Zašto ćute univerzitetski profesori?

Nedavno je u medijima postavljeno čuveno pitanje zašto univerzitetski profesori u Srbiji ćute u vezi s političkim događajima u društvu.

I kao što biva, na izanđalo pitanje ponuđen je bledi odgovor koji se opet zavrteo oko teze kako profesori ne talasaju da ne bi ugrozili svoju cenjenu a lagodnu poziciju dobro plaćenih državnih službenika sa fleksibilnim radnim vremenom.

Verovatno u ovome ima puno istine, ali ipak smatram da su takvi previše pojednostavljeni, površni i isključivi stavovi neupotrebljivi, da će se brzo zaboraviti i da  ćemo za koji dan obnoviti isto čuđenje i nanovo se zapitati:

Stvarno, šta radi taj Beogradski univerzitet, šta radi Akademija, zašto se niko od njih ne oglašava?

I, dokle tako? Pa sve dok ne uvidimo da je kritikovanje profesora u stvari kritikovanje nas samih – građana Srbije. Dok ne shvatimo da između naroda i njegovih univerziteta postoji čvrst i neraskidiv vrednosni link i da srpski univerziteti ne mogu da budu drastično bolji i napredniji od svog naroda, kao što važi i obrnuto.

Srpska javnost polaže velike nade u svoju akademsku zajednicu u vezi sa očuvanjem demokratije, i to jeste u redu, ali bi ta ista javnost morala i da se zapita jesu li njeni najučeniji ljudi u stanju da te nade i ostvare. A očigledno je da nisu, i u tome nema nikakvog čuda, budući da su poput većine građana Srbije i profesori srpskih univerziteta skloni poslušništvu i spremni da trpe svakvu vlast.

Potreban nam je, dakle, usklađeni i sinhroni napredak i naroda i njegove intelektualne elite u pogledu borbe za pravdu i slobodu mišljenja, nešto poput međusobne pomoći dvojice alpinista od kojih je jedan snažniji, a drugi bolje poznaje planinu, tako da ne mogu jedan bez drugoga. Srbija danas nije ni blizu takvog solidarnog odnosa između naroda i njegovih najobrazovanijih ljudi, a jedan od razloga za to jeste uzajamno nerazumevanje, pa čak i potpuno nepoznavanje.

Pođimo od najmanje spornih stvari koje bi stanovnici Srbije trebalo da znaju o svojoj akademskoj zajednici.

Nju čini oko petnaest hiljada ljudi koji svoju primarnu obavezu ispunjavaju radeći u nauci i visokom obrazovanju, oni to čine onoliko dobro koliko umeju i mogu, limitirani onime koliko sami vrede i koliko se u njih ulaže – u tome nema nikakve razlike između naših univerziteta i visokobrazovnih institucija u drugim zemljama približne veličine i sličnog standarda.

Konkretan doprinos koji svako društvo ima od svojih najobrazovanijih nije uvek neposredno vidljiv, zato valja ponoviti činjenicu koja bi morala da bude razumljiva za sve naše građane: da u svim evropskim državama postoji čvrsta pozitivna korelacija između životnog standarda, s jedne, i broja visokoobrazovanih, odnosno kvaliteta naučnih rezultata koje postižu njihovi univerziteti, s druge strane.

To je bio uvod o primarnoj, naučnoobrazovnoj misiji naših univerziteta, a sada da vidimo koliko su oni u stanju da utiču i na napredak demokratije, jer to je plan na kojem se najviše i najčešće zamera našim profesorima.

Sposobnost za građanski aktivizam jednog univerziteta ne meri se njegovim mestom na Šangajskoj listi niti brojem prijavljenih patenata već time da li, i posebno kako, njegovi zaposleni mogu da utiču na uspostavljanje i očuvanje najvažnijih funkcija građanske  države.

Za kvalitet jednog univerziteta važan je broj vrhunskih istraživača, naročito Nobelovaca, ali za njegovu širu prosvetiteljsku ulogu bitno je koliko na njemu ima slobodno mislećih ljudi, onih koji ne razmišljaju samo za sebe i o sebi nego o čitavoj zajednici – Prometejâ koji su „za žeravicu večne vatre spremni da izdrže bes moćnika“.

Naučna dostignuća naših profesora i karakter njihovog društveno odgovornog ponašanja ne idu istim kolosecima pa ih tako, odvojeno, treba i posmatrati.

Taj njihov drugi, humanistički portfolio slabo nam je i poznat, njega možemo samo da pretpostavimo. Svaki profesor će lako odgovoriti na pitanje od koga je (kada i kako) najviše naučio o struci kojom se bavi – navešće svoje mentore, usavršavanja u zemlji i u inostranstvu, projekte i slično – ali zanimljivo bi bilo saznati ko ga je (kada i kako) uputio na pravila i norme ponašanja u svom okruženju; pritom, ne mislim samo na javni angažman i odnos prema vlasti, već na celokupno (i svakodnevno) ophođenje prema osobama u svojoj okolini: studentima, mladim saradnicima, kolegama na višoj poziciji i tako dalje.

Zašto smatram da bi ovo trebalo imati na umu kada se prozivaju naši profesori i akademici?

Zato što se time očekivanja od njih postavljaju u realnu ravan, a ne u rolerkoster od zabluda do razočaranja. Kada od naših profesora univerziteta tražimo visoku društvenu svest, hrabrost, požrtvovanje i rad za opšte dobro, moramo da znamo i to da se takav model ponašanja ne uči na našim fakultetima, barem ne sistemski i da zbog toga članovi naše akademske zajednice nisu (i ne mogu biti) etički superiorniji u odnosu na ostale građane Srbije.

A kada se građanski potencijal srpske akademske zajednice sagleda iz ove perspektive, onda, prvo, naše čuđenje u vezi s pitanjem zašto profesori ćute nužno gubi na intenzitetu i, drugo, dobijamo priliku da profesorima uputimo kritiku koja je logična i konstruktivna, a ne dosadna, zanovetajuća i, pre svega, nekorisna i neproduktivna.

Recimo, nije logično zamerati profesorima koji jesu za promene, ali to javno ne iskazuju, a pritom ni ne pomenuti one njihove kolege koji su se otvoreno svrstali uz vlast – bilo da su potpisali podršku Vučiću, zauzeli važne pozicije u ministarstvima i naučno-obrazovnim telima, izabrani za poslanike ili postavljeni za ambasadore.

Mislim da se usmeravanjem nišana kritike samo prema tzv. „profesorima koji gledaju svoja posla“, u izvesnoj meri, makar indirektno aboliraju ovi prethodno pomenuti univerzitetski naprednjaci i/ili njihovi simpatizeri.

Završavam preporukom da ako ne možemo da prestanemo, ono barem da usporimo s prozivanjem univerzitetskih profesora za manjak hrabrosti i građanske inicijative. Uzaludan je to posao, a pritom situacija s našim intelektualcima uopšte i nije tragična, ona je upravo onakva kakva treba (i mora) da bude – realna.

Jer naša realnost je takva da na srpskim univerzitetima danas nema puno onih koji bi preuzeli ulogu građanskih Prometeja. Mnogi koji i poseduju slobodnomisleći potencijal sami su sebe okovali i privezali za stenu, ali to im ne treba mnogo zamerati budući da takvih, kao i onih mnogo gorih – ne samo zastrašenih već sitnoproračunatih i koristoljubivih – ima previše u svim delovima našeg zarobljenog društva.

Za mene lično, pravi, građanski Okovani Prometej u našoj savremenoj istoriji bio je Milovan Đilas.

Kada ljudi poput njega budu imali makar koliko merljiv uticaj u našoj javnosti, među intelektualcima posebno, ali isto tako u narodu i kada, umesto što su najružnije oklevetani, pisci poput Milovana Đilasa budu imali mesto u školskoj lektiri, biće to jedan izrazito pozitivan društveni signal. Signal, da je većina nas, građana Srbije, počela da ceni slobodno mišljenje onako kako valja. Tada će i mnogi naši profesori prestati da ćute.

Vladica Cvetković, akademik i profesor Rudarsko – geološkog fakulteta

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Komentar(1)

  1. Pametni ljudi.te grupica profesora i grupica studenata ispred skupštine je sramota za ovu zemlju i svi znaju da građani Srbije to osuđuju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.