Kakav nam spomenik Miloševiću treba?

Otvoreno pismo inicijativi za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću 

Poštovani / Poštovana,

Najpre želim da vam čestitam na vašoj hrabroj inicijativi da se naša tranzicijom napaćena Otadžbina oduži svom najvećem sinu Slobodanu Miloševiću kakvim spomenikom na luksuznoj lokaciji. S tim u vezi imao bih neke konstruktivne predloge na koji se način možemo odužiti našem nikad neprežaljenom Predsedniku Slobodanu.

Najpre, Predsednik Slobodan nije svako – to je svima slobodarima jasno. Nije on ni Đura Jakšić, ni Nikola Tesla, a ni, sačuvaj bože, knjaz Mihailo, pa da mu se, kao ovoj istorijsko-kulturnoj šuši, u prestonici diže tamo neki običan spomenik ili neka bedna bistica oko koje će se skupljati drogirana omladina ili ne daj bože studenti.

Predsednik Slobodan je bio nešto posve posebno u našoj povesti i zaslužuje takav, posve poseban, spomenik. Dakle potrebno nam je nešto u najmanju ruku velelepno, spomenički kompleks, za početak, koji će spominjati Predsednika, edukovati buduće generacije o Predsedniku i ulivati strahopoštovanje koje Predsednik zaslužuje.

U tom smislu nameće mi se ideja pokretnog spomenika Miloševiću. Ovaj koncept opisaću ukratko – mada se radi o posve novoj i svežoj ideji u oblasti memorijalne arhitekture. Pokretni spomenik bi činio jedan beli kombi, bez registarskih tablica, koji bi kružio gradom. Registarske tablice ne stavljamo jer je to aluzija na vanserijski kalibar našeg Predsednika.

Dalje, taj bi kombi išao po gradu i svaki dan birao jednog građanina, baš kao što je sudbina nama odabrala Predsednika da nas vodi. Srećni građanin bi po izboru bio gepekovan i odvezen na Frušku goru, gde bi mu potom u jednoj rupi za potiljak zalepili vaučer za povratnu kartu do Beograda.

Osim što bi se na ovaj način postigla dnevna interakcija sa građanima koje je Predsednik najvećma voleo, otvorila bi se i radna mesta i stimulisao turizam i van Beograda, kao i posrnuli autobuski transport u Sremu, što je baš vin-vin. Ovaj predlog vam dostavljam pod šifrom „krečana“.

Tu, međutim nikako nije kraj, kao što kraja nema ni sa Miloševićem, bez obzira na to što njega nema u istoj fizičkoj dimenziji sa nama.

Kako je svima dobronamernima poznato da je Predsednik bio Progres, a Progres Predsednik, to ne bi bilo loše da se Predsednik predstavi i u vidu ogromne mašine, koja, poput one mašine za izbacivanje tenis loptica, izbacuje vekne hleba. Postament bi ovde mogao biti od semberijske bele tehnike, slavonskog hrasta, pločica iz bazena Tereze Kesovije ili traktorskih prikolica prognanika iz „Oluje“ – već u zavisnosti od toga koliko će kompleks imati hektara.  Tu bi se narod okupljao i tukao za hleb koji mašina izbacuje i tako slavio zaostavštinu našeg Predsednika. Mogla bi tu da bude i glumica maskirana u bankarku B. Vučić koja ide i džepari građane, čisto da dodatno osetimo ukus epohe.

Ovo bi isto imalo višestruku korist za naš grad – najpre, predstavilo bi turistima i pokolenjima epohu i čuvene tuče za hleb nasred Trga republike, a potom, ovakav spomenički kompleks bi vršio važnu socijalnu funkciju u sadašnjosti, jer bi hranio gladne i nezaposlene građane. Na taj način bismo lepo povezali istoriju i sadašnjost, uzroke i posledice. Predlog je podnet pod šifrom „bonovi za lebac“.

Ukoliko je novac problem, uprkos tome što je iza Predsednika Slobodana ostao zdrav bankarski sistem, gotovo ni dinar javnog duga i privreda koja je izvozila gde je htela, i tu nudim rešenje! Naime, Predsednik je usrećio na desetine hiljada građana naše zemlje i obezbedio im lep, kvalitetan i miran život u zemljama Zapadne Evrope, Kanade ili Australije, pa bi bio red da mu oni izraze svoju zahvalnost na funkcionalnom zdravstvu, obrazovanju i tržištu rada koje im je omogućeno u tim zemljama, tako što će platiti spomenik svom dobrotvoru.

Što mi u Srbiji da plaćamo kad je njima tamo zbog Predsednika bolje. Mi možemo da finansiramo jednu manju kopiju spomenika koji bi kao žena spomenik ovom našem spomeniku bio instaliran recimo u Moskvi, koju je predsednik jako voleo. Moskvu, ne i ženu, mada i ženu.

Za sam kraj, nadam se da ćete moje konstruktivne predloge uzeti u razmatranje i da ćemo se na pravi način odužiti čoveku koji nas je kao društvo toliko zadužio.

S željama za uspešnu i što bržu realizaciju našeg projekta…

Nastavak teksta možete pročitati u 49. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.