Vesti iz izdanja

01.04.2023. 00:12

Autor: Nina Savčić

Slikar koji je odbacio slikarstvo

DIJEGO VELASKEZ, španski barokni slikar

DIJEGO VELASKEZ, španski barokni slikar

U vreme baroka, slikarstvo nije smatrano visokom umetnošću. Slikari su bili doživljavani kao zanatlije. Ipak, Velaskez je imao tu sreću da roditelji podrže njegov izbor poziva, te da ga prigrli kralj koji je voleo i cenio umetnost. Najznačajniji slikar španskog Zlatnog veka uneo je novost u slikarsku tehniku koju su prepoznale generacije umetnika dva veka nakon njegove smrti. Bio je kraljev prijatelj, kustos, portretista. Pred smrt, postao je i plemić, ali je tada prestao da bude slikar. Veliki umetnik odrekao se slikarstva kako bi dobio titulu za kojom je žudeo

 

Dijego Rodrigez de Silva Velaskez rođen je u Sevilji, tada jednom od najbogatijih gradova Evrope, 6. juna 1599. godine. Njegov otac Huan Rodrigez de Silva i njegova majka Heronima Velaskez nisu bili članovi visokog plemstva i to je možda detalj u slikarevoj biografiji koji će značajno uticati na njegove životne ambicije. Bio je prvo od osmoro dece Heronime i Huana Rodrigeza i, kako andaluzijski običaji nalažu, uz ime Dijego dodao je majčino prezime, mada se jedno vreme potpisivao kao Silva Velaskez.

Kako bi dobio toliko željenu plemićku titulu, Dijego je morao da se odrekne svog poziva, potpisao je da se više neće baviti slikarstvom jer je plemićima bilo zabranjeno da drugim poslovima uvećavaju prihod.

Još kao dete, Velaskez je ispoljio neverovatan talenat i roditelji su ga dali na školovanje kod Franciska Herere Starijeg. Sa svojim prvim učiteljem nije se najbolje slagao, pa je rad na usavršavanju slikarskog dara nastavio kod Franciska Pačeka.

Veoma rano Dijego je naslikao prvo remek-delo: „Bezgrešno začeće”. Pred ovom slikom zastao je Pačeko.

„Nije nikakva sramota da učenik nadmaši svog učitelja”, rekao je. Smatra se da je lik Bogorodice naslikan prema liku Huane, Pačekove ćerke. Njome se osamnaestogodišnji Velaskez oženio kad je ona imala petnaest godina. Tada je primljen u Esnaf slikara Svetog Luke u Sevilji, što je bio obavezan deo karijere. Tek nakon prijema u Esnaf, mogao je da otvori svoj atelje-radionicu i primi pomoćnike.

DIJEGO VELASKEZ, španski barokni slikar

Nije mladi talentovani Seviljanin imao priliku da upozna Karavađov rad neposredno, ali je preko umetnika koji su koristili izraziti kontrast svetlo-tamno (tehniku poznatu pod nazivom „kjaroskuro”) prihvatio ovaj način predstavljanja scene na platnu. To prepoznajemo na mnogim Velaskezovim delima od samog početka njegovog rada.

Godine 1623. slikar dobija priliku da naslika portret kralja Filipa IV od Španije. Iako je uneo malu dozu idealizacije (čemu inače nije bio sklon), Velaskez je kralja ipak učinio životnijim od krutog vladaoca, kako bi ga naslikao neki slikarev kolega. Predstavljen u tamnim tonovima, kralj odaje utisak nesigurnosti. Taj portret doneo je Dijegu status dvorskog slikara. U godinama koje su usledile, Velaskez će naslikati još kraljevih portreta, kao i portreta drugih članova kraljevske porodice i dvora, i postaće jedini slikar kome je Filip Veliki pozirao i jedini kome je bilo dopušteno da portretiše kralja.

DIJEGO VELASKEZ, španski barokni slikar

Kada je pre nešto manje od deset godina u Beč na izložbu došla slika „Mlade plemkinje“, na iznenađenje publike, stigla je reprodukcija. Španski Prado ni za kakve pare, ni za kakvu visinu osiguranja nije prihvatio da original posudi Austrijancima.

Imao je mogućnosti da, kao omiljen kraljev slikar, razvije svoju specifičnu tehniku i da je se drži bez obzira na važeći kanon. Iz njegovih likova izranjala je istina, objektivnost. Slikar nije želeo da prikaže samo stvarnost kakvu je video, već stvarnost u njenoj celovitosti. Ne samo sjaj raskoši svojih modela, već i dubinu njihovih sudbina, karakter bez idealizacije. A to je činio brzim potezima četkice. Kako bismo zaista videli delo ovog majstora koji je postao preteča impresionista 200 godina pre nego što je Mane otvorio vrata „novom“ stilu i slikarskom pravcu, moramo da se udaljimo od samog platna. Iz blizine, biće nam pred očima samo „vetrom nošeni“ slojevi boja.

Velaskez se kretao u tadašnjim umetničkim krugovima, slikarskim i književnim. Kao dobre prijatelje imao je značajne pisce toga doba. Ipak, najznačajnije prijateljstvo razvio je sa Polom Rubensom koji je došao u Madrid dok je Velaskez radio na portretima kralja. Među dvojicom slikara nije se javilo rivalstvo. Naprotiv, razumevanje i prepoznavanje krasilo je odnos već poznatog i afirmisanog Italijana i Španca u usponu.

Dva puta je Velaskez napuštao svoju rodnu Španiju, oba puta putujući u Italiju. Prvi put to je bilo 1629. kada je po savetu Rubensa krenuo da upoznaje italijansko slikarstvo. Kopirao je slike starih majstora, ali je istovremeno radio i svoje velike kompozicije.

Tokom drugog putovanja u Italiju, dve decenije nakon što se prvi put susreo sa delima Tintoreta, Ticijana, Veronezea, slikar je uradio portret pape Inoćentija X. Portret koji je naslikao bio je toliko izuzetan da je naveo i druge visoke pripadnike crkve da od umetnika zatraže da ih slika.

Dijego Velaskez dobio je važan zadatak, da organizuje ceremoniju udaje španske princeze za francuskog kralja Luja XIV. Nažalost, tom se zadatku predao bez ostatka što ga je iscrplo toliko da je preminuo. Bilo je to 1660. godine u Madridu. Kralj Filip bio je neutešan. Dijegova supruga Huana sahranjena je osam dana posle njega. Oboje su počivali u crkvi koja je uništena u bombardovanju 1811. godine.

U opusu ovog španskog slikara kome su se divili impresionisti, a koji je za Dalija bio najveća vrednost Prada, nalazi se samo jedan akt – „Venera pred ogledalom“. Jedini prozor u tvrđavi strogosti koju je negovala Katolička crkva mogla je da podari mitologija. Nago žensko telo moralo je da nosi imena boginja kako ne bi bilo razlog osude umetnika.

Najpoznatiji slikar Zlatnog veka španskog slikarstva iza sebe je ostavio oko 150 dela od kojih su neka na listi najznačajnijih remek-dela svetske umetnosti. Ipak, iako tako veliki slikar, Velaskez je celog veka više čeznuo za plemićkom titulom nego za umetničkim priznanjem. Poznat je ostao po portretima gde je prikazivao ne idealizovane likove, već istinite ljude. Pored portreta, slikao je biblijske motive, mitološke scene i žanr scene koje odišu jakim naturalizmom. Ipak, uz objektivnost, njegovi su radovi pokazivali da je veliku pažnju posvećivao kompoziciji građenoj ne samo prema odnosima elemenata slike, već dajući priču koju posmatrač može iz likova i scene da odgoneta ako je dovoljno zainteresovan i vešt. Takoreći, u slike je unosio zagonetke za publiku.

Možemo da izdvojimo dva platna.

„Predaja grada Brede”, ulje nastalo 1635. godine. Dijego je prikazao trenutak predaje ključeva grada nakon osamdesetogodišnjeg rata u kom su se holandske provincije borile za nezavisnost od Španije. Dve vojske koje zauzimaju levu i desnu stranu slike i dvojicu vojskovođa koji su u centru scene. Slika je nastala nakon susreta sa italijanskim generalom Ambrozijem Spinolom koji je osvojio Bredu 1625. Iako su vojske mirne, iako se predaja ključeva odigrava u ambijentu koji ne ukazuje na sukob, snažne vertikale uspravljenih kopalja slici daju oštrinu.

„Predaja grada Brede“, Dijego Velaskez

Velaskez je bio jedini španski slikar koji je imao priliku da razgovara sa Rubensom

 

 

U prikazu ove scene, slikar je inovativan. Uobičajeno je bilo da se pobednik sukoba predstavi na konju, dok bi mu se pobeđeni uz naklon približavao. Velaskez je Spinolu prikazao kao časnog pobednika koji nije od pobeđenog vojskovođe tražio poniznost, on je sišao sa konja i zaustavio Holanđanina u času kad je ovaj hteo da mu se pokloni. Slika je jedno od najvećih Dijegovih dela, a slikana je direktno, bez brojnih priprema i crteža. Postavljena je bila u Kraljevski salon palate Retiro.

Slika „Mlade plemkinje” (Las Meninas) jedno je od najčešće analiziranih remek-dela u istoriji umetnosti. S razlogom, jer u njemu otkrivamo svu kompleksnost, filozofsku dubinu i virtuoznost rada ovog španskog slikara. Slika je prvo bila nazvana „Porodica” da bi, sada poznato ime, dobila kada je ušla u katalog muzeja Prado, gde se danas čuva u posebnoj prostoriji i nikada ne daje na pozajmicu drugim muzejima i galerijama. Takođe, prema sceni koju prikazuje, slika je mogla da dobije naziv „U ateljeu” jer prikazuje čin slikanja, portretisanja kraljevskog para.

„Mlada plemkinja“, DIJEGO VELASKEZ, španski barokni slikar

 

Međutim, Velaskez umesto da u centar postavi svoje modele, on ih predstavlja skoro tek u naznakama u zadnjem planu platna. Na slici je centralni položaj zauzela mlada infantkinja Margareta Tereza sa kojom dvorske dame ostvaruju interakciju dok ona gleda ka nama, zapravo ka roditeljima koji su van kadra. Ka nama gleda i umetnik, te ceo prizor može da ponudi ovu iluziju: slikar portretiše nas, posmatrače, dok nas kraljevski par nadgleda.

 

 

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Tema:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.