PRIVATUS NOVA LUXURIA EST

Pokušao sam da se setim imena starorimskog mislioca koji se u svojim zapisima požalio kako je nekad sve bilo bolje, a kako je u novije vreme sve loše i naopako, da bih ga citirao valjano, kako zakon i etika nalažu, al ne vredi. Prelistao sam i tri stare knjige iz Rimskog prava, ali nisam uspeo da pronađem njegovo ime.

Pomenutu sentencu svojevremeno smo koristili u kontekstu ilustracije činjenice kako je sve subjektivno i kako je u nama uvek prisutan taj osećaj privida kako je nekad sve bilo mnogo bolje i kako srljamo u propast koja ako ne dođe u ovoj generaciji, onda propadamo u sledećoj sigurno.

Slična je i priča o onoj staroj gospođi iz Beograda koju su pitali kad je bilo najbolje vreme, a ona rekla bez razmišljanja da je to 1942. godina jer je bila mlada i prvi put se zaljubila tog leta.

I tako vekovima, generacijama ponavlja se isto. Mi stariji smo bolji, sve je naše bilo bolje, bilo nam je teže, a ovi novi ništa ne vrede, ništa ne rade i sve oko nas se urušava. Posebno volimo da pridikujemo o propasti pravih vrednosti i moralnom posrnuću.

Međutim, bojim se da smo pripadnici generacije koja je dočekala da se svojim očima uveri da ovaj osećaj nije samo privid i da promene koje se dešavaju ipak nisu nužno pozitivne i na bolje. Naprotiv. Čini mi se da se čovek u svojoj svesti, navikama i veštinama više promenio poslednje tri decenije, nego poslednja tri veka (da ne preterujem sa milenijumima). Drugim rečima, izgleda da smo “doterali do duvara” što se kaže.

Elem. Lepo osmišljen i kvalitetno produciran kratkometražni film, sa snimkom roditelja malog deteta koji svojim očima gledaju kako veštačka inteligencija koristeći zapis lika i glas njihove ćerkice kreira jednu sasvim novu realnost, ovih je dana obišao planetu, preplavio društvene mreže i prodrmao svakodnevnicu svakome ko iole razmišlja o štetnosti novih tehnologija.

Gledajući kako algoritam koristi fotografije i snimke male devojčice pohranjene po serverima društvenih mreža i od njih generiše lik zrele osobe i mutira glas na način kako bi se isti u stvarnosti razvijao uliva brigu i opravdan strah od upotrebe najnovijih tehnoloških dostignuća u ove i slične svrhe. Ovo bi bio samo jedan primer savremenog načina krađe identiteta, a ostale načine zloupotreba možemo da pretpostavljamo ili samo da nagađamo.

Gde su granice? Za sada se samo nagađa, jer se ova tehnologija previše brzo širi i razvija. Zakonska regulacija ovih zloupotreba se tek očekuje, a do tada se moramo oslanjati na postojeća pravila koja nisu uvek primenljiva bez diskutabilnih tumačenja. A i pravila će nas teško sačuvati, ako sopstvenu privatnost ne čuvamo mi sami.

S druge strane, osloniti se na savest ljudi, njihovu empatiju i dobrotu, moralna i civilizacijska dostignuća, da neće zloupotrebiti ono što im se na dlanu nudi, nije preporučljivo. Većina korisnika je dobronamerna, ali značajan deo nije. “Neko misli o svadbi, a neko o bradvi”, govorila je moja baka, a ja sam slušajući tu narodnu zamišljao nekog pokvarenog svata, kako dok svi igraju kolo on šacuje sekiricu negde pored klade i razmišlja kako da je gurne pod gunj da se ne primeti. Dakle, u toku je masovna seoba kriminala iz analognog sveta u ovaj digitalni, čiji sudeonici zauzimaju svoja mesta i naveliko delaju. I rade nam o novčaniku, glavi i ugledu…

Ako mene pitate najveći problem leži u tome što zlonamerni korisnici tehnologije ne pretenduju više samo na zadiranje u materijalni i finansijski deo našeg života, već mogu udariti na mnogo vrednije i osetljivije segmente naše ličnosti. Na privatnost, na dom, porodicu, lični integritet i identitet, reputaciju, čast… I taj udar može biti sam po sebi svrha motivisan ljudskom zlobom ili pak samo sredstvo da se ucenom ostvari neki drugi, materijalno odrediv cilj.

Bilo kako bilo, da vam dajem savet da ne kačite slike dece na društvene mreže, bojim se da je za to kasno. Takođe, da vam sugerišem da se vi sami ne izlažete na internetu svojim prisustvom ni od toga nema ništa. U današnje vreme prisustvo u onlajn okruženju je za mnoge pozive nužno i bez istog se ne može ostvariti kvalitetna karijera, a upitna je i socijalna komponenta života ako se držite van svega toga.

Gde je mera u takvom ponašanju, ima li je uopšte ili smo već odavno svi u crvenoj zoni takođe je otvoreno pitanje. Ali ako je sopstvena izloženost na internetu i privatnosti naše dece u današnje vreme “nužna” (a nije), nek bar bude minimalna, koliko – toliko kontrolisana sa mogućnošću bar delimičnog brisanja tragova kada za tu aktivnost dođe vreme. A o ostvarivanju prava na brisanje podataka kao važnoj temi ćemo nekom drugom prilikom.

A jedno je sigurno, pobednik će biti onaj koji je sačuvao svoju privatnosti ili uspe da je sačuva u vremenu koje dolazi.

Dragan Milić je advokat. Pruža usluge pravnog savetovanja i zastupanja pravnih i fizičkih lica naročito u oblastima autorskog prava i industrijske svojine, medijskog, internet i IT prava, uključujući zaštitu podataka ličnosti i pravno savetovanje vezano za implementaciju GDPR-a u poslovanje domaćih i stranih pravnih lica.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.