Ingvar Kamprad, vlasnik čuvene Ikee ove godine puni 90 godina, a njegove prodavnice i dalje su među najuspešnijima u svetu.
Kamprad je u razgovoru za jedan švedski list 2008. rekao da je najveće bogatstvo Ikee u njenim prodavcima.
„Ja pripadam tim ljudima. Ako nešto želim da saznam ne pitam menadžere, razgovaram s prodavcima“
Uprkos tome što sedi na gomili novca i danas pregledava promotivne kataloge svojih prodavnica, osnivač Ikee Ingvar Kamprad, genijalni tvrdica otporniji od svog nameštaja, slavi svoj 90. rođendan.
Sin seljaka iz Smalanda, siromašne i pobožne pokrajine na jugu Švedske, Kamprad je postao jedan od najbogatijih ljudi na svetu na osnovu jednostavnog obećanja milionima kupaca: „Kuća iz snova po cenama iz snova“.
Od Los Anđelesa do Sidneja, od Laponije do Hong Konga, svi su prigrlili taj fenomen. Njegovo carstvo širom sveta zapošljava 150 hiljada radnika i godišnje zarađuje tri milijarde evra. Iako se poslednjih godina povukao iz posla, Kamprad još uvek izbliza prati izvanredan uspeh „svog malog preduzeća“.
Rođendan slavi u krugu porodice, a u Ikeinim prodavnicama povodom toga neće biti nikakvih događaja.
Priča o Ikei počinje 1943. godine
Nezainteresovan za studije, sedamnaestogodišnji Ingvar zainteresovao se za trgovinu. U kraju u kome je važan svaki ušteđeni novčić, Kamprad se borio s konkurencijom niskim cenama. Prodavao je olovke, okvire za slike, dekorativne predmete, pisaće mašine i dostavljao ih biciklom. Godine 1947. ponudio je tržištu prve komade nameštaja koje je izradio mesni stolar. Četiri godine posle lansirao je prvi katalog. Danas ga štampaju u 200 miliona primeraka.
Jedan radnik mu je 1956. sugerisao da se tokom transporta uklone noge stola kako bi taj komad nameštaja mogao da stane u prtljažnik. Koncept sklopivog nameštaja, jednostavnijeg i jeftinijeg za skladištenje i prevoz, postaće Ikeina umetnost.
Slavni akronim IKEA zapravo jednostavno znači Ingvar Kamprad, Elmtarid i Agunnarid, što mu je bila tadašnja adresa.
Godine 1958. otvara prvu prodavnicu nameštaja u gradiću Almhult. Pet godina posle započinje sa probojem na međunarodno tržište Ingvar Kamprad verovao je da njegov recept može proći svuda: niske cene, niski troškovi, standard kvaliteta, samofinansiranje i skandinavski dizajn.
Do 1970. je pokorio Švajcarsku, Australiju, Kanadu, Francusku, Sjedinjene Države, a zatim i Rusiju. Uspeo je u Aziji i na Bliskom istoku. Novac je stizao u potocima pa je pionir sklopivog nameštaja postao pionir izbegavanja velikog poreza.
Godine 1973. seli iz Švedske u Dansku, a odatle 1977. u Švajcarsku.
Netransparentna struktura Ikee još je jedno nasleđe njegovih preduzetničkih kvaliteta. Izvršne funkcije, strategija, dizajn i dalje su u Smalandu, ali s računovodstvenog i zakonskog stanovišta Ikea je podeljena među fondacijama i kompanijama u Holandiji, Švajcarskoj, Luksemburgu i Lihtenštajnu.
Kompaniju često optužuje da izbegava plaćanje milijardi evra poreza, a Ikea tvrdi da sve radi po nacionalnim i međunarodnim zakonima.
Kao mladić bio član nacističke stranke
Druga senka koja se nadvila nad osnivačem Ikee su njegovi mladi dani u švedskoj nacističkoj partiji. Švedska je u Drugom svetskom ratu bila neutralna, no njena nacistička stranka ostala je aktivna i nakon 1945. Kamprad je rekao da je prestao dolaziti na sastanke 1948. Priznao je da mu je to najveća greška u životu, a svoje učešće u stranačkom životu objasnio je kao „mladost-ludost“.
Do 2014. živeo je u svojoj vili u blizini Ženevskog jezera izolovano, izbegavajući medije koji se rugaju njegovom prastarom Volvu i bodovima na kartici u supermarketu.
„Mislim da su škrtost i štedljivost u prirodi stanovnika Smalanda. Ja svoju odeću kupujem na buvljaku jer na taj način želim da dam dobar primer“, rekao je i jednom od retkih intervjua.
Kamprad je u razgovoru za švedski list 2008. rekao da je najveće bogatstvo Ikee u njenim prodavcima.
„Ja pripadam tim ljudima. Ako nešto želim da saznam ne pitam menadžere, razgovaram s prodavcima“.
2010. prepustio je upravljanje kompanijom trojici sinova, a pre dve godine vratio se u domovinu.
„Odrastajući, svakodnevno sam gledao sirote radnike na farmama kojima nije bilo dopušteno da jedu u kući, nego u štali. Pritom sam naučio jednu stvar: ako želim uspeti sa svojim malim idejama i postati biznismen, nikad ne smem da napustim siromašne“, rekao je primajući nagradu za najboljeg preduzetnika.