
Zašto nam život uređuju najgori
Nismo imali ovako veliko zlo u poslednjih 30 godina i jedini način da ga pobedimo je da budemo svi zajedno, ujedinjeni, i da ostavimo po strani naše trenutne ideologije i shvatanja politike
Život sina iz prvog braka Josipa Broza bio je prepun kontroverzi, pa i skandala o kojima se kadgod u zemlji brujalo, a više šaputalo. Ali, uz laži i skandalozno naduvane interpretacije, kontroverznim su postajali i najnormalniji njegovi činovi
Autor ovih redova nije „prebrojavao” brakove muških članova porodice Broz, a možda ni čitaocima nije poznato da je Titov „ruski” sin Žarko, jedan od – reći ćemo nedovoljno precizno, „najintrigantnijh“. Pre braka sa Zlatom, majkom autorke knjige „Moji“ imao je – dva rasturena. U delu knjige naslovljenom sa „Otac“ u priči „Ručak u Atini“ majka Svetlanina, Zlata, poverava joj da je „jednom mesečno išla u ’Atinu’, do istorijski nedavno poznati restoran na Terazijama:
– Mom stolu prišao je lepi mladi „princ”, razbarušene, neukrotive talasaste plave kose, visok, vitak, plavih očiju, tužnog pogleda. Da li je slobodno?
– Izvoli, sedi – odgovorila sam videvši da je sam. – Žarka Broza sam poznavala još iz gimnazijskih dana u Subotici. Godinama sam ga viđala po Beogradu, uvek okruženog društvom. Sada smo oboje bili sami i mogli smo da razgovaramo. Stekla sam utisak da je izgubljen, očajan i sam. Napustila ga je Tereza, druga žena koju je bezumno voleo, kada joj je dosadilo da čeka kada će se iz garsonjere preseliti u Beli dvor, odnosno kad je shvatila da je svekar nikad neće priznati za snaju…
– …Iz druženja koje sam prihvatila, a značilo mu je mnogo, vezala sam se za njega, prvo nekom vrstom sažaljenja, koje se vremenom pretvorilo u ljubav. Činilo mi se da je usamljeniji od mene, da nema nikoga. Ja sam imala majku i kolege sa fakulteta, a on dva razrušena braka, troje dece koje ne viđa, oca koji ga neumitno natkriljuje, a s njim ne govori, majku, za koju ne zna ni da li je živa. Bio je… utopljen u alkoholu, sa platom koju popije za nekoliko dana, siromah kao i ja, željan topline i doma kojeg nikada nije imao… Kada mi je objašnjavao kako vidi naš budući život, upravo o tome je govorio: obećavao je da će prestati da pije onog dana kada nam se rodi dete… (to se, ipak, desilo malo kasnije – prim B. A.).
Deo naslovljen sa „Otac” najduži je u knjizi, ali će autorka, ne bez značaja, glavnog junaka najčešće „objektivizirati“ sa Žarko. Na prvi pogled i na osnovu ranije poznatih javnih podataka, život sina iz prvog braka Josipa Broza, kasnije proslavljenog kao Tito, bio je prepun kontroverzi, pa i skandala o kojima se kadgod u zemlji brujalo, a više šaputalo.
Međutim, ako se zaputimo putem iskrenosti što je nudi knjiga njegove ćerke u izdanju njene fondacije „Gariwo” kroz koju smo brže nego što zaslužuje prošetali u ranijem broju ovog mesečnika, dobiće se sasvim suprotan zaključak. Jedan bogat, surov, ali častan, pošten, svemu uprkos (prostije rečeno, inadžijski) ali principijelan život, javno i polujavno je zaodevan u laži i skandalozno naduvane interpretacije, pa su kontroverznim postajali i najnormalniji njegovi činovi.
A ono nepatvoreno u njemu što ga, mereno ovom knjigom, čini neodustajnim čovekom nemirenja i pobune dovođeno je i „od usta do usta” doterivano do ruba kriminala „razmaženog“ predsedikovog sina. Istini za volju, bilo je Žarkovih „nestašluka“ što su ličili na to, poput vožnji auta ludačkom brzinom, da se i saobraćajni milicajac na uglu „kod Londona“ u centru Beograda „kad bi iz bilo kog pravca video Žarkov automobil, za svaki lučaj sklanjao u apoteku Prvi maj“.
Ali, iz ove knjige će se videti, ne pravdanje, već duboko razumevanje tog ponašanja, kao izraz lekovitog otpora, pa i prema sebi samom.
Teško je da se izaberu citati iz knjige koji će novinom osvežiti i dopuniti dosad poznate biografske podatke jer ih ima previše. Žarko, pak, nije nipošto želeo da napiše autobiografiju „kad god sam podstaknut tvojim (Svetlaninim – pr. B. A.) molbama razmišljao o tome, osećao sam da bi se završetkom te knjige, završio i moj život. Priznaćeš da to osećanje nije nimalo stimulativno za rad“.
Mnogi podaci iz ove knjige demantuju one dosad poznate iz pera obaveštenih „dvorskih“ istorika. Biramo iz nje nipošto nasumično, tek pojedine (gorke) medaljone.
MAJKA, DOMOVI ZA BESPRIZORNE: Žarko je rođen 1924. iz Titovog braka sa Pelagijom Belousovom u Velikom Trojstvu kod Bjelovara. Već kao četvorogodišnjak morao je s majkom nazad u Rusiju jer je otac posle „Bombaškog procesa“ morao u zatvor, u Lepoglavu. Pelagija je, pak, 1931. po partijskom poslu napustila Moskvu, a njega ostavila kod prijatelja.
„Sa sedam godina, frustriran time što je rastao bez oca, a sada i bez majke, Žarko nije shvatio da je ona morala da ode sama… Mislio je da je ona pobegla od njega… Iz takve svesti rezultiralo je njegovo osvetništvo koje u tim godinama može da bude samo destruktivno..: počeo je da puši i da pije; otisnuo se iz stana maminih prijatelja na ulicu. Krao je da bi jeo i preživeo, potucao se po najmračnijim ulicama Moskve sa bandom maloletnih besprizorika među kojima je bio najmlađi…“ Smeštan je u domove za mlade besprizorne beskućnike, bežao iz njih i vraćali su ga, krao je da bi jeo…
Svetlana Broz ne krije da je otac bezmalo čitavog života nosio tu traumu zbog odlaska majke, pa kaže: „Za njega je majka, kao tema za razgovor, bila nezarasla rana koja je već pri pogledu krvarila, a nekmoli pri dodiru.“
I još jezovitije zapažanje: Poštovala sam tu očevu ranjivost i nikada nisam tražila da priča o majci. Ako je govorio o njoj, sam je imao tu potrebu. Kad sam rodila sina često sam doživljavala da u Žarkovim očima ugledam mržnju upućenu majci, sa kojom me je u u tom trenutku identifikovao.“
Istina je bila drugačija, majka je posle partijskog rada u Alma Ati dospela, može se zaključiti kao žena jugoslovenskog partijskog funkcionera i u staljinistički logor, o čemu je ćutala i kad ga je 1942. posle ranjavanja pod Moskvom posetila u bolnici. A ni on nije, kad je prvi put mogao, to rekao ocu, tako da ne čudi da je i Tito bio uveren da ona, posle 1938. nije bila među živima.
Manje je poznata činjenica da je, kao teško ranjeni prvoborac sovjetskog Otadžbinskog rata (jedva je uspeo da već juna 1941. izmoli da kao maloletan ode u rat!) po oporavku, završio akademiju Frunze i postao oficir ČEKA–e. Otuda iskrenost autorke u sledećim redovima: „Ne želeći da pozleđujem njegovu nezaraslu ranu, nisam ga pitala da li ga je bolelo, mnogo godina kasnije, kada je ipak saznao da su njegovu majku iz njegovog života odveli ljudi sa istim takvim legitimacijama, i bez krivice je osudili na progonstvo. Samo zato što je bila žena njegovog oca, a on joj kao sin, taj odlazak nikada nije oprostio.“
ŽARKO I „DEDIJEROV“ NOŽ: Žarko je, piše Svetlana, 1981. na njenom stolu video Dedijerove „Nove priloge za biografiju Josipa Broza Tita“ i znao da će ih ona čitati, ali „molim te, nemoj da to očekuješ od mene“. I tako: „Uspela sam da do smrti ne sazna od drugih da je u toj knjizi, između ostalog Dedijer napisao ’… Pelagija je studirala KUNMZ i nije mogla da drži dete kod sebe, kao što je to bio slučaj sa drugim studentima. Žarko je bio u posebnom pansionu za decu funkcionera i službenika Kominterne, u Ivanovu. Tu se povezao sa besprizornim pa je nestajao s vremena na vreme. Pelagija je stalno bolovala od srca, pa je jednom Žarko došao kod nje i tražio da ustane, čak pretio i nožem, ako mu ne napravi palačinke. Tek kad mu je rekla da nema brašna on je otišao…’“
Istina koju je Žarko poveravao kćeri, a ona zapisala je sasvim drugačija. Ukratko, posle boravka u domovima za besprizorne, bežanja iz njih i vraćanja tamo (susreta sa majkom 1934. i njenog novog odlaska, drugi je bio pomenute 1938, prim B. A.) jeste kratko vreme bio u kominternovskom prihvatilištu u kome se, pored dece Palmira Toljatija, Doleres Ibaruri… nije snalazio, ona su dotle odrastala sa porodicama, a on na ulici. Pobegao jeste, uhapšen još jednom u Moskvi, Đilas mu je pomogao da bude pušten, ponovo je vraćen u Ivanovo, odakle se preselio kod porodice koja je brinula o deci Jugoslovena, zaposlila ga. I iz tog stana otišao je u rat.
ZABLUDE O „LUKSU“: U jugoslovenskoj posleratnoj izmaštanoj publicistici, ali i sličnoj istoriografiji i literaturi, moskovski hotel „Luks“ dobio je oreol izveden iz imena. Ali, nije ni najmanje bio luksuzan. U njemu se Žarko sreo i sretao sa ocem, koji ga je „podržao“ i time što se nije ljutio jer sin puši… sve dok Tito nije postao „persona non grata“ kakve su netragom nestajale, a Žarko se osetio napušten i od oca… Jednom se tamo proslavio kao vešt borac protiv pacova, s iskustvom deteta odraslog po moskovskim ulicama i podrumima.
„Bio sam dete – beleži Svetlana Broz – ali sam ’Luks’ upamtio kao ogroman i hladan prostor. Kupatilo na kraju hodnika bilo je zajedničko za ceo sprat, kao i kuhinja sa mnogo šporeta. Mračni hodnici puni pacova podsećali su me na domove. Sećam se žene jednog gosta hotela, koju sam, penjući se uz stepenice, ugledao sabijenu u ćošku podesta. Nemoćno je vrištala dok su je pacovi ujedali. Umeće borbe protiv pacova pomoglo mi je da tu nesrećnicu odbranim. Posle sam danima, bar u njenim jutranjim pričama u zajedničkoj kuhinji bio glavni junak.“
„Jednog jutra Žarko je u očevu sobu ušao uznemiren. Čuo je u kuhinji da su prethodne noći odveli čoveka koga je poznavao, sa kojim je otac često razmenjivao pozdrave u hodniku i po neku reč, i saopštio mu glasno strašnu vest. Otac je izgledao uplašeno – prvi put ga je Žarko video takvog – bacio je istog trenutka jastuk na telefon… stavivši prst na usta. Zatim ga je odveo u šetnju gde mu je u parku objasnio da su teška i opasna vremena, da je najbolje da što manje zna, a i ono što čuje u hotelu, da ne priča nikome, pa ni njemu, u sobi.
Kada je odlazio iz Moskve, u nepoznatom pravcu, otac je majci ostavljao novac za sina i nju uz obavezno: ’Čuvaj mi Žarka.’
Godine 1938. Pelagija je ponovo nestala iz Moskve.“
Heroji su mrtvi
Žarko Broz je u rat otišao odmah posle nemačkog napada na SSSR. Na jedvite jade jer nije bio punoletan. U decembru su Nemci bili nadomak Moskve, a 8. su ušli sa zapadne strane u selo Krjukovo. Teške, nezamislive borbe tog dana kada je ranjen – „video sam raznesene kosti podlaktice iznad ručnog zgloba i smrskanu šaku koja se držala na spojnom delu kože“. Geler u butini nije osetio i saznao je za njega tek kad se dovukao po snegu do bolnice gde su mu amputirali šaku ocenivši da treba i nogu, od čega ga nije sprečio pištolj u levoj ruci za samoubistvo, već pogled jedne sestre i mišljenje starog lekara da geler može da se izvadi i bez amputacije noge.
Za opis težine borbe kod Krujkova dovoljna je rečenica sećanja: „U jednom trenutku, u magnovenju tog pakla, shvatio sam da je došao red i na mene da komandujem, jer je od cele naše divizije ostalo nas desetak u stroju.“ (Žarko i Svetlana su saznali da je broj od 10 vojnika bio samo privremeno tačan, kad je o tridesetogodišnjici bitke 1974. u SSSR, pred njima na svečanosti izvedena pesma „U selu Krjukovu“ u čijem refrenu stoji „Njih je živih ostalo samo sedam mladih vojnika“.
„U januaru 1945. Tito je poveo Žarka (sreli su se u činovima maršala i kapetana na Visu prethodne godine i „obojica smo se ponosili jedan drugim“) u prvu zvaničnu posetu SSSR… Odmah po dolasku Žarko je saznao da je Staljin odlučio da mu uruči Orden heroja Sovjetskog Saveza… Žarko mu se zahvalio na ukazanoj počasti i odbio da primi orden rekavši:
Molim Vas da uvažite moje objašnjenje: ja se ne osećam herojem. Za mene su heroji svi koji su poginuli za otadžbinu, a ja sam živ. Heroji su oni koji su izgubili obe ruke, obe noge ili oči, a ja sam izgubio samo jednu ruku.
– Staljin me je slušao iznenađeno, gledajući pomno i pri kraju, već, diskretno potvrdno klimnuo glavom. Kad sam zaćutao – bio je tajac; moj otac bio je iznenađen, ali sam u njegovom pogledu video i odobravanje. Staljin je samo kazao: – Interesantno. Nu, dobro, dobro.“
Istog dana, na svečanoj večeri, Staljin je Titu poklonio kozačku sablju, a Žarku poklon „specijalno za vas“ – srebrnu pozlaćenu tabakeru sa motivom borbe petlova. Žarko je kasnije Svetlaninoj majci obećao da će je pokloniti kćeri kad bude punoletna i održao reč uprkos izdacima za piće i kafane, kao što je 13 godina potom i prestao da pije.
ŽARKOVI POSLOVI: Po povratku u zemlju, Žarko je bio uključen u državničke poslove, ali nije mogao da podnosi uštogljenost diplomatskih pravila i etikeciju, kao što je kad je preuzeo novinarske poslove za račun garsonjere odbio vilu sa toliko soba da pred svakom nije mogao „da ostavlja cipele“ jer je imao samo dva para. O tome se beleže reči Svetozara Vukmanovića Tempa Titu: „Slušaj Stari, da se Žarko bavi novinarstvom, to još mogu da zamislim, ali ako ga usmeriš ka diplomatiji, budi siguran da će ti, sa svojom iskrenošću i direktnošću, za tri dana napraviti treći svetski rat.“
U priči „Otac i sin“ se u prvoj rečenici samo kaže: „Nisu govorili skoro 12 godina iz sasvim prozaičnog, rekla bih, povoda, a ne pravog razloga. To je samo učvrstilo moje ubeđenje da je moj otac bio tvrdoglaviji od svog oca…“
Posle tog međusobnog ćutanja, Žarko je obavljao izvesne poslove, ali možda je dovoljno samo reći da je bilo i onih porodičnih, koji imaju veći značaj od porodičnih, kao što je odlazak na sahranu stricu u Kumrovac, ili primanje u posetu drugog strica, što neusiljeno demantuje razglašene priče o Brozovom „nekumrovačkom poreklu“.
PELAGIJA JE ŽIVA: Trudom (kćeri, unuke) autorke ove knjige 1967. a u susretu sa hrvatskim istoričarem Ivanom Očakom saznaje se da je Pelagija živa i da je u Moskvi sa kćerkom Ninom iz drugog braka. Nije najpre htela da priča sa Očakom, jer „su joj rekli da je Žarko poginuo“. Ipak, probudio se tračak nade, razmenjena pisma i sve je organizovano da se majka (i još jedna Svetlanina baka) doseli k njima u Beograd. To se, međutim nije desilo, Pelagija je preminula upravo u noći kad se Žarko jedva oporavio od operacije „manje po obimu od one koju je jedva preživeo posle ranjavanja u stomak 1948“.
TITOVA TROMESEČNA KOMA: Posle odlaska u Klinički centar u Ljubljani, lekarski konzilijum je doneo „jedinu razumnu odluku“ da bi zaštitili pacijenta – od cele porodice, samo dvojica sinova mogu ga posećivati. Rođaci koji su u medijima govorili šta im je Tito u bolnici rekao, jednostavno su lagali…
Operacija (amputacija noge – prim. B. A.) je učinjena ipak prekasno i samo desetak dana kasnije nastupila je koma, a nakon tri meseca i smrt. U danima pre kome, nadljudski uporna Svetlana Broz je diplomirala, a „ponosni Žarko odneo je sledećeg jutra dedi moju diplomu. Obradovan rekao je Žarku: Čestitaj od mene prvom doktoru u porodici”.
PORODIČNE DRAME – DVE SAGLASNOSTI ZA AMPUTACIJU: „Javljeno mi je …da je deda odbio da potpiše pristanak na amputaciju noge, te da je posle konsultacija sa konzilijumom, Žarko, kao stariji sin, potpisao da se ta operacija izvede. Dugo sam zamišljala svog oca, koji je prisilno naučio da piše levom rukom, kada je ostao bez desne, kako drhtavom rukom potpisuje prvo da oca oglasi zbog bolesti nesposobnim da odlučuje, a zatim i pristanak da njegovom ocu amputiraju desnu nogu. To su ipak morali saopštiti pacijentu koji je dugo ćutao, a onda zatražio da donesu te papire da ih sam pocepa i da mu donesu drugi na kome će on potpisati pristanak na amputaciju. Zamišljala sam dedu koji nije dozvolio da sin preuzme odgovornost borbe za njegov život.“
Aperkat za Dolanca
Pred ispraćaj Titovih posmrtnih ostataka iz Ljubljane, Žarko je imao težak sastanak sa Predsedništvom SFRJ. Svi su imali stav da ni ispraćaju ni sahrani ne bi trebalo da prisustvuje udovica Jovanka Broz. Žarko je mislio drugačije:
„Vi ste vlast i imate moć da učinite što ste naumili. Ali, autoritet starijeg sina stavljam u funkciju pokušaja da vas urazumim: supruga moga oca mora biti već u Beogradu na železničkoj stanici gde će sačekati kovčeg i slediti sav planirani protokol, zaključno sa sahranom. A vi ćete jednog dana, nadam se, razumeti zašto je to važno za Jugoslaviju!“
Svi su zaćutali i gledali u pod. Stane Dolanc, državni sekretar za unutrašnje poslove, nastavio se protiviti. Žarko je ustao i bez reči ga udario u bradu, od čega se on prevrnuo i pao na pod zajedno sa foteljom na kojoj je sedeo.
…Te noći, još jednom sam se uverila kako je moj otac u ime višeg cilja savladao svoj otpor prema Jovanki koji je imao od dana kad je ušla u život njegovog oca, i poneo se, atipično za Balkan, kao džentlmen.
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
Nismo imali ovako veliko zlo u poslednjih 30 godina i jedini način da ga pobedimo je da budemo svi zajedno, ujedinjeni, i da ostavimo po strani naše trenutne ideologije i shvatanja politike
Srbija Vesti iz izdanja građevinska industrija
Kod nas je razvijena šema izvlačenja novca, i to preko čitave mreže podizvođača i njihovih podizvođača, firmica koje su osnovane nekoliko meseci pre projekata na kojima su angažovane. Institucije koje bi tim...
Zakon je tako napravljen da nije u službi da pomogne, već samo da kazni. Ovde sve nekako ide u kontru, samo da ne uspeš, samo da se ne desi. Mislim da je to baš veliki problem. Kada bi, recimo, takvi zakoni postojali u Njujorku i Parizu, tamo ne bi mogao da radi nijedan restoran, ne bi ispunio nijedan zahtev
PREMIUM sadržaji na platformi NovaEkonomija.rs Inforamcije koje imaju dodatnu vrednost
POGLEDAJ SVE