Đerđ

Hvatam sebe, grešnog, kako priželjkujem smrt Đerđa Šoroša. Ne iz neke zluradosti ili želje da gospodinu napakostim, već čisto da vidim ko će ga naslediti na tronu arhineprijatelja svega što je naše i nosi naš predznak. Kopka me prosto da vidim ko će biti kriv za sve što nam se dešava i ne dešava, samo da to ne bismo bili mi.

 Zašto brinem te brige, pita se čitalac? Trenutno živim život u stereo Šorošu. Uključiš medije u Srbiji – opa, evo ga Đerđ finansira sobaljavanje narodnog režima. Uključiš medije da vidiš šta ima u Mađarskoj – pljap, evo ga opet Đerđ finansira sobaljavanje narodnog režima. Gde god se okrenem po medijskom prostoru – Đerđ, Đerđ, Đerđ.

 Nejasno mi je jedno – u političkom sistemu kojem je glavna karakteristika korupcija, na svim nivoima, u političkom sistemu u kojem se za nameštenje i 300 evra naknadice izdaju i majka i otac i vera i večera – zašto, dakle u takvom jednom sistemu, Đerđ, ako već zbilja hoće da nas upropasti, ne pozove lepo našu političku elitu i uortači se sa njom i završi posao uništenja za dva-tri dana? 

 Došli bi oni sto posto. A da umeju da uništavaju – evo živi mi smo i dokazi i svedoci! Si-vi tu ne treba, jerbo dela govore više od bilo kakvih reči. Đerđove pare i stručnost naše političke elite – uništili bi ne Srbiju, no svet za jedan produženi vikend. Zašto, dakle, Đerđ ne promoviše, recimo Martinovića za predsednika Svetske banke ili tako šta, da mu ovaj završi posao u tri poteza majstorijom jednog Karpova? Zašto se Đerđ tako neodgovorno odnosi prema svojim parama pa već 30 godina plaća nesposobnjakoviće koji ne mogu da sruše ovaj korupcionaški provizorijum od države?

 Šta je zapravo Đerđ? On je božanstvo. Evo i kako. 

Đerđ je važan, gotovo neizbežan, deo naše političke mitologije, mitologije koju smo izmaštali da bismo samima sebi objasnili (opravdali?) zašto nam se dešava sve ovo što nam se dešava. Kad nemamo efikasno sudstvo, to nije zato što ga politička elita sistematski sakati da bi mogla sebi i svojima da omogućava da nekažnjeno kradu – ne, to je jer Šoroš tako hoće. Kad nemamo zdravstvo, to nije zato što je politička elita omogućila korupciji da ga pojede, ne to je jer Šoroš to tako hoće. Grom nije udario jer se prazni elektricitet, već zato što Bog jaše kočije u koje su upregnuti jarci. Mi nismo krivi za svoje živote, mi smo žrtve tuđe pakosti. Đerđove.  

Đerđ je dakle bog. U starogrčkom konceptu te reči konstruisan jako slično onome kako su stari Grci konstruisali svoje bogove. Rođen kad je pakost obljubila ljubomoru, on tako sedi na nekom Kara-Olimpu i kvari ljudima sreću. Zašto? Zašto već bogovi kvare sreću ljudima – nekad iz pakosti, nekad iz zlobe, nekad iz najboljih namera… Đerđ je naše božanstvo destrukcije, uništenja i zamešeteljstva. 

Nije Đerđ sam na tom našem političkom Olimpu. Tamo je recimo i Vladimir Putin kao neka vrsta Vrhovnog božanstva – Pantokratora. Tamo je i Angela Merkel u ulozi kakve Gaje, Majke Zemlje. Tamo su i Hrvati i Albanci – naši trolovi, zli patuljci koji, isto vođeni isključivo pakošću, kradu i uništavaju, mahom noću.  Tamo je i bog mudrosti Si Đinping, bog industrije, izgradnje i napretka Bin Zajed, glasnik bogova i sam bog Dejvid Mekalister… Sve baš kao kod Grka! Moćni bogovi čije rezonovanje ne možemo ni razumeti, a kamoli na njega uticati. Čije posledice moramo trpeti i kojima moramo podnositi razne žrtve da bismo ih umilostivili. Neke umilostivi vo, neke zemljište u Beogradu, neke ponižavanje…

Naš je vođa – trenutni ili ne, nebitno – tu nekako polubog, nešto ko Herkul, rođen u susretu toplog osmeha Majke Zemlje i strogog ali pravičnog krika Volođe Pantokratora. Naš Herkul tako pokušava da ispunjava zadatke koje mu daju ovi bogovi, radi po 25 sati dnevno, čisti ekonomske štale i tuče investitorske Kiklope, renovira, obnavlja, vozdiže … Neki mu bogovi tu pomažu, neki odmažu, neki mu se pojavljuju u snovima. Prava drama. Njega tek ne smemo da menjamo nikada jer on jedini razume jezik bogova. A još manje smemo da ga ljutimo, jer on može štogod bogovima došapnuti protiv nas pa da vidiš onda nama nevolje.

Da nismo sebi izmaštali ovu političku Narniju likova i božanstava, da nismo ubedili sebe da u nju verujemo, imali bismo samo jednu alternativu. Da se pogledamo u ogledalo Istine i pitamo „Ogledalce, ogledalce moje, kriv za ovo ko je“. A mi u suštini znamo da smo za stanje u kojem smo – krivi samo i jedino mi sebi samima. A to nije lepo priznati jer bismo onda morali ili nešto da uradimo ili da se osećamo kao potpuni kreteni jer nas rade kao poslednje budale. I onda je jeftinije da verujemo u Đerđa Sotonu. Šta nam radi! 

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.