Životinjska prava

Početkom decembra je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu održana, u najmanju ruku interesantna konferencija. „Pravna zaštita životinja…“ Ne znam da li je prisustvovao neki predstavnik životinjskog carstva, na ovom za njih jako važnom skupu, ali ja nažalost nisam uspeo da nađem vremena tog dana.

Svejedno, agenda konferencije me podsetila na jedan pravni akt, star skoro deceniju i po, koji sam potpuno smetnuo s uma s obzirom da se u praksi i ne srećem baš sa ovom temom.

Zakon o dobrobiti životinja, usvojen na bazi tadašnjih rešenja iz evropske regulative, davne 2009. godine. Na neki način, povod sa skup na Pravnom i jesu bile najavljene izmene i dopune tog zakona.

I da ne rizikujem da na bazi čitanja samo početka ovog teksta navučem na vrat osetljive endžioove, aktiviste i ljubitelje kućnih ljubimaca, da se u startu ogradim i naglasim da je tema redova koji slede zagovaranje većeg stepena zaštite životinja na način da to ima nekog dubljeg smisla i značenja, odnosno da ukažem na delimičnu besmisao pravnih normi ako se stvar sagleda šire.

U tu svrhu, ako može da pomogne ističem da imam psa i ribice.

Elem, činjenica je da je ovaj zakon bio, a i danas je barem po njegovom slovu, veliki korak napred u odnosu prema životinjama, poredeći nova pravila s tim kako se prema njima kroz istoriju zakonito ophodilo.

Međutim, želim da ukažem i na njegove paradokse, na kontradiktornost njegove svrhe, kako sa pravnim, tako i sa osnovnim logičkim principima. Pomenuti paradoksi neminovno dalje vode utvrđivanju duboko ukorenjenog licemerstva u ljudskom ponašanju, i kvazi pokušajima da se zaista pomerimo od nasleđenih, urođenih, kulturoloških, ali i fizioloških i prirodnih navika. I potreba.

Već na samom početku zakona, kada čitate o njegovim načelima i ciljevima koje donosilac akta želi da postigne tu nema ništa sporno.

Sve je plementio i za pohvalu. Ali već kada dođete do dela značenje pojmova iz člana 5, na neki način vas prođe volja da nastavite odnosno već vidite da pravne norme koje slede neće moći do kraja da ostvare svoju svrhu koju joj uvodna načela dodeljuju.

Naime, pojašnjenje pojma klanje životinja, tik iznad pojma kućni ljubimac (jer su oba na K), već na neki način nagoveštava kompleksnost ovog akta. Zakon se dodatno začinjava i definisanjem pojma religiozno klanje. Ali da ne mračimo odmah, tu su takođe obrađeni i pojmovi pansiona i prihvatilišta, ili čak fraza – objekat za higijenu i ulepšavanje životinja. Dokaz da zakon trpi sve. U istom članu zakona i klanje i ulepšavanje.

Zapravo da ne okolišam, upravo su ova dva pojma u kombinaciji metafora čitave paradoksalnosti zakona na koju želim da ukažem. Ali nije zakon kriv, u njega su samo pretočene ustaljene društvene i etičke norme koje u našem svetu egzistiraju.

Istini za volju, zakon na jednom mestu sve životinje objedinjeno definiše, kao sve kičmenjake koji su u stanju da oseti bol, patnju, strah i stres. (O pravnoj sudbini beskičmenjaka neki drugi put…)

Međutim, neki kičmenjaci su imali nesreću da se rode kao vrsta kategorisana kao životinje koje se koriste u proizvodne svrhe. Tako da se pitanje njihove smrti ne postavlja. A ono što je uslovno rečeno – dobro, zakonom je bar zabranjeno da životinje pate i trpe fizičku bol prilikom lišavanja života. I bar na papiru, propisuje se minimum uslova u kojima moraju živeti za njihovog kratkog života.

Nisu mnogo bolje prošle ni bića iz kategorije radnih životinja. Samo što one pre skončanja opisanog u prethodnom stavu, moraju dobro i da odrobuju čoveku tokom svog koliko – toliko dužeg obitavanja na ovom svetu.

Eutanazija pasa lutalica, koja se kao moguća opcija pominje za buduće izmene i dopune zakona, predstavlja neprihvatljiv čin za mnoge ljubitelje životinja ili aktiviste organizacija koje se bave tom temom. Predmetno mišljenje i sam delim. Iako ne znam koliko te životinje zapravo gube, ako ih smrt odvoji od skučenih prihvatilišta ili surovog uličnog života, ipak život je život i svako ima pravo na njega.

Međutim, šta ćemo sa životinjama koje se rađaju s jednim jedinim ciljem – da budu ubijene. Da li su one manje vredne. Da li su manje inteligentne, manje emotivne. Pa nisu. Jedna od njih iz kategorije domaćih je po tom pitanju ispred i pasa i konja na primer. Kažu da je čak na nivou trogodišnjeg deteta po inteligenciji. Ali nije imala sreće. I tome se sastoji svo licemerstvo, naše ali i evropske regulative. Postojeće, ali i buduće kako stvari stoje. I našeg ponašanja i navika.

Možda pod uticajem ovog teksta odlučimo da danas nemamo meso na meniju. Možda tu odluku prolongiramo i na sutrašnji dan. Ali neminovno je da već za vikend nadoknadimo svoju potrebu za proteinima.

Ako zanemarimo lovce, možemo reći da su divlje životinje koje se slobodno kreću daleko od ljudi, još i najbolje prošle.

Dragan Milić, advokat

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.