Vesti iz izdanja

01.11.2023. 00:02

Autor: Dragana Nikoletić

Kad bih ja bila predsednik sveta

FENOMENI Preterane ambicije

smile Foto: Flickr

Vremenom bi svako shvatio da smisao života nije u imanju, već u otvorenosti za svakodnevne radosti. S tim u vezi, formirala bih ministarstvo za sreću, po ugledu na Butan. Jer, kad je čovek srećan, ne smeta mu sreća drugoga, već ima želju da je i komšijina krava bude živa i zdrava.

Kad bih ja bila predsednik sveta, prvo bih uvela obavezu da svaki stanovnik Zemlje putuje, bar jednom do dvaput godišnje. Ovo bi proširilo horizonte svekolikog stanovništva do mere izraženije (samo)svesti, što se događa u kontaktu sa raznolikim kulturama. Izmeštanjem iz zone komfora – fotelja ispred televizora, i najinertniji bi uvideli da je svet lepši i zanimljiviji od onog kakav im se predstavlja. I dobili želju da svoju okolinu unaprede po ugledu na viđeno.

Veću finansijsku stimulaciju (poznatu kao vaučeri) pružila bih radoznalim da otkriju zabiti van spiska proslavljenih destinacija. Jer, zašto da trpi jedna Žagubica u odnosu na recimo Vrnjačku Banju, ili jedan Talasnal u odnosu na Lisabon (ili obrnuto)? I same bih domaćine inspirisala da gostu pruže pun gastronomski i avanturistički ugođaj, i to preko subvencija za ideje koje premašuju klasične.

Ukoliko neko od (mojih) građana drži da su mu putovanja suviše stresna, mogao bi da uloži žalbu, ali i da je dobrano argumentuje. Naime, nekad je nužno da ljude suočiš sa besmislom razloga zašto su protiv nečeg iz čisto oportunističkih poriva. Pravo na putovanje ne bi bilo prenosivo, već bi se tome namenjen novac preusmeravao u druge svrhe.

Termin izmeštanja bio bi pitanje izbora, ali ponovo valjano opravdanog – godišnjim dobom, kad su u pitanju poljoprivrednici, razdobljem svođenja bilansa, kad se radi o administrativnim službenicima, raspustima, kad su u fokusu đaci i profesori… Sorry, ali penzioneri bi bili dužni da se ovom prilagođavaju. Uostalom, njima je globalno svejedno kad će negde da odu, dogod i dalje mogu da prate omiljene TV sadržaje.

U oblasti medija tek bih napravila čistku, u nameri da svoje stanovništvo produhovim. Na televiziji, radiju, portalima, štampanim izdanjima, ne bi bilo ni „n“ od nasilja, osim u sklopu konstruktivne kritike te pogubne pojave, jer kuditi nešto osude radi nema naročitog smisla. Dakle, svaki bi prilog pratila opcija razrešavanja problema u žiži pažnje, što bi medijske poslanike primoralo da dobro razmisle pre no što bilo šta izuste.

Rešenje bi moralo da bude održivo, te bi novinari bili dužni da konsultuju stručnjake sa različitim gledištima (a tako je nekad i bivalo, setimo se). Organi izvršne vlasti bi najbolje zamisli prihvatali i sprovodili ih u delo, pa bi mediji stvarno bili korektivni faktori.

Što se tiče prirode njihove ponude, nad funkcijom zabave dominirala bi edukacija, ali u kombinovanim formatima. Naime, niko ne bi mogao da davi konzumenta viškom (neproverenih) činjenica, ali ni da njegov mozak „pegla“ igrankom bez prestanka. Glasila bi tako imala dopunsku ulogu u celoživotnom školovanju, koje bi bilo jedna od mojih glavnih poluga predsednikovanja. Društvene mreže bi i dalje bile odušak, ali ni ovde ne bi kolale budalaštine, uz veću svest umreženih.

Školstvo bi služilo da se znanje zavoli, a ono poveže u cilju formiranja što sveobuhvatnije ličnosti. Kad se postigne baza osnovnih pojmova (predstavljenih po obrascu „verovali ili ne“ iz Politikinog zabavnika), na scenu bi stupali stručnjaci sa oštrim okom da zapaze afinitete učenika. Talenti bi se brižljivo gajili, uz prepoznavanje sklonosti čak i ka nečem prividno besmislenom, što bi sistemski izrađalo svoju suprotnost. Brbljivci bi tako postajali filozofi, alapače – politički i drugi analitičari, narcisi – kozmetičari, frizeri ili modni dizajneri…

U školama bi se učilo i da svakog treba da poštuješ, bez obzira na uzrast i društvenu ulogu, i to usled stečene veštine da se prepozna ono najbolje u svakom čoveku. U tom smislu bile bi praktikovane vežbe, kao deo školskog programa. Obraćala bi se pažnja i na telesni, i na mentalni razvoj svake individue, takođe preko praktične nastave, gde bi pored trbušnjaka i sklekova bile upražnjavane i razbrajalice, brzalice, zagonetke…

Čim neko stasa da se lati nekog posla, ovo bi mu bilo omogućeno. Radno vreme bih učinila fleksibilnijim, čime bi rad prestao da bude kuluk i izrabljivanje. Ukoliko krajnji učinak date rabote ipak zavisi od vremenskog usaglašavanja, trajanje smena bih skratila na krajnje podnošljivo. Jer, onaj koga danas iscediš do maksimuma, već sutra neće biti nizašta.

Postepeno, svi žitelji Planete bi razvili ljubav prema radu bilo koje vrste, što bi obezbedilo opšte blagostanje. U tom pogledu kopirala bih komunističke principe, pa bi plata bila shodna individualnoj potrebi. Onima koji misle da im treba više od 100 pari cipela, desetine kuća i stanova, privatni mlaznjak ili ostrvo, „rebnula“ bih ekstraporez. Ta sredstva bi bila pravedno raspodeljena (isključujući lenštine), ali bi gro novca išao u javne svrhe, na popravke, dorade, rekonstrukcije, pravljenje parkova…

Vremenom bi svako shvatio da smisao života nije u imanju, već u otvorenosti za svakodnevne radosti. S tim u vezi, formirala bih Ministarstvo za sreću, po ugledu na Butan. Jer, kad je čovek srećan, ne smeta mu sreća drugoga, već ima želju da i komšijina krava bude živa i zdrava. Nivo sreće bi se povremeno proveravao, i otklanjao njen nedostatak na sve raspoložive načine.

Pretpostavimo da bih na čeonu svetsku poziciju došla demokratskim putem, kad se redovno provlači i pitanje lustracije. Sve te što su prethodno nešto zasrali, poslala bih na radnu terapiju, ne poput Golog otoka, već mnogo bolje osmišljenu. Onaj ko je kraduckao na izgradnji puteva, imao bi da pravi nove za džabe, bar onoliko vremena koliko je štetio opštem dobru. Drugi što je proturao loše zakone, čistio bi rečne obale, treći bi volontirali u školama, bolnicama.., ukoliko im je nešto s tim u vezi na savesti.

Slično bih postupila i sa navijačima, da svoju snagu ne troše na tuče, razbijanje i paljenje. Njima bih pak poverila jednostavnije zadatke, u skladu sa skromnijim mentalnim sposobnostima. Nepopravljive prestupnike, od džeparoša do ubica i silovatelja, smeštala bih u idealna okruženja gde bi se odvijala rehabilitacija. Ako ni to ne bi pomoglo, lansirala bih ih na Mars, da se tamo međusobno glođu, bez ikakvog nadzora.

Šta bih uradila sa ratovima, ostaje otvoreno pitanje. Njih zabraniti isto je kao zabraniti traume, što bi rekao jedan moj prijatelj. Ali, ako sve ostalo legne, možda bi i naš navodno prirodni nagon ka sukobima sukcesivno nestao. Ako bi roditelji bili posvećeni svojoj deci, bez nametanja sopstvenih neostvarenih ciljeva, ako bi svako imao ono što mu treba, ako bi dovoljno putovao i družio se, zašto bi za tuđim posezao?

Tome idu naruku neka nova istraživanja koja pokazuju da je nasilje u ranim ljudskim zajednicama bilo produkt ličnih trvenja, a ne borbi širokih razmera. Ratove ionako pokreću željni moći, koja bi u mom uređenju društva bila oličena u mogućnosti da pomogneš drugima (naravno, uz njihov pristanak).

Ideju o solidarnosti i snazi dijaloga širila bi kultura, sada u zapećku. Stoga bi se organizovale kolektivne posete pozorištima, bioskopima, izložbama, predavanjima.., uz kasniju razmenu mišljenja. Diskutovalo bi se i o pročitanim knjigama, što bi doprinelo umeću da drugog saslušaš i razmotriš njegove stavove, a ne da svoje guraš ko sivonja.

Šta bih radila sa aktuelnim pitanjem slobodnog izbora roda i pola? Insistirala bih na suštini – ljubavi prema sebi i drugima, koja bi u nekom trenutku došla na ispit seksualnosti, kad bi se svako opredeljivao po sopstvenom nahođenju, i bez lobiranja. Tabua ne bi bilo, ali ni nasilne političke, rodne i druge korektnosti, često sa rđavim plodom potisnutog gneva. Ne bih primenjivala kvote za učešće žena u rukovođenju, puštajući najsposobnije da obavljaju taj posao, ma šta imali među nogama.

Sudstvo bi, naravno, bilo nezavisno, ali o tome uveliko trube svi što bi da budu Kurta umesto Murte. Moj način da to proizvedem bio bi biblijski, pa bi na grešnika mogao da baci kamen samo onaj ko sam nije grešio.

Mnogo bih više računa povela o Planeti, pa bih strogo ograničila broj letova, vožnju kolima, iskopavanja ruda, industrijsko gajenje stoke, korišćenje pesticida, seču šuma, zidanje nebodera… i sve druge aktivnosti koje joj štete.

Religije ne bih zabranila, svesna ljudske nužde da se u nešto veruje. Samo bih suspendovala institucije čiji čelnici u ime tog nekog boga vernike nagone na mržnju drugačijih. I nacije bi ostale, ali samo zato da nastave da gaje tradicionalne vrednosti i u njih uklapaju nove (dobre) domete civilizacije.

Godišnje bi bili organizovani skupovi sa svrhom razmene iskustava, bez primisli da je bilo čije vrednije. Među državama ne bi bilo granica niti prevelike razlike u standardu. Jer, svi smo mi isti pod kapom nebeskom, i čist je hazard gde smo rođenjem zatečeni. Inače, kocku bih sankcionisala jer neguje lezileboviće, dok bi osovina moje vlasti bilo proaktivno delanje (ili – rad, u prevodu).

Vladanje svetom mnogo je šire od ovde prikazanog, pa bih morala da uposlim niz pomagača na dužnosti ministara i savetnika. Na njih bih postavljala samo potentne i humane. Funkcija bi trajala do utroška ideja i energije nosilaca, nakon čega bi njima sledio odmor, dok bi se započeto dalje razvijalo. Ne bi bilo ni partija, već samo pokreta za prosperitet određenih oblasti, bez ugrožavanja drugih sfera života.

Svakom je jasno da ovde govorim o utopiji, koja za pojedine ima prizvuk futurističkih romana poput „1984“ Džordža Orvela. Takvi mogu biti mirni kad sam ja u pitanju, budući da nikad nisam ispoljila sklonost ka izvršnom vladanju. Volim ja da dominiram iz senke (a takvi su najopasniji, po određenim mišljenjima), ali mi se gadi i zamisao da me identifikuje pozicija koju zauzimam. Uostalom, nikad nisam imala pretenzije ni da budem urednica u nekim novinama, jer to ište preveliko odricanje. A na to nisam spremna, majke mi ili svih mi bogova (ili – časne mi Titove pionirske reči).

Ja bih samo htela da zagarantovano putujem, ne čitam i ne gledam bljuvotine, da radim i za to dobijam dostojanstveniju platu, dočekam penziju, verujem u šta hoću.., i dišem vazduh koji će ostati i za naredne generacije. Ako bi mi ovo omogućila veštačka inteligencija, i za nju bih glasala, tako mi svega prethodno pobrojanog.

Ekološka sreća pomaže u lečenju ljudi

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.