BOS PO TRNJU
Šta je uistinu značila poseta predsednika Srbije Parizu i prijem u Jelisejskoj palati?
Knjige daju nova i šire stara znanja, ali time često i negiraju i preinačavaju ona koja smo imali, razarajući predrasude, stereotipe i prećutkivanja o značajnim ljudima i događajima
Kako i zašto je Karađorđe ubio Teodosija
*Knez orašački je imao plan da Karađorđe bude istovremeno i vođa i žrtveni jarac, ako stvar ne pretegne na srpsku stranu, ali ga je Vožd prozreo, prezreo – i lično ubio
U jednom istorijskom spisu Vuka Karadžića stoji kako se idući na Beograd Karađorđe ulogorio na Vračaru „na dan jahanja od Grada“, dakle kalemegdanske tvrđave.
Znamo da je i od današnjeg Vračara do grada tada postojala šuma, šikara, nekoliko reka (pa i Đorđu Genčiću su se još potkraj devetnaestog veka čudili što se odlučio da svoju vilu – sada na uglu Beogradske i Krunske – podigne „daleko od grada, među vinogradima na Vračaru).
Za Vukov zapis o dugom jahanju do Kalemegdana sam ipak pomišljao – da nije možda neki prepisivač, urednik ili štampar nekim čudom „dan hoda“ pretvorio u „dan jahanja“. Kad sam to pomenuo jednom drugu koji obožava da se izražava u definicijama, rekao mi je otprilike ovo: e, kolega, drugačiji su onda bili pojmovi o destinacijama, a i naši preci se nisu baš pretrzali od žurbe, znaš li da je prvi konak kad se krene na jugozapad iz Beograda bio – već u selu Banjica.
Dobra je ovo anegdota, ali istina je i da se ne zna pouzdano šta se tada sve, a šta sada, zove Vračarom. Nije li to bio i onaj deo koji se sada po voždu zove Voždovcem, da li je tačno da je pepeo Svetog Save rasut ne kod Hrama, nego u današnjem Tašmajdanu – gde je Vračar i „gde je bio nekad“, zanimljivo je pitanje…
Ali, još zanimljivija je „veza“ između samog izbora Karađorđa za vođu ustanka i jednog dramatičnog raspleta kad se potom ulogorio na tom „neznasetačnogde“ Vračaru. Ponovo za svedoka pozivamo Vuka i njegove istorijske zapise.
Kada je dogorelo do nokata zbog „daijskog“ zuluma i kad su posle seče, srpski knezovi – podvlačimo, tada predstavnici sultanove legalne vlasti – odlučili da se ipak bore protiv dahija, ali ako može i uopšte protiv turske vlasti koju su i sami predstavljali „onda se ove Šumadinske četobaše stanu razgovarati i dogovarati između sebe ’Ko će biti starješina’. Ni jedna kuća ne može biti bez starješine, a kamo li toliki narod.“
Predlagali su Stanoja Glavaša, a on je odbio jer je „ajduk koga ajduci slušaju“, ali „sav narod nijesu ajduci, pak će ljudi sutra reći: kuda ćemo mi za ajdukom.“ Onda su predlagali kneza orašačkog Teodosija, ali i on je odbio sa perfidnijim razlogom.
Piše Vuk o Teodosijevom odbijanju: „ …te on, uzevši na stranu nekolicinu od knezova, ne pokazavši pravi uzrok zašto se svi odriču, govoreći ’Bog s vama, braćo! Kako ću ja kao knez narodni, biti starješina ajdučki četa? Ako sjutra Turska vojska rupi u Srbiju, kako ću ja izaći pred Turke?… kad me zapitaju ko pobi ovolike Turke… Ajduke i ovu momčad mi možemo lasno predati, ali kad se mi nazovemo poglavice ajdučke, nas ne može predati niko. Nego za sad neka bude starješina Kara-Đorđije, koji je kod Turaka ionako poznat kao ajduk; pa ako Turska vojska odma stigne u Srbiju i Turci opet obladaju, on s ajducima neka bježi u šumu, a mi ćemo izaći pred Turke i bacićemo krivicu na njega i na ostale ajduke, pak ćemo mi poslije njemu lasno izvaditi buruntiju i predati ga kao ajduka; ako li se što drugačije okrene, i ako ovo se pretegne, mi ćemo vladati i zapovedati, narod je nama svakojako u rukama.“
Dakle, Teodosije je imao plan da Karađorđe bude istovremeno i vođa i potencijalni žrtveni jarac, ako stvar ne pretegne na srpsku stranu, a da u svakom slučaju kneževi zadrže – kneževstva.
Na kraju su ubedili Karađorđa, ali je on kad se prihvatio „starješinstva“ odmah počeo „suditi i zapovjedati“. I nije – sada bi se reklo „verbalno pretio“ – nego poče „iz pištolja gađati“ i tako oglašavati „starešinstvo svoje po svoj Srbiji“. A Teodosija je prozreo, možda i prezreo.
Knezovi i ostali poglavari koji su izabrali Karađorđa, kako piše Vuk, „gotovo da im bude sluga“ ubrzo su videli „da starješinstvo donosi čest i slavu i bogatstvo i onda se svaki stane kajati što nije on starješina“. Zbog toga su se i svađali, ali niko nije bio tako kivan kao Teodosije, jer mu, uza sve, „Crni Đorđije malo po malo i naiju Kragujevačku… uzme pod svoju vlast…“
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
Šta je uistinu značila poseta predsednika Srbije Parizu i prijem u Jelisejskoj palati?
Prosečna marža u trgovinama na malo u Srbiji kreće se od oko 21-22 odsto do 31-32 odsto, ali je manja od one u Evropi. Maloprodaja nije kriva za visok rast cena u srpskim prodavnicama, a profiti trgovinskih ...
U proizvodnju struje u narednim decenijama moraće da se investira više desetina milijardi evra, jer Srbija više ne može dugoročno da se oslanja na nasleđene kapacitete iz socijalizma, sa izuzetkom hidrocentr...
Srbija mora da uskladi svoju unutrašnju i spoljnu politiku, odnosno da demokratski odluči o svom usmerenju ka velikim silama, glavna je poruka okruglog stola pod nazivom „Srbija između Istoka i Zapada“. Pone...
PREMIUM sadržaji na platformi NovaEkonomija.rs Inforamcije koje imaju dodatnu vrednost
POGLEDAJ SVE