Srbija

31.05.2020. 09:59

Dan posle podkast

Autor: Nova Ekonomija

Korona je ogolila probleme u kulturi, nećemo i ne možemo nazad na staro

Foto: Pixabay

Srbija

31.05.2020. 09:59

Intervju sa Vidom Knežević, istoričarkom umetnosti, za podcast “Dan posle”

Razgovarao: Aleksandar Gubaš

Dan posle – Vida Knežević o spasavanju kulture u krizi (AUDIO)

Prvo nam je rečeno da iza paljenja baklji po krovovima stoji neko udruženje, koje je navodno osnovano zbog zaštite mladih u saobraćaju i borbe protiv konzumiranja alkohola, da bi se onda saznalo da je isto to fantomsko udruženje godinama dobijalo pare za realizaciju projekata iz kulture. Budući da je Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije više godina unazad pratila konkurse na republičkom i gradskom nivou, koliko su česti slučajevi ovakve zloupotrebe sredstava, i koji su neki najdrastičniji primeri?

Vida Knežević: Oni koji prate dešavanja u kulturi, i koji prate javne konkurse — gradske, republičke, pa i pokrajinske — znaju da su svi ti konkursi, ili većina njih, uzurpirani od strane partija na vlasti. Svi ti budžeti se dodeljuju interno, netransparentno i po procedurama koje uglavnom nisu javno dostupne. Čak ni konkursna komisija često nije javno objavljena, kao što se to prošle godine desilo u slučaju Gradskog sekretarijata za kulturu. Zabeleženo je mnogo slučajeva u kojima se sredstva iz budžeta za kulturu dodeljuju organizacijama iza kojih ne stoji nikakav rad u kulturi — koje čak nemaju objavljeno ni ime, niti opis svoje funkcije, koje nemaju svoj broj u APR-u… Vrlo je jasno da su to zapravo organizacije preko kojih partija uzima fondove, i potom ih vraća u svoju kasu. NKSS je prošle godine pokrenuo niz saopštenja, apela, pa čak i tužbu protiv Gradskog sekretarijata za kulturu, upravo analizirajući taj konkurs, kao i konkurs Ministarstva kulture. Naša analiza je pokazala da su oba konkursa, a pogotovo konkurs koji je raspisao grad, bili problematični i netransparentni, i da je velika količina budžeta odvojena za organizacije koje apsolutno nisu u domenu kulturne proizvodnje.

Tu je bilo i onih primera, koliko se ja sećam, da je neko dobio pola miliona dinara za farbanje uskršnjih jaja, i takve stvari…

VK: Jeste, primeri su bizarni. Isprva se čini kao smešna stvar, ali to zapravo govori o velikom, korenitom i strukturnom problemu institucija kulture — i to ne samo institucija kulture, nego i svih institucija u zemlji, koje su uzurpirane interesima partije na vlasti. 

Grad Beograd je doneo odluku da se novac koji je bio predviđen za konkurse za kulturu preusmeri za minimalac umetnicima koji su angažovani u ustanovama kulture. Šta je sa onima koji nemaju angažman u nekoj ustanovi, i ko uopšte ulazi u definiciju umetnika — šta je sa, na primer, rasvetljivačima?

VK: Mislim da ta odluka nije dobra, jer se njom na neki način pravi razdor među angažovanima u sektoru kulture. Dodatno, nije jasno po kojoj osnovi se vrši to preusmeravanje… Nadležne institucije bi trebalo da naprave analizu čitavog sektora kulture, i da naprave kategorije, u kojima će se pokazati različiti vidovi i oblici radnog angažovanja radnika u kulturi. Dakle, postoji pregršt različitih oblika angažovanja — od onih koji su u statusu samostalnih umetnika, preko onih koji su honorarno zaposleni u institucijama, do onih koji su angažovani u sklopu, na primer, svojih organizacija i udruženja u okviru nezavisnog kulturno umetničkog sektora… Pa čak i onih koji su u statusu nezaposlenih. Dalje imate čak i sledeću kategoriju — oni koji nisu ni u statusu nezaposlenih, već imaju angažovanja koja su privremena, koji rade na crno, i s vremena na vreme dobijaju različite vrste angažovanja i honorara, ali nisu ni u jednom od pomenutih statusa. To je ono što stvara diverzitet zahteva u javnosti, ali i pokazuje koliko je ovaj problem kompleksan. To nam samo govori o tome da se čitav problem ne može rešiti tako što će se samostalnim umetnicima u narednih tri meseca ili šest meseci isplatiti pomoć od trideset hiljada dinara, i tako što će se isplatiti nekoliko honorara zaposlenima u institucijama, već se mora misliti i na sve ostale, koji ispadaju iz ovih mera — a takvih je mnogo.

Šta u stvari znači taj presedan ukidanja konkursa — šta to znači za dalju sudbinu sektora kulture u Beogradu, a i u celoj zemlji, i šta će biti sa projektima koji su već odobreni?

VK: Za razliku od Sekretarijata za kulturu grada Beograda, koji je svoje konkurse potpuno otkazao, Ministarstvo kulture je izjavilo da će realizaciju konkursa samo da odloži. Međutim, ta odluka će imati za posledicu potpunu devastaciju u nezavisnom sektoru, gde mnoge organizacije očekuju, i oslanjaju se, na tu vrstu pomoći, jer su je dobijale godinama unazad. Tako da je osnovano i razumljivo što je izvršen pritisak na Sekretarijat da se konkursi vrate u razmatranje, jer se tu ne radi samo o honorarima — radi se i o tome na koji način će organizacije koje imaju svoje prostore, i mnoge druge troškove održavanja svog rada, sve te troškove da pokriju.

Koji su tačno predlozi koje je NKSS iznela u ovoj situaciji?

VK: NKSS u svim saopštenjima i javnim istupima svoje apele upućuje kroz zajednički rad sa drugim organizacijama i udruženjima — i to je bitno, bitno je da se kaže i da se istakne, da se pravi jedna vrsta zajedničkog kulturno-umetničnog fronta. Dakle, zahteve su zajedno istakli NKSS, Udruženje umetnika Vojvodine, ULUS, Stanica — koja je reprezentativna organizacija koja se bavi zaštitom radnih prava izvođačkih umetnika i umetnica — i čak su se pridružili i članovi i članice organizacije AICA, što je međunarodno udruženje likovnih kritičara sa ogrankom u Srbiji. Ključni zahtevi su zapravo vrlo razumljivi i jednostavni, i oni se tiču toga da se svim samostalnim umetnicima i samostalnim stručnjacima u kulturi, koji se bave različitim delatnostima, od kustoskih praksi do organizacije i svih drugih tehničkih delatnosti, isplate sredstva u iznosu od po trideset hiljada dinara mesečno — od uvođenja vanrednog stanja, pa u narednom periodu od šest meseci, ili koliko god ova situacija bude nalagala. Takođe, zahtevamo da se sprovedu svi gradski, pokrajinski i republički konkursi — onaj pomenuti gradski konkurs za kulturu koji je obustavljen, ali i svi drugi na republičkom nivou za tekuću godinu. Pored toga, ono što je bitno jeste da se zahteva da i svi oni koji nisu obuhvaćeni ovim merama uđu u te hitne mere pomoći — dakle, da svi koji su angažovani u sektoru kulture i koji su egzistencijalno ugroženi budu pokriveni određenim zagarantovanim dohotkom, koji je u iznosu pomenutog minimalca. Međutim, to su sve kratkoročni zahtevi. Ono što je ključno jeste da je ova situacija zapravo ogolila poražavajuću situaciju u sektoru kulture po pitanju radnih uslova. 

Šta ako se vlada ogluši na sve te apele, zahteve, peticije i tako to?

VK: Jedino pritiskom može da se dovede do nekih rezultata. Da nije bilo ovog dosadašnjeg pritiska nadležni verovatno ništa ne bi ni uradili. Verovatno bismo ostali na onoj situaciji od početka krize, kada su samo ćutali, a konkurse ili prolongirali ili ih ukinuli. Da nema ovakvog, organizovanog, pritiska verovatno ne bi došlo ni do ovih mera koje sada vidimo, gde će neki ipak — po svemu sudeći, prvo samostalni umetnici, a zatim i ti honorarci pri institucijama — dobiti pomoć. Po mom mišljenju, ne bi trebalo da se zaustavimo na ovome — kako vidimo, sektor se i dalje ujedinjuje, tražeći zajedničke zahteve koji će svima pomoći.

Kad smo kod solidarnosti u smislu koordinacije nastupa različitih aktera na planu kulture, očigledno je da postoji i potreba za solidarnošću u pogledu uzajamne materijalne pomoći. Koliko to može da pomogne ugroženim umetnicima, i da li već postoje neke takve inicijative?

VK: Sama udruženja, a među njima i NKSS, imaju svoje interne fondove solidarnosti, i NKSS je već organizovao jedan krug hitne pomoći svojim članovima i članicama. Međutim, ti fondovi su mali i nedovoljni, i ono što je zanimljivo i značajno jeste da se pojavila potreba da se napravi jedan zajednički fond solidarnosti, sačinjen od pomenutih organizacija. Takav udruženi fond može da prikupi mnogo više sredstava, i njime onda može organizovano da se pomogne, možda i u nekom dužem periodu, svima onima kojima je pomoć trenutno neophodna, a kojima državna uprava i nadležni neće pomoći. Ipak, ja moram da naglasim da to nije rešenje, i da država ne sme da se osloni na ovakve individualne fondove solidarnosti.

Nezavisno od ovih problema vezanih za finansiranje, kako će nemogućnost fizičkog okupljanja i održavanja manifestacija zbog potrebe za zaštitom od zaraze uticati na sposobnost umetnika da prežive, stvaraju i komuniciraju sa publikom?

VK: Čini mi se da je ključno da se shvati da je ova situacija, kao što sam već rekla, u potpunosti ogolila sve probleme i poteškoće sa kojima se sektor kulture suočava. Povratak u pređašnju normalnost nije ni moguć, ni je poželjan. Treba se boriti za bolje uslove rada, i ja mislim da je to ključno pitanje koje se otvorilo u ovoj situaciji. Onako kako ja to vidim, sa publikom se može komunicirati na razne načine, i sa fizičkom distancom… Međutim, ne bih rekla da se radi samo o tome, jer se ovde otvara i pitanje određene kontradikcije u pristupu kulturnom sadržaju. Postavlja se pitanje, da li treba da se borimo za proizvodnju kulturnog sadržaja koji je svima dostupan — a ova situacija nam pokazuje da su odjednom dostupni razni sadržaji koji su ranije bili nedostupni ukoliko se ne plate, zaštićeni autorskim pravima, i tako dalje — ili da se borimo za tržišni princip, gde primat ima privatno vlasništvo?

Nedavno je javnost ostala prilično iznenađena kada se obznanilo koliko se zapravo malo para izdvaja za kulturu i umetnost, i tako je nastala kampanja “1% za kulturu”. Šta bi zapravo trebalo uraditi kako bi se dugoročno strateški popravio položaj umetnosti i umetnika u Srbiji?

VK: Zanimljivo je da je mnoge dostupne analize o kulturnoj proizvodnji, angažovanima u kulturnom sektoru, i mnogim drugim pitanjima uradila nezavisna kulturno-umetnička scena — to jest, organizacije koje dolaze iz tog, nezavisnog, sektora.  Pomenuta kampanja “1% za kulturu”, koju je inicirao NKSS svojom analizom — ne samo analizom sektora kulture u Srbiji, već i analizom regionalne scene — pokazuje da se budžet za kulturu čak i smanjuje. Taj budžet je toku 2019. godine bio 0,7%, a 2018. je bio nešto veći. Dakle, postoji tendencija ka smanjivanju. Još jedna činjenica jeste da država Srbija u regionu zapravo procentualno najmanje izdvaja za kulturu. Naša kampanja artikuliše zahtev za, i insistira na jedan posto budžeta, a zapravo služi da otvori pitanje na koji način i koliko sredstava na državnom nivou je potrebno izdvojiti — vidimo da druge zemlje izdvajaju čak mnogo više od tih jedan posto.

Govoreći sad o tim iskustvima drugih zemalja, da li u okruženju ima primera dobre prakse u pogledu toga kako su se države u uslovima pandemije pobrinule za svoje umetnike?

VK: Jedan od prvih primera je grad Berlin, koji je odmah po proglašenju pandemije uveo mnoge hitne mere pomoći — ne samo za samostalne umetnike, nego za sve u sektoru kulture. Tamo je grad za nekoliko dana svakome ko se prijavio za pomoć na račun isplatio pet hiljada eura neto, bespovratno. Taj novac je bukvalno legao ljudima za dva dana. Mnogi su, inspirisani ili poučeni tim primerom, inicirali slične hitne mere pomoći. Tako su, recimo, postupile i Austrija, Holandija, Belgija, Francuska i druge zemlje. Ono što je zanimljivo za nas jeste da su i skoro sve zemlje u regionu slično uradile — naravno, u skladu sa svojim mogućnostima, ili u skladu sa pregovaračkom moći kulturnog sektora. U Hrvatskoj se, na primer, javila inicijativa pod nazivom “Za KRUH” koja organizovano i u saradnji sa drugim institucijama, organizacijama i udruženjima vrši pritisak da se hitne mere pomoći distribuiraju za sve. Tako da, na kraju dana, ispada da jedino Srbija i dalje ništa nije uradila.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.