Zašto kod nas nema antikorupcije

Uveren sam da je problem svih problema našeg društva korupcija. Još jedan problem, doduše znatno manji, jeste i činjenica da za ovu pojavu nesrećno koristimo baš reč „korupcija“.  

Stari Rimljani su bili jedna pragmatična i praktična civilizacija, sa malo tolerancije za glupost. Kada bi videli neku stvar ili pojavu, izabrali bi reč koja je najtačnije opisuje – da svi odmah znaju o čemu se radi, udarajući tako zmiju pravo u glavu. Tako su, između ostalog, stvorili veoma tačan i precizan latinski jezik, toliko tačan i precizan da je preživeo i nestanak civilizacije koja ga je stvorila i dugo bio svetski jezik nauke i prava – oblasti koje su zahtevale izvanrednu preciznost izražaja.

Kada bismo se mi danas poigrali i primenili starorimsku logiku, odbacili bismo latinsku reč „korupcija“ i našli neku našu, ne zato što ne volimo strance, već zato što želimo da budemo jasniji. Poigramo li se ovako dakle, „korupciju“ bismo kod nas zvali urušavanje ili potkopavanje, što bi, otprilike, bio i bukvalan prevod latinske reči „corrumpere“ (digresija: siguran sam da bi iole vešt lingvista, što ja, vidi se, nisam, našao i srećnije rešenje za prevod korupcije od „urušavanja“ ili „potkopavanja“).

Naoružani romejskom logikom, naslov vesti koji danas čitamo sa „korupcija u zdravstvu teška 500 miliona evra“ pisali bismo jasnije „Potkopavanje zdravstva u Srbiji teško 500 miliona evra“.  Tako bi i oni među nama koji nemaju dovoljno znanja da razumeju reči koje potiču iz latinskog jezika mogli da shvate šta se dešava sa našim zdravstvom.  Stvar bi bila tačno označena, svima na znanje i ravnanje.  

Ne bismo više imali korumpirane političare nego političare koji ruše, tj. urušavaju odnosno potkopavaju. A šta potkopavaju? Naše društvo, naše živote, našu ekonomiju, našu kulturu…  Dešava li se sve to? Istine radi, to što su korupciju zvali njenim pravim imenom nije naposletku spasilo Rim kojeg je potkopala i urušila najviše i najpre baš korupcija.  

Ako danas mislite da i naš „Rim“, ovu našu Srbiju potkopavaju i ruše NATO, Kremlj, rimski papa, Jevreji, imigranti, Romi, farmakomafija, tajkuni, starlete, tabloidi, krezubi, neobrazovani, obrazovani, NVO, sektaši, Albanci, IKEA, promaja, vakcine, antivakcinaši – moguće je da ste i u pravu. Našu kuću „na drumu“ možda mnogi napadaju, ali je bogami svakodnevno potkopavamo i mi sami.

I kad se već toliko urušava – šta se prvo urušilo? Poverenje. Ne verujemo danas doktoru, sudiji, policajcu, učiteljici, popu, hodži, službeniku, kolegi, ne verujemo žiriju umetničkog festivala, ne verujemo sportskom sudiji na atletskom takmičenju, ne verujemo univerzitetu za diplomu… Moderan čovek drugde u svetu ima bar luksuz da veruje nauci, a mi i u nauku sumnjamo. Mi smo društvo u konstantnom neverovanju, podozrenju, sumnji… 

Zato što ne verujemo jedni drugima ne možemo ni da pomognemo jedni drugima. Kako doktori da pomognu učiteljima u štrajku ili rudari radnicima „Goše“, kad nema poverenja? Vidite sad zašto je korupcija pogodna za naš sistem i zašto se sistemski uzgaja – svi su potkopani, svi se mogu urušiti, niko ne veruje nikome, došli smo do onog „homo homini corruptor est“, da ne kažem „čovek je potkopač čoveka“. A to su uslovi u kojima nema solidarnosti, saradnje i pomoći. U društvu nepoverenja caruju samo laž, prevara i zloba.

A kada na to naše sada već sistemsko nepoverenje nakalemite naše „obrazovanje“, činjenicu da ne putujemo, da se obrazujemo iz novina u kojima je više slika nego teksta i u kojima rade ljudi i sami dubioznog obrazovanja i širine, nije ni čudo što sve što se u svetu oko nas dešava – od dečijeg autizma preko zihernadle Ivane Španović do Putina i Trampa, posmatramo jedino i samo kao rezultat teorije zavere.

Kad se, na primer, izgubi medalja jer se otkačio broj sa leđa, to nije sportski peh, nije možda i nemar, nije slučajnost – nego odma’ zavera sudija (korumpiranih), Amerike i sl.  A kad tako sebi namaštate jednu izmišljenu stvarnosti, lasno vam je preći u drugu izmišljenu stvarnost pa da tvrdite da je sportistkinja pobedila, iako nije, da je „naj“ nešto naše što je u najbolju ruku prosek (npr. fontana) i sl. Ako je ikada postojala Pandorina kutija, promenila je ime i sada nastupa kao korupcija.

Ima to i opasnije manifestacije. Zato što je danas lako korumpirati doktora, ne verujemo mu da je vakcina za naše dete korisna. Zbog naše sumnje u doktora, koju podgrevaju senzacionalistički mediji – doktor prestaje biti skrbnik naše dobrobiti i postaje pion u rukama farmakomafije večno žedne naše krvi. Kad država npr. reši da pomogne doktoru i kaže „ne, doktor nije pion, vakcina je dobra!“ dockan je. Ne verujemo, jer je lako potkopati tj. korumpirati i državu. A kad dete umre – srušile ga boginje, istina, ali boginje kojima su pomogli naše nepoverenje, neznanje i vera u zaveru. A sve sa korenom u korupciji, zbog čega je danas borba protiv korupcije ultimativni izraz patriotizma i ljubavi prema ovom narodu. Samo što antikorupcija nije unosna, pa je u društvu polit-preduzetnika okrenutih samo profitu i nema.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.