske sa ustaškom Nezavisnom Državom Hrvatskom. Svi se danas zgražamo nad činjenicom da se novi hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović na splitskoj rivi 1993. ili 1996, svejedno, slikao sa ustaškom kapom na glavi, da je pisao tekstove u kojima je veličao i ustaše i NDH, zaboravljajući, pritom, na što se sve zatvaralo oči od devedesetih do danas. Kada sam, primjerice, 24. aprila 1992. iz rodnog Travnika stigao u Split, na ulici sam svakodnevno sretao pripadnike HOS-a koji su na kapama nosili oznaku „U”; na uličnim su se štandovima, bez ikakvih smetnji, prodavale majice sa natpisima NDH ili Za dom spremni; moje su kolege u takvim majicama dolazile u školu. I sada se odjednom pitamo – što se dogodilo; otkud na nedavno održanom prosvjedu protiv zabrane televizije Z1, u koloni od više tisuća ljudi koji su skandirali Za dom spremni, potpredsjednik hrvatskog Sabora?! Kako to da u Vladi Hrvatske sjedi čovjek koji je veličao ustaštvo i koji je, u to sam uvjeren, i danas kriptoustaša? Zašto je bivši ministar branitelja predlagao pravljenje registra izdajnika interesa Republike Hrvatske?
Što hoćete da kažete?
Hoću da kažem da je sve što danas gledamo samo logična posljedica onoga što se događalo od devedesetih naovamo. U svemu tome mi je uvijek bila zanimljiva pozicija intelektualaca. Većina njih nije reagirala na ono na što je morala; umjesto toga, priključivala se većini, manje ili više prešutno promatrajući potpuni slom vlastitog društva. Uzmite Ranka Marinkovića, sjajnog pisca, koji je u dva mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba. Ili Borisa Dvornika, koji se, baš kao što je to u Srbiji učinio njegov prijatelj Velimir Bata Živojinović, tih godina angažirao u najgoroj političkoj opciji u Hrvatskoj.
Nastavak teksta možete pročitati u dvadesetosmom broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
