Vesti iz izdanja

30.12.2016. 15:48

Autor: Jelica Stojančić

Imala sam farmu u Africi, u podnožju planine Ngong

Muzej Karen Bliksen u Najrobiju

Do srži avanturistkinja sa razvijenom društvenom mrežom, Karen Bliksen je bila rado viđen gost u džet-set kružocima. Divili su joj se kolege Hemingvej i Truman Kapote, svestrani Orson Vels. Družila se sa zanosnom Merilin Monro i mužem joj dramskim piscem Arturom Milerom, operskom divom Marijom Kalas… Zaklela bih se da sam njihovu zajedničku fotografiju snimljenu u Njujorku videla na zidu Muzeja u Najrobiju, ili grešim, ali znam da postoji …

 „Imala sam farmu u Africi, u podnožju planine Ngong“. 

Ovom rečenicom danska spisateljica Karen Bliksen (1885- 1962) otvara svoj roman „Moja Afrika“, pisan u autobiografskom, esejskom, putopisnom druželjubivom maniru. Njena Afrika bila je britanska kolonija Kenija, u osvit Prvog svetskog rata, dinamično opisana do ranih tridesetih godina prošlog veka  kad se vratila kući, pa 1937. objavila knjigu sećanja.  

Istim narativom počinje i film „Moja Afrika“  (Out of Africa) koji je 1985. godine režirao Sidni Polak,  gde je nordijsku autorku glumila raskošna Meril Strip, a njenu veliku ljubav Denisa Finča Hatona zavodljivi Robert Redford. Sa sedam „Oskara“ ovenčani spektakl učinio je više za popularizaciju dela nego bilo šta do tada. Kud ćeš kompleksniji scenario za melodramu. Njena je  „Babetina gozba“  (objavljena pod pseudonimom Isak Dinesen, koju toplo preporučujem) donela zlatnu statuu danskom reditelju Gabrijelu Akselu za najbolji strani film 1987. godine. „Oskari“ su je obožavali ali „Nobel“ zaobišao, no o tom – potom… 

Prvo sam, kad i svi, išla u bioskop, pa u ovom tekućem stoleću posetila Muzej Karen Bliksen u Najrobiju, a sad skoro pročitala knjigu. I? Pa, prosvećenija sam za afričko iskustvo i baš se čudim Karen što je iznedrila samo jedno delo o sebi i Crnom kontinentu. Čini mi se da ja ne bih stala sa izlivima ekspresije. I o safariju i o Masajcima i o farmama i plantažama kafe i o klupskom životu u prestonici i o letovima iznad savane u malom „mot“ aeroplanu … 

Karen se bila verila za švedskog barona Brora Bliksena, bliskog rođaka, kojem nisu cvetale ruže na rodnoj grudi, pa su se zajedno otisnuli u afričku avanturu i venčali u Keniji. Temperamentni neverni aristokrata bio je sklon lovu, terevenkama, dugim izbivanjima od kuće. Ženi je preneo sifilis, brak se raspao,  a Karen se do poslednjeg daha lečila medikamentima na bazi arsenika i žive, što je urušilo njeno zdravlje. Vodila je dinamični život expata, belog čoveka na strani, sa svim usponima i padovima koje pečalbarstvo nosi. Osetila je i efekte Prvog svetskog rata. 

Na putu od Evrope do Mombase, a pre izbijanja globalnog sukoba, upoznala je na brodu nemačkog  generala, vrhovnog zapovednika germanskih snaga u Istočnoj Africi, pa obećala da će mu kupiti konje koji mu nikada nisu  isporučeni. Zbog  bliskosti sa visokim oficirom, sumnjičili su je da petlja sa neprijateljem i možda čak špijunira za dušmane, ali neosnovane optužbe su odbačene. Gajila je kafu na plantaži blizu Najrobija na dve hiljade metara nadmorske visine, gde su dani vreli, a noći hladne, na području gde joj mesto nije, ispostavilo se kasnije. Nežnim biljkama odgovarala je neka druga, umerenija klima. Pogađali su je suša, teške kiše, biljne bolesti, velika svetska ekonomska depresija…

Posao je na kraju propao, dugovi su se gomilali, rasprodala je imovinu –  „jednu stvar za drugom, kao neku vrstu otkupa za sam život“.  Ko da ih nikada nije bilo, nestali su ormani, kreveti, stolice, sanduci, oslobodila se konja, pasa, otpustila verne sluge i najamnike, ali uspela kod vlasti da izdejstvuje da se deo zemljišta dodeli njenim radnicima. 

Prvo što registruješ na putu do kuće Karen Bliksen u Najrobiju je da je daleko od centra. Nikako da je se dokopaš. I sama plantažerka- spisateljica  je zabeležila da je od administracionog središta zemlje deli dvadeset kilometara. Kao i danas, al’ sa drastičnim civilizacijskim razlikama. Kad se ona doselila, nije bilo automobila. U zapregama sa šest mazgi ili jašući su išli na daleke pute. Sad od kola ne možeš da mrdneš, specijalno u špicu, a špic je konstantna činjenica na glavnim saobraćajnicama u prestonici. U turističkim brošurama navode da je kuća deset kilometara udaljena od grada,  jer je Najrobi nabubrio, a periferija se približila.  

Nastavak teksta možete pročitati u 37. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.