Konferencije

31.03.2015. 10:00

Autor: Olivera Bojić

Forum – Argumenti – Kako podstaci izvoz – najveci neto izvoznici Srbije

Konferencije

31.03.2015. 10:00

Srbija, osim Fijata, nema nijednog drugog velikog izvoznika, rezultati su istraživanja Biznis info grupe u kojem se navodi da je sa stanovišta šireg tržišta ovo jedini relevantni izvoznik budući da izvozi više od milijarde evra godišnje.
Profesor na Univerzitetu Singidunum Zoran Jeremić ocenio je danas da je veoma loše to što Srbija ima samo jednog velikog izvoznika.
„To ukazuje na visok rizik jer postoji velika zavisnost izvoza od jednog učesnika“, rekao je on pri prezentaciji istraživanja Biznis info grupe o najuspešnijim preduzećima koje je danas zvanično predstavljeno u Tanjugovom Pres centru u saradnji sa Fondacijom Konrad Adenauer.
On je istakao da u kategoriji od 400 miliona evra do milijarde nema izvoznika.
U istraživanju Biznis grupe objavljen je i spisak najvećih neto izvoznika u prošloj godini, a na kome su tri najveće kompanije Fijat automobili Srbija, HIP Petrohemija i Jura korporacija.
Prvi na listi najvećih izvoznika u ovoj publikaciji, odnosno kompanija koje više izvoze nego sto uvoze u 2014. godini je FAS iz Kragujevca koji je realizovao izvoz vredan 1,36 milijardi evra i uvoz od 929 miliona evra.
HIP Petrohemija iz Pančeva, koja je u restrukturiranju, imala je izvoz vredan 148, a uvoz 21 milion evra. Na trećem mestu je Jura korporacija iz Rače sa 119 miliona evra izvoza u prošloj godini i 42 miliona evra uvoza.
RTB invest je na četvrtom mestu, zatim Sojaprotein iz Bečeja, na šestom mestu je Hemofarm iz Vršca sa 149 miliona evra izvoza i 89 uvoza i na sedmom mestu je Jugoimport SDPR sa 67 miliona izvoza i 12 miliona evra uvoza.
Istraživanje Biznis info grupe je pokazalo i da je od 100 najvećih izvoznika u Srbiji oko trećina istovremeno na listi 100 najvećih uvoznika.
Govoreći o sektorima u kojima postoje najveći potencijali za povećanje neto izvoza, Jeremić je naveo prehrambeno-prerađivačku industriju, autokomponentaše i proizvodnju električnih aparata.
Za Želecaru Jeremić kaže da je ta kompanija u 2008.godini ostvarilo rekordan izvoz od 877 miliona evra i uvoz od 601 milion evra, ali je posle toga neto izvoz bio veoma mali, a poslovni rezultati sve lošiji.
„Neće biti lako podići proizvodnju i izvoz Železare na taj nivo“, konstatovao je on.
On je rekao da čak i da Železara dobije strateškog partnera i počne profitabilno da posluje, što se tiče neto izvoza ne može se očekivati značajan efekat iako bi efekat na rast BDP bio značajan.
U publikaciji je navedeno da su subvencije za privlačenje investitora, ipak, bile neophodne i a bez njih ne bi bilo ni ovo malo investicija.
„Mada je bilo dosta promašenih i neotrebnih subvencija, tamo gde su privučeni strani investitori orijentisani na izvoz i na nove tehnologije, efekat je vidljiv“.
Govoreći o firmama u restrukturiranju, on je rekao da 17 najvećih izvoznika ostvaruje izvoz z vrednosti od 423 miliona evra, ali da su i njihovi gubici na tom nivou.
Predsednik Saveza ekonomista Srbije Aleksandar Vlahović ocenio je danas da su na listi deset najvećih izvoznika gotovo svi strani investitori.
„Izuzetak je sektor poljoprivrede, odnosno proizvodnja hrane gde je kod nas prisutno nekoliko velikih i jakih domaćih kompanija, ali koji svoj razvoj baziraju na angažovanju inostranih, pozajmljenih ili kapitalnih sredstava“, rekao je on.
U prošloj godini, kako je Vlahović ukazao, iznos stranih direktnih investicija bio je na istom nivou kao u 2013. kada je ostvaren jedan od istorijskih minimuma.
„Nominalno, SDI u 2014. su iznosile 1,3 milijarde evra, ali kada od tog iznosa odbijete iznos reinvestirane dobiti kompanija koje su već investirale u Srbiju, onda ćete doći do iznosa koji je približan ostvarenom u 2013, a to je 700-750 miliona evra“, objasnio je Vlahović.
On je objasnio da jedan od ključnih razloga za ovako nizak priliv SDI treba tražiti u opkruženju.
Međutim, Vlahović je ukazao i da postoji još čitav niz strukturnih projekata koji se moraju realizovati u narednom periodu, a da je ključna reforma javnog sektora.
Istakao je i da je neophodna reforma javnih preduzeća koja će omogućiti uklanjanje svih prepreka za uspešno konkurentno poslovanje.
Mora se, kazao je Vlahović, povećati nivo javnih investicija koji je u prethodne dve godine bio na istorijskom minimumu i iznosio svega 2,5 odsto BDP-a godišnje na 3,5 odsto BDP-a godišnje.
Subvencije investitorima kako bi ulagali u Srbiji samo su šlag na torti, i pomažu samo ukoliko su praćenje poboljšanjem poslovne klime, ocenili su ekonomisti.
Vlahović je, naime, rekao da uz subvencije treba sistemski raditi na sređivanju poslovnog ambijenta u državi.
Subvencije, smatra on, bi mogle da poboljšaju klimu, ali su one ipak samo „šlag na torti“ i ne bi trebalo da budu sredstvo za plaćanje investitorima da dođu.
Govoreći na predstavljanju istraživanja Biznis info grupe o najuspešnijim kompanijama Vlahović je rekao da su ranije na uštrb subvencija propušteni drugi važni projekti koji bi bili efikasniji za srpsku ekonomiju.
„Ja bih, recimo, razvijao Garancijski fond koji je ranije ukinut, a koji je važan za razvoj malih i srednjih firmi“, rekao je Vlahović.
Jeremić je poručio da su subvencije u Srbiji više cena lošeg privrednog ambijenta.
„Verovatno polovina investitora ne bi ni došla bez subvencija“, rekao je on.
Pavičić je rekao je kako ima rezervu prema podsticajima države, ali smatra da se ipak može pravdati učešće u investicijama.
„To bi bilo najbolje iskoristiti i podstaći neto izvoznike. Nama trebaju neto izvoznici koji prerađuju domaće sirovine“, rekao je Pavičić.
Toliko nam dobro ide da će plate i penzije možda da se povećaju do kraja godine, najavio je premijer. Para za to povećanje u budžetu ima. Baš u isto vreme ministar prosvete Srđan Verbić tvrdi da će plate prosvetnim radnicima morati da se smanje, jer para u budžetu nema.
Dakle, para ima ili para nema? Odgovor je, očigledno – kako za koga. Oko 5.000 zaposlenih u Železari Smederevo državu iz budžeta godišnje košta oko 100 do 120 miliona evra. Prosvetni radnici štrajkuju zbog smanjenja plata koje treba da donese uštedu od 30 do 35 miliona evra, ili 0,3 odsto budžeta. Dakle, četvrtina onoga što je „slupano“ u Železari prošle godine, kako se slikovito izrazio jedan ovdašnji privrednik. Sad treba da se strpimo i vidimo šta će to u Železari da uradi dvojac Gudiš&Kamaraš.
Ministar obrazovanja procenjuje da ima 10.000 prosvetnih radnika viška, duplo više nego ljudi u Železari. Zašto su ovi drugi važniji od ovih prvih, teško je logično objasniti, osim ako nije reč o strateškom opredeljenju da su nam metalski radnici potrebniji od prosvetnih, ili pak o političkoj računici. Metalski radnici mogu da izađu na ulice i podignu ako treba celo Smederevo da dođe pred Vladu, dok prosvetni radnici štrajkuju uglavnom po učionicama, drže časove po pola sata i to vide i osećaju samo deca.
Politički neiskusni ministar prosvete očigledno je „bačen lavovima“ da se sam bori sa prosvetnim radnicima. Njega premijer nije „zaštitio“ niti mu pritekao u pomoć kao što to čini sa „svojim“ ministrima Lončarom, Stefanovićem i Gašićem na primer, i to tamo gde nikako ne bi trebalo. Verbić je ostavljen da prosvetarima, koji ne pristaju da rade za 300 evra, saopšti da nemaju o čemu da pregovaraju.
Prvi koji bi trebalo da se solidarišu sa prosvetnim radnicima, jesu roditelji njihovih učenika. Ali oni to ne čine. Prvo, i sami su u teškoj situaciji, pa neki prosvetne radnike čak i osuđuju, a drugo, gledajući oko sebe, sve manje se sećaju zašto su ti prosvetni radnici i obrazovanje koje deci treba da prenesu, uopšte potrebni. Da sad ne pominjemo opšta mesta o keramičarima, vodoinstalaterima i nekim doktorima nauka kao živom dokazu da škola kod nas nije ključ za uspeh u životu.
Nadrljaće, naravno, deca. U nekim školama tihi štrajk sa polučasovnom nastavom traje mesecima i to izgleda ovako: dok profesor dođe, pa dok upiše čas, pa dok malo proćaska, pa dok se otvore knjige, ostalo je još deset minuta i nema svrhe da se počinje sa predavanjem gradiva. Neki profesori, ipak, žure da završe šta mogu i za tih pola sata. Ljudi su različiti svuda, pa i u prosveti.
Zato sve više roditelja koji imaju finansijskih mogućnosti, a još uvek smatraju da je za budući život njihove dece osim zdravlja, obrazovanje ključna stvar, organizuju paralelno obrazovanje: nalaze privatne pofesore jezika (u proseku dva) zatim matematike i par drugih predmeta, zavisno od budućeg usmerenja deteta. To nisu oni čuveni privatni časovi da se popravi loša cena. Ne. To su paralelni časovi da njihova deca nauče ono što u školi propuštaju. Tako, poštovani predsedniče Vlade i ministre prosvete, dualno obrazovanje u Srbiji već su uveli sami roditelji. Oni malobrojni koji to mogu da plate. I ovo je, u suštini, najveće dugoročno socijalno raslojavanje. Jer ako ćemo uopšte da opstanemo, neće svi moći da izvade partijsku knjižicu i zaposle se u javnoj službi. Nema više para. Sad kad prodamo Telekom i EPS, završili smo sa prodajom onog našeg „porodičnog srebra“ pa će da opstanu samo oni koji negde umeju nešto smisleno da rade. A za to moraju prethodno da se obrazuju.
Šta je problem? Svako ko vidi kuda smo krenuli, ko uputi pitanje ili nedajbože kritiku (a svaka vlast je tu i da se kritikuje, a ne samo da joj se aplaudira) postaje neprijatelj, mrzitelj ili nečiji plaćenik. Ubrzano se razdvajaju oni koji vlasti nekritički sve veruju i oni koji joj, verovatno takođe nekritički, ništa ne veruju. Ruku na srce, teško je verovati nekome ko vam svakoga dana ispaljuje nova obećanja i priča nove priče, a istovremeno „hejtuje“ svakoga ko u to posumnja. Tako dolazi do granice da građane pomalo i vređa.
Najveće glasačko telo, penzioneri i ostali zaposleni u javnim službama (a nisu zdravstveni i prosvetni radnici) sad treba da poveruju u ovu lepu vest o povećanju plata i penzija. Ključna ali neupadljivo izgovorena reč oko ovog obećanja je „možda“. Ako dozvole MMF i Svetska banka (zašto ona, ne znamo), a to ćemo još da vidimo. Premijer tvrdi da smo povećali prihode, a smanjili rashode. Idealno, baš ono što MMF od nas godinama traži, tako da ćemo sigurno da prođemo prvu reviziju kad njihove knjigovođe podvuku crtu i krenu da štikliraju šta smo ispunili od ovoga što smo dosad prihvatili. A šta smo prihvatili, opširnije pišemo u ovom broju.
Ako sa tim silnim obećanjima ukomponujemo svakodnevnu medijsku presiju, plakate premijerove biste po bilbordima, mitinge podrške, onda imamo bar tri opcije: ili se sprema rekonstrukcija, ili novi izbori, ili je rejting toliko pao da se sad već potežu sva raspoloživa sredstva za njegovo vraćanje na potrebni nivo. Jedini veliki problem sa ovom taktikom je da se municija brzo ispuca ako se puca u prazno. Pitanje je – šta posle toga.

 

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.