Vesti iz izdanja

30.06.2017. 17:02

Autor: Miloš Obradović

Kafkin Proces živi u Srbiji

Podsticanje javne debate o trošenju javnih finansija i pravnoj sigurnosti u Srbiji (3)

Dugogodišnji sudski postupci i teška naplata potraživanja uvode ozbiljnu pravnu nesigurnost koja ne samo da odvraća ozbiljne strane investitore, nego uništava i domaća mala i srednja preduzeća, smatraju stručnjaci. Procesi traju i po deset godina, sudije dolaze nepripremljene, a dužnici vešto izbegavaju naplatu

Sliku, ili fatamorganu, fantastične investicione destinacije, kako vlasti pokušavaju da predstave Srbiju, zamutio je pre nekoliko dana zamenik pomoćnika državnog sekretara SAD Brajan Hojt Ji koji je na saslušanju pred senatskim odborom za Evropu i regionalnu bezbednosnu saradnju, a nakon posete našem regionu, izjavio da „uslovi za investicije u mnogim zemljama Zapadnog Balkana nisu zadovoljavajući, zbog čega Stejt department ne može da ih preporuči američkim kompanijama” i da „uslovi ne pogoduju investitorima koji izbegavaju rizik”.

Konkretno, za Srbiju je Hojt Ji rekao da jeste bilo povećanja investicija, ali da je reč o kompanijama „koje su spremne za avanturu i rizik”. 

Ovo je bilo iznenađenje za predsednika Srbije Aleksandra Vučića koji nije razumeo o kakvim avanturama je Hojt Ji govorio. „Kada je sa mnom razgovarao, bio je uglavnom zadovoljan. Mi smo pokazali da u poslovnom ambijentu napredujemo“, rekao je Vučić novinarima. Ipak izgleda da Hojta nije impresioniralo privlačenje investitora subvencijama, niti nagli prošlogodišnji skok na Duing biznis listi Svetske banke zahvaljujući samo jednoj meri, uvođenju elektronskih građevinskih dozvola. Hojt Ji se osvrnuo na sistemski rizik koji se ne može preko noći popraviti, mada svim našim vladama nisu bile dovoljne ni decenije. Radi se o vladavini prava, nezavisnosti pravosuđa i primeni zakona, kako je Hojt Ji naveo u svedočenju pred Senatom govoreći o celom regionu.

Ako je iznenadila Vučića, primedba da se kod nas vladavina prava i primena zakona slabo primila ne iznenađuje one koji ovde svakodnevno posluju  i pokušavaju da naplate potraživanja. Nema puno zemalja, bar onih sa kojima bismo voleli da se poredimo, u kojima privrednici kažu da je lakše prodati nego naplatiti robu. Kada je pre desetak godina Srbija ušla u „trku pacova”, takmičeći se sa zemljama regiona ko će više da spusti porez na dobit, jedan profesor ekonomije je prokomentarisao: ”Šta vredi što je porez 10 odsto kad ne možete na sudu da naplatite potraživanje. Efektivni porez na tom poslu je 100 odsto.”

Sudski postupak u praksi

Kako to izgleda u praksi, pitali smo firmu EOS matriks koja se bavi naplatom potraživanja i do sada ima oko 50.000 izvršnih presuda. U stvarnom primeru, koji nipošto nije izolovan slučaj, ova firma je u postupak izvršenja ušla u septembru 2006. godine. U novembru 2015. godine, posle više od devet godina, postupak je obustavljen, a naplata je bila neuspešna.

Radi se o dugu od 1,5 miliona evra i izvršenje je pokrenuto na osnovu uspostavljene hipoteke na nekretnini jednog preduzeća iz Pančeva. Na papiru, za postupke izvršenja u Srbiji važe načela hitnosti i efikasnosti. U stvarnosti, srpski sudovi su eonima udaljeni od oba načela. 

Dužnik je tokom postupka odugovlačio izjavljivanjem prigovora koji su bespotrebno produžavali ceo proces izvršenja. Sud nije uspevao da se na efikasan način izbori sa očigledno neosnovanim prigovorima. U pokušaju da izigra poverioce, vlasnik firme koja je dugovala novac je uspeo da prenese imovinu pod hipotekom na drugo preduzeće, takođe u njegovom vlasništvu. Međutim, osim vemena to mu tada nije bilo od prevelike koristi, jer hipoteka deluje protiv svakog vlasnika stvari pod hipotekom, tako da je izvršenje nastavljeno.

Počev od 2014. godine, dakle osam godina nakon početka, postupak izvršenja se intenzivira, zahvaljujući i stalnim pokušajima poverioca da se stvari pokrenu sa mrtve tačke i ubrzaju. Na primer, stavljani su isključivo predlozi kojima bi se efikasno sprečilo ometanje od strane vlasnika firme dužnika, a izbegavani su bilo koji predlozi koji bi vodili nepotrebnom odugovlačenju. 

U toj situaciji, a kako bi sprečio prodaju nekretnine vlasnik (ujedno i direktor)  firme dužnika nije omogućio veštaku da uradi procenu vrednosti imovine pod hipotekom više od godinu dana. U tom periodu veštak  je šest puta pokušao da pregleda imovinu i svaki put je vlasnik firme uredno obavešten o terminu dolaska kako bi njegov predstavnik prisustvovao proceni. Tek sedmi put veštak je uz asistenciju policije i nakon novčanog kažnjavanja vlasnika uspeo da uđe u kompleks koji je trebalo da proceni. 

Za godinu dana, deset prigovora

Za ovih godinu dana i neposredno pre toga dužnik je podneo više od 10 prigovora i zahteva za otklanjanje nepravilnosti u izvršnom postupku u kojima je samo ponavljao svoje tvrdnje koje su ranije već odbijene od strane suda. Čak  je tražio i reviziju na jedno od rešenja suda, iako u ovakvom predmetu revizija apsolutno nije dozvoljena. To ga nije sprečilo da izjavi još dva prigovora povodom rešenja suda kojim se revizija odbacuje. 
„Sprečavanje zloupotreba procesnih prava od strane stranaka izjavljivanjem gomile neosnovanih i bespotrebnih prigovora radi odugovlačenja postupka, nije pitanje zakonskog rešenja jer se suprotnoj strani ne može uskratiti pravo da učestvuje u postupku, već je pitanje sposobnosti suda da efikasno odgovori na ovaj vid zloupotrebe. To se pre svega radi brzim rešavanjem prigovora koji su očigledno neosnovani. Osim toga, sud uglavnom ne mora zastati sa postupkom dok rešava po prigovoru, a ovo bi demotivisalo stranku koja pokušava da ostvari neku nelegitimnu korist na ovaj način“, kaže Jovana Popović, direktor za pravne poslove u EOS-u.
Prigovorima, računajući i neosnovane, uvek je potrebno vreme da se razmotre, da se dostave svim strankama u postupku, mora da se sačeka dokaz o prijemu prigovora. Ovde je kvaka 22 što dostava često bude neuspešna pa se mora ponoviti. Onda se čeka eventualni odgovor suprotne strane na izjavljeni prigovor, pa se tek onda po njemu može odlučivati. Uz sve to, mnogi pravni lekovi se dostavljaju drugom stepenu na razmatranje i u tom slučaju se mora sačekati da se donese odluka i da se ona dostavi prvostepenom veću, a tek se onda dostavlja i strankama. 
Kao što vidimo Kafkin Proces još traje i to u srpskim sudovima.
Kako Popović ističe, u najboljem slučaju, za preduzimanje radnji po uloženom prigovoru u izvršenju je potrebno oko mesec dana. 
„Zato je krucijalno da sud može da prepozna neosnovani prigovor i da o njemu odluči bez oklevanja, kako bi se odugovlačenje u postupku izvršenja svelo na neophodni minimum“, podvlači ona. 

Komično-tragičan epilog

Epilog ovog slučaja celoj stvari daje komično-tragičan ton. Na kraju, nakon što je veštačenje najzad urađeno i kada je trebalo utvrditi vrednost imovine, nakon čega sledi prodaja i namirenje poverilaca, vlasnik firme pokreće postupak stečaja. Zbog ovoga sud nakon skoro jedne decenije obustavlja izvršni postupak jer prema Zakonu o stečaju „ …ne može se protiv stečajnog dužnika, odnosno nad njegovom imovinom, odrediti i sprovesti prinudno izvršenje, niti bilo koja mera postupka izvršenja…“. 
Iako ova odredba ima smisla da bi se svi poverioci podjednako namirili, u  konkretnom slučaju, imovina o kojoj se radilo nije bila imovina stečajnog dužnika već je ona preneta na drugo preduzeće nad kojim nije otvoren stečaj. Sud je samo postupio po automatizmu i obustavio postupak, ne ulazeći u suštinu.
Naravno, stečaj je zaključen jer dužnik nije imao imovine, a izvršni postupak nad vlasnikom nekretnine pod hipotekom bi trebalo da se pokrene ispočetka, iako je sam postupak izvršenja koji je bio obustavljeni usled otvaranja stečaja nakon skoro 10 godina bio u svojoj završnoj fazi.
„Iz ovoga se vidi sva apsurdnost tumačenja suda u ovom postupku, jer je svrha pravila o zabrani namirenja i izvršenja da zaštiti imovinu stečajnog dužnika, ali ovde se nije imalo šta štititi, a da se pravilo odnosi na ovaj postupak ne bi mogao da se pokrene novi postupak protiv trenutnog vlasnika imovine pod hipotekom. Postupak je ipak obustavljen, čineći samo štetu poveriocu. S druge strane, stečaj nad dužnikom je takođe obustavljen jer je sva njegova imovina preneta na sadašnjeg vlasnika te imovine i poverioci nisu imali odakle da se naplate“, zaključuje naša sagovornica.
Ne bi bilo ni po muke da je ovo jedan slučaj koji se prepričava po hodnicima sudova i advokatskim kancelarijama. Problem je što srpski sudovi često postupaju na isti način. Na taj način se dužniku omogućava da opstruira izvršenje i isplatu poverilaca. Takođe, ne radi se ni o lošim zakonskim propisima, već o njihovim tumačenjima od strane sudija.

Skupo vođenje postupka

Svemu treba dodati i činjenicu da pokretanje i vođenje sudskih postupaka u Srbiji nije nimalo jeftino i da poverioci moraju da izdvoje značajna sredstva za plaćanje različitih sudskih taksi i predujma troškova. Takođe treba platiti i advokata. Ova uložena sredstva u slučaju neuspešnog izvršenja predstavljaju za poverioce samo dodatni trošak koji pored dospelog i neizmirenog potraživanja zbog čije naplate su pokrenuli sudski postupak, ne mogu da naplate od samog dužnika.  
„Postupci izvršenja dodatno su poskupeli od juna 2016. Godine, od kada je Zakon o izvršenju i obezbeđenju odredio da nadležnost za sprovođenje svih izvršenja (osim za izvršenje zajedničke prodaje nepokretnosti i pokretnih stvari, činjenja, nečinjenja ili trpljenja i izvršenje izvršnih isprava u vezi s porodičnim odnosima i vraćanjem zaposlenog na rad) imaju isključivo javni izvršitelji. Zahvaljujući njihovoj tarifi, troškovi poverioca za vođenje izvršnih postupaka drastično su uvećani u odnosu na troškove kada ih je sprovodio sud, a što je svakako uticalo na to da se danas poverioci radije odlučuju da otpišu deo ili čak ceo iznos potraživanja nego da pokrenu sudski postupak i naplate ono što im pripada“, rezimira Popović.
Ovakva praksa sudova dovela je do apsurdne situacije da dužnici namerno idu u sudske postupke jer im, čak i ako izgube, to dođe kao kreditiranje ili grejs period, pošto najmanje dve godine neće morati da plate dug.

Za građane, postupak 4 godine

Prema rečima advokata Vojina Biljića, za potraživanja fizičkih lica sudski postupak ne traje manje od četiri godine. 
„Sudovi su previše spori i to u slučaju nespornih potraživanja, kada postoji sva dokumentacija. U normalnim okolnostima sudu bi maksimalno bilo potrebno par meseci. Na zapadu to sudije rešavaju na jednom ročištu. Kod nas se to razvlači godinama, na desetak ročišta. Na prvom stepenu postupak traje tri godine, pa onda na drugom stepenu dve godine i na kraju vam dužnik ode u stečaj”, kaže Biljić, dodajući da dužnici kalkulišu da bi mogli čak i da dobiju spor i ne plate obavezu, što pokazuje koliko su naši sudovi nesigurni.
Biljić ističe i da su naše sudije često nepripremljene, izlaze na ročišta a da nisu čak ni pročitali predmet, pa onda zakazuju nova, da bi kupili vreme. 
„Tako se razvlače i potraživanja koja su nesporna. Imao sam slučaj gde je poverilac imao menicu, ugovor, dužnik nije čak ni sporio dug i to se razvuklo na 10 ročišta. Šta sve može da se desi u međuvremenu. Situacija je dovedena do apsurda, jer se skoro izjednačilo trajanje jednostavnih i komplikovanih sporova. Tako isto traje spor po potraživanju 1.000 kao i za dug od million evra”, ističe Biljić.
Posebna stvar kojom se baš niko ne bavi je odgovornost advokata, odnosno institut zloupotrebe prava.
„Na zapadu, ako ja kao advokat tuženog osporavam tužbu bez dobrog razloga, kao prvo sudija će odbiti moj predlog odmah i presuditi u korist poverioca. Drugo prijaviće me advokatskoj komori. Treće, dospeću na njegovu crnu listu kao neozbiljan advokat. Kod nas sudije prihvataju svakakve prigovore, pa se postupak razvlači u nedogled”, rezigniran je Biljić.

Ne tuže za manje iznose

Konačna posledica je da ljudi izbegavaju da tuže za naplatu potraživanja kada su manji iznosi, jer prosto ne vredi ni truda, ni para, ni vremena, što samo dodatno ohrabruje prevarante ili obične dužnike koji bi da se izvuku bez plaćanja svojih dugova.
„Odnos države prema dužniku je blag i neozbiljan. A pravna sigurnost je osnovni preduslov za ozbiljnu privredu. I to ne važi samo za sudove, već i za državne institucije i javna preduzeća. Nije retkost da upravo država zatrpava sudove predmetima. Neko javno preduzeće ne plati obavezu i niko za to ne preuzima odgovornost, nego se čeka da sud presudi. A prema zakonu bi to javno preduzeće moglo onda da pokrene postupak protiv svog zaposlenog koji je prouzrokovao štetu preduzeću. Naravno, to se ne dešava”, napominje Biljić, dodajući i da je famozna zatrpanost sudija predmetima bez osnova. Na primer, Apelacioni sud države Njujork koji je nadležan za još tri okolne savezne države ima sedam sudija. 
Ovo je pravi razlog pravne nesigurnosti , one zbog koje nema velikih ozbiljnih stranih investitora, ali i zbog koje ni domaći privrednici ne ulaze u dugoročne investicije, već se radije okreću trange-frange biznisu.
U inače nelikvidnoj privredi najgore prolaze mala i srednja preduzeća. Nebojša Atanacković, predsednik Unije poslodavaca Srbije ističe da bez adekvatne reakcije pravosuđa male firme ne mogu da opstanu ukoliko im kupci ne plaćaju, kao što je kod nas slučaj. 
„Dugotrajni sudski procesi materijalno opterećuju onog koji tuži, koji je već oštećen. Na kraju, ako dužnik ode u stečaj u toku postupka, što je najčešće slučaj, poverilac čak i ako dobije presudu ne samo da ne može da naplati potraživanje, već mora sam da snosi i sudske troškove koji nisu mali. Država mora da zaštiti one koji rade pošteno od prevaranata. Ulaže se toliko truda da se osnivaju preduzeća, daju se subvencije, a ne čini se ništa da se omogući tim preduzećima normalno da rade”, zaključuje Atanacković.

Izvršitelji kao gorki lek

Nakon izbijanja svetske ekonomske krize 2008. godine u naredne dve, tri godine nelikvidnost u Srbiji pretila je da dovede do kolapsa privrede. Ne bi li se nekako ubrzalo izvršenje sudskih presuda, država je donela Zakon o izvršenju i obezbeđenju 2011. godine. Jedna od ključnih novina bila je uvođenje izvršitelja ovlašćenih za sprovođenje izvršenja. U početku su oni bili nadležni za vođenje postupka za naplatu novčanih potraživanja za komunalne usluge. Pored ovoga, ukoliko poverilac to izabere, izvršitelji su sprovodili izvršenje i naplatu drugih potraživanja, pošto sud donese rešenje o izvršenju. 
Kako kažu u Komori javnih izvršitelja, ovo je ubrzalo izvršni postupak i skratilo vreme trajanja izvršenja. Novi Zakon o izvršenju i obezbeđenju donet je krajem 2015. godine, a stupio je na snagu u julu 2016. godine. Ovaj zakon dao je mnogo veću vlast u ruke javnih izvršitelja koji su postali isključivo nadležni za postupak sprovođenja izvršenja. U nadležnosti suda ostalo je određivanje izvršenja i jedan manji broj sprovođenja. Ovim zakonom je uveden prigovor i žalba, čime je postupak postao dvostepen, a kod verodostojene isprave i trostepen. 
U poslovnoj javnosti postojao je strah da će ovo ponovo dovesti do odugovlačenja postupka, ali za nepunih godinu dana primene novog zakona tek u malom broju slučajeva se izjavljuje prigovor i žalba, a prema rečima Svetlane Manić iz Komore javnih izvršitelja, nije primećena do sada ni zloupotreba pravnog leka.
Međutim, iz ugla dužnika izvršitelji su često percipirani da rade mimo ovlaštenja, da imaju previsoke tarife i da nekada koriste čak i brutalne metode izvršenja presuda.

Sprečavanje zloupotreba procesnih prava od strane stranaka izjavljivanjem gomile neosnovanih i bespotrebnih prigovora radi odugovlačenja postupka, nije pitanje zakonskog rešenja jer se suprotnoj strani ne može uskratiti pravo da učestvuje u postupku, već je pitanje sposobnosti suda da efikasno odgovori na ovaj vid zloupotrebe.

Dugotrajni sudski procesi materijalno opterećuju onog koji tuži, koji je već oštećen. Na kraju, ako dužnik ode u stečaj u toku postupka, što je najčešće slučaj, poverilac čak i ako dobije presudu ne samo da ne može da naplati potraživanje, već mora sam da snosi i sudske troškove koji nisu mali. Država mora da zaštiti one koji rade pošteno od prevaranata.

 

Projekat „Unapređenje kvaliteta izveštavanja o trošenju javnog novca u Srbiji“ finansira National Endowment for Democracy.

Ovaj tekst, celokupan sadržaj i izneti stavovi su isključiva odgovornost Business Info Group kao izdavača Nove ekonomije i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenja National Endowment for Democracy.

NED logo%20large

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.