Vesti iz izdanja

02.03.2020. 14:31

Autor: Dušan Jurić

Pazite šta vas „jede“

Za tebe, važno je!

Najčešći simptomi anksiozno-depresivnih stanja su upravo stid i osećanje krivice, a ako u društvenoj klimi osetimo osudu, samo ćemo dodatno kriviti sebe, osećati neverbalnu poruku da smo višak, da negde ne pripadamo ili da nikome nije stalo. Ova kampanja svojim nazivom i aktivnostima podstiče ideju da su bolna privatna osećanja nešto u čemu je javna podrška od presudne pomoći

Naslov ovog teksta je naziv istoimene inicijative „Za tebe, važno je“, koja ima za cilj pokretanje dijaloga o mentalnom zdravlju. Namenjena je svima. Od onih koji  osećaju da nemaju sa kim da razgovaraju, do onih koji se stide svojih osećanja ili ne znaju gde da pronađu pomoć. Ono što je važno jeste da o mentalnom zdravlju govorimo svi. Destigmatizacija je zadatak svih nas, a ponajviše društvene zajednice, običnih ljudi. Ne možemo se oslanjati isključivo na sistemsku podršku, jer ako u svom okruženju ne vidimo da se o tome priča, manje je verovatno da ćemo se ohrabriti da potražimo dalju pomoć stručnjaka ili institucija. Javna priča koja podstiče razumevanje činjenice da svi mi činimo jedno veliko društveno telo u kome neki osećaju istinsku, fizički osetnu duševnu bol, važna je kako bismo progovorili jezikom saosećanja i stvorili klimu razumevanja i prihvatanja. 

Inicijativu je pokrenula Anne Marie Ćurčić, novinarka koja se više od dvadeset godina bavi uredništvom i izveštavanjem o društvenopolitičkim temama. Lični tragični gubitak bio je motiv da pokrene priču o javnom ćutanju, u ime svih onih koje nismo uspeli, mogli ili umeli da čujemo na vreme. Mentalno zdravlje je društvena tema. Nije rezervisana samo za poverljive razgovore u četiri zida, jer da bismo došli do te pomoći, neophodno je da društvo, lokalna ili vršnjačka zajednica prepoznaju koliko je važno ne osećati društveni stid. Najčešći simptomi anksiozno-depresivnih stanja su upravo stid i osećanje krivice, a ako u društvenoj klimi osetimo osudu, samo ćemo dodatno kriviti sebe, osećati neverbalnu poruku da smo višak, da negde ne pripadamo ili da nikome nije stalo. Ova kampanja svojim nazivom i aktivnostima podstiče ideju da su bolna privatna osećanja nešto u čemu je javna podrška od presudne pomoći.

U prevenciji depresije i suicida najteže je otkriti rane simptome jer su neretko prikriveni. To ne znači da ljudi svesno kriju svoja stanja, već da se  „skrivene depresije“ mogu ogledati kroz naoko neprimetne stvari: povučenost, za koju možemo da pomislimo da je trenutna; zaboravnost, čemu smo svi ponekad skloni; smanjenu potrebu za druženjem ili razgovorom, koja se mnogima povremeno dešava. Upravo se na ovoj tankoj demarkacionoj liniji koja razlikuje depresiju od uobičajenih promena raspoloženja mora debelo raditi. Nije isto kada se neko oseća potišteno i kada neko nema želju da živi, a često može isto da izgleda. Depresija, kao i ostala duševna stanja, nikada nema isto lice. Aktivnosti koje pokreće inicijativa „Za tebe, važno je“ imaju za cilj da motivišu opštu populaciju da pomogne osetljivim pojedincima da prepoznaju signale depresivnosti i tako im pokažu da nisu sami. Da „ranjiviji među ranjivima“ na vreme uvide da je u redu ako se ne osećaju u redu, kao i da im pruži izvore za pomoć, relevantne informacije i različite vidove podrške.

RANA PREVENCIJA JE U RANOM POKRETANJU PRIČE

Kako bismo uticali na primarnu prevenciju, ne možemo očekivati od depresivnih ljudi da se naročito angažuju. Oni se već dovoljno bore sa sobom, a usled zamornog stanja koje često identifikuju kao „požar emocija u organizmu“ ili „tamu u svesti“, njihove želje i potrebe ne postoje. Samo da prestane. Ako želimo da čujemo, često ćemo čuti upravo tu rečenicu. Zato je naša obaveza da se svakodnevno angažujemo za živote ljudi kojima je život stao, dok se oni bore samo za to da prežive dan. Neki ne mogu da ustanu iz kreveta jer sva energija odlazi na obradu teških osećanja. Mnogima je to neshvatljivo, ali ne moramo da iskusimo da bismo razumeli, možemo i da se edukujemo. 

Mentalna higijena, kao i bilo koja druga vrsta nege, mora biti redovna navika svih nas. Kada je somatska bolest u pitanju, rano otkrivanje je ključno, a kada se radi o mentalnom zdravlju, rani razgovor na ovu temu je presudan. Vesna Brzev, psihoterapeutkinja koja je čitav svoj radni vek posvetila radu sa adolescentima, svojevremeno je govorila da samo jedna rečenica tinejdžera koju ne čujemo ili ne saslušamo može biti onaj najznačajniji poziv za pomoć. Ovo važi za sve one koji su u krizi, koji ne mogu da nam kažu kako se osećaju. Kada smo u krizi, bude nam se najranija osećanja, ali niko nas ne sme zbog toga nazivati detinjastim ili razmaženim ako se ne ponašamo odraslo. Zato je negovanje kulture kontinuiranog dijaloga, koji neće odzvanjati u medijima samo u okviru obeležavanja Svetskog dana zdravlja ili u zatvorenim simpozijumima psihologa, važan cilj koji možemo dostići kao zajednica. Da učinimo priču o bilo kom teškom mentalnom stanju jednostavnijom za prepoznavanje, kako bismo znali šta da možemo da učinimo, jer možemo, baš kada drugi ne mogu. 

Nastavak teksta možete pročitati u 68. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“. 

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.