Intervju sa Milanom Vukomanovićem, profesorom sociologije religije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, za podcast “Dan posle”
Razgovarao: Aleksandar Gubaš
Dan posle- Milan Vukomanović o odnosu crkve, države i društva u pandemiji (AUDIO)
Kakva je uloga religije u velikim društvenim krizama i previranjima, kao što je ovo koje je u celom svetu izazvala pandemija koronavirusa?
Milan Vukomanović: Uloga religije može biti pozitivna, ali i negativna. Dakle, ono što je tu bitno, i po meni čak najvažnije, je zapravo odgovornost crkava i verskih zajednica. Neki od ovih izazova su potpuno novi u istoriji — ova pandemija, konkretno, jeste nešto novo za savremeni svet. Međutim, crkve i verske zajednice su i u prošlosti imale priliku da se suočavaju sa raznim epidemiološkim krizama i bolestima, te sa te strane već postoji neki istorijski presedan. Ipak, ono što jeste novo, je činjenica da je za toliko kratko vreme došlo do jednog ovakvog izazova, ne samo za duhovni svet i za verske zajednice, nego i za čitavo čovečanstvo — i crkve su neodvojive od toga.
Nedavno su predsednik Vučić i patrijarh Irinej objavili zajedničko saopštenje, u kom se navodi da država ne donosi naredbe, već “najdobronamernije preporuke” za dobrobit vernika. Kako zapravo stoje stvari s autonomijom crkve kada su u pitanju epidemiološke mere, i šta je u ovoj situaciji jače — crkveni kanoni ili vanredno stanje?
MV: Kao što rekoh, najvažnija je odgovornost… Verujući ili neverujući, svi smo mi građani ove države, i mere se podjednako odnose na sve. Dakle, tu ne može da bude nikakvih izuzetaka, po bilo kom osnovu. Mislim da, u tom kontekstu, ni crkve i verske zajednice ne mogu očekivati neki povlašćen položaj u odnosu na druge, i ta vrsta ispoljavanja odgovornosti je jako važna. Po meni je i za same zajednice vernika jako loše da se šalju kontradiktorne poruke, odnosno da vernici — a i građani uopšte — ne znaju tačno kakva je pozicija institucija, na onom nivou na kome se radi o nekoj crkvenoj hijerarhiji. U ovom konkretnom slučaju je bilo određenih sporova između Arhijerehskog sinoda i vrha države, odnosno onoga što se u novije vreme zove “struka” — to jest, Kriznog štaba. Uglavnom, mere se odnose na sve, i mislim da bi sa strane bilo kakvog državnog aparata bila greška kada bi se crkve i verske zajednice izuzimale, i kada bi se sa njima postupalo, da kažemo, u svilenim rukavicama.
Dan pre ovog zajedničkog saopštenja Predsednika i Patrijarha, Njegova Svetost Irinej je u svojoj Uskršnjoj poslanici istakao da je neophodno podržati napore nadležnih na zaštiti od koronavirusa, ali isto tako i redovno i aktivno učestvovati u liturgiji. Šta nam to zapravo govori o raspoloženju u vrhovima SPC uoči uskršnjih praznika?
MV: Govori nam da je, u zadnjih par dana, tu bila jedna konfuzna situacija. Vidimo to po reakcijama iz Kriznog štaba, a i na liniji odnosa državnog vrha i crkve. Ja bih rekao da je u Uskršnjoj poslanici došlo do jedne vrste kompromisa — u stvari, do jednog spoja — gde se u Patrijarhovoj poruci vidi stav “i – i”, umesto “ili – ili”. U samoj poslanici je načinjen jedan pokušaj — sad, u kojoj meri je on uspešan ili ne, to je pitanje — da se iskaže jedan pomirljiviji stav, i on je i danas došao do izražaja. Mislim da je u odnosima crkvenog i državnog vrha jasno ispoljeno gledište da treba ići u skladu sa preporukama struke, i da tu nema nekakvih izuzetaka. Ja se samo pitam zašto je bilo potrebno da se u zadnjih nekoliko dana oko toga diže ovakva tenzija i drama.
Širom sveta, svedoci smo različitih pristupa obeležavanju uskršnjih praznika, koji su često vrlo inovativni. Na koje načine je moguće pomiriti fizičku izolaciju i potrebu za svetkovanjem života?
MV: Za ljude iz crkve, a naročito za monahe, nije neobično da žive u skladu sa pravilima fizičke izolacije. Na kraju krajeva, sama askeza jeste nešto što je inherentno vezano za duhovno podvižništvo, i crkveni život uopšte… Dakle, to je nešto što bi, na kraju krajeva, mogla da bude jedna poruka crkve laicima — ili, ako hoćete, celoj zajednici. Zapravo, ono što bi se tu zaista moglo očekivati jeste jedna poruka o tome koliko fizička izolacija, u stvari, može voditi i nekim pozitivnim efektima, u duhovnom smislu. To je, na primer, neka poruka koju bi crkva mogla da uputi vernicima.
Da, s tim što je bilo dosta priče o tome kako su Uskrs i uskršnje liturgije prilike u kojima ljudi imaju potrebu da se okupe i da ih svetkuju zajedno… Onda su tu u različitim situacijama nalažena svakakva rešenja — recimo, video-liturgije preko Skajpa, i slično. Koliko je to uklopivo u praksu kod nas?
MV: Pazite, ako je papa u Rimu uskršnju misu mogao da održi iza zatvorenih vrata, u gotovo praznoj bazilici — tu je bilo dvadesetak ljudi, uglavnom pomoćnika, i neki hor u malom obimu — a to je jedna crkva, jedan hram u kome se okupi po 10.000 ljudi odjednom… Ne vidim zašto druge verske zajednice, uključujući i pravoslavni deo hrišćanstva, ne bi mogle da za ovaj Vaskrs na sličan način obave liturgiju. Naravno, televizijski prenos je jedan od načina kojim vernici i članovi zajednice mogu vizuelno i auditivno da učestvuju.
Dakle, fizičko prisustvo sada prosto nije moguće, zbog uslova izolacije i socijalnog distanciranja — ali, kažem, svi se prilagođavamo. Crkve tu nisu ni u kakvoj posebnoj situaciji u odnosu na sve druge, koji socijalno distanciranje vide kao način da se spasu ljudski životi i zdravlje. Onda sva ova pitanja o nekim pravima padaju u vodu, jer vi možete imati slobodu vere i praktikovanja rituala samo u onoj meri u kojoj to ne dolazi u koliziju sa drugim pravima, kao što su pravo na život i pravo na zdravlje. Tu su granice religijskih sloboda.
Da sad malo pređemo u Crnu Goru… Mitropolita Amfilohija je crnogorska policija nedavno privela zbog služenja liturgije, a priveden je i opozicioni političar Marko Milačić, koji je, navodno, samo prolazio pored crkve. Šta nam to govori o situaciji na planu sukoba crnogorske vlasti sa SPC u Crnoj Gori?
MV: Situaciju sa mitropolitom Amfilohijem vidim kao jedan incident, koji, po meni, neće imati neke naročite posledice. To je prosto jedna vrsta, ja bih rekao, disciplinovanja, od strane crnogorske države. Međutim, ta politizacija nikad nije dobra. Dakle, ono što se desilo sa Zakonom o slobodi veroispovesti jeste najpre to da je donet jedan zakon, koji realno nije održiv. Po mom sudu — iako nisam pravnik, ali jesam dva puta bio pred Ustavnim sudom Republike Srbije oko sličnih pitanja, i učestvovao u raspravama — to je jedan neustavan zakon. Mislim da je to jedan zakon koji po više osnova može da se obara na svim višim instancama, uključujući i međunarodne.
Zašto je on bio potreban — to je sad jedno drugo pitanje… Tu bismo sad ušli u jedan prostor politizacije. Ja lično mislim da su tu bili ključni neki politički motivi. Možda ćemo nakon izvesnog vremena moći retroaktivno da zaključimo šta je bio uzročnik svega toga, ali mislim da, načelno gledano, vrhu crnogorske države apsolutno nije bilo pametno to što je oko samog zakona urađeno… U smislu njegovog predlaganja, brzog usvajanja, a na kraju krajeva i posledica koje su usledile — ovih sukoba i protesta, i svega što je došlo nakon toga. Sve to se moglo izbeći, ali su donosiocima odluka očigledno bili bitniji ti politički razlozi.
Pored konflikta između autoriteta države i crkve, koji je došao do izražaja za vreme vanrednog stanja, primetan je i konflikt između autoriteta nauke i crkve. Da li je, i kako, taj konflikt razrešen kod nas?
MV: Mislim da je naša situacija po tom pitanju dosta interesantna. Tu negde, od 2017. godine, se nešto počelo dešavati na nivou odnosa Srpske pravoslavne crkve, odnosno njenog Sinoda, i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. Setimo se one peticije protiv Darvina, koju je podnela grupa građana — od kojih čak i jedan broj lekara — i reakcije Bogoslovskog fakulteta… Tu je jedna grupa mlađih teologa smatrala da kreacionizam, antidarvinističku koncepciju stvaranja sveta, ne bi trebalo uvoditi u školske programe, i da stavovi moderne nauke po tom pitanju prosto moraju da budu prihvaćeni. Dakle, oni su stali na stanovište da ono što stoji u biblijskim knjigama — kao što je, dakle, postanje — nisu naučne teorije, nego su deo jedne tradicije koja je, možemo reći, mitološka, religijska i teološka.
Sve od tada traju izvesne tenzije na nivou odnosa između Sinoda SPC u Srbiji i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. One su u poslednje vreme kulminirale, tako što je jedan broj profesora — uglavnom mlađih — došao pod udar Sinoda. Tu imamo nešto što dosad nismo imali prilike da vidimo kada je reč o srpskoj crkvi, a to je ta podela, koja je nastala u vezi sa pitanjem odnosa autoriteta nauke i crkve, odnosno religijske tradicije, ali je prerasla u nešto što se danas reflektuje na mnoga pitanja — pa, ja bih rekao, i na ova pitanja vezano za stav Sinoda oko uskršnje liturgije.
Šta će se posle svega ovoga desiti sa načinom praktikovanja bogosluženja, budući da možemo da očekujemo da će razne mere — od nošenja maski pa do socijalnog distanciranja, i ostalog — sigurno ostati na snazi bar do pronalaska vakcine? Kako će to uticati na način vršenja crkvenih obreda u budućnosti, i da li možemo da očekujemo neku promenu posle svih ovih vekova?
MV: Ja ne bih išao toliko daleko. Mislim da je tu, kao što sam i ranije naglasio, prava reč “prilagođavanje”. Svi se prilagođavamo, u svim aspektima života — pa i u ovome. Nisam siguran da će taj izazov, konkretno u pogledu rituala, predugo trajati. Takođe mislim da se i ovoj krizi nazire kraj, i da će svakako doći do normalizacije života, uključujući i crkveni život. Da li ćemo mi iz svega toga nešto naučiti — nisam siguran… Istorija civilizacije pokazuje da uglavnom ne učimo na svojim greškama (smeh). Ono što se dešava jeste fenomen business as usual — koji god da je aspekt života u pitanju, ljudi se uvek vraćaju nekim svojim uobičajenim načinima.
Međutim, iako postoji tendencija da se ovakva iskustva zaborave, ili da se potisnu, ja ipak bih voleo da ta odgovornost ubuduće bude veća, u svim aspektima života, pa i ovom religijskom — da nešto iz ovoga i naučimo… U najmanju ruku ćemo biti pripremljeni za neku buduću epidemiju ili pandemiju. Možda nas ta sledeća neće toliko iznenaditi, jer već imamo “mapu puta”, pa ćemo se možda bolje snalaziti u nekim budućim izazovima. Ali, da li će sve ovo bitnije uticati na bilo koji drugi aspekt života, pa i religijski? Ja nisam siguran, videćemo kako će se stvari odvijati za godinu dana. Čini mi se da smo se sad u nekoj nužnoj meri prilagodili, ali da će se sve nastaviti po starom čim to bude moguće.
I na kraju, kako će svetske religije preživeti i nadživeti koronavirus, i da li će ovo što se dešava poslednjih nedelja i meseci ostaviti neki dublji trag na njih?
MV: Što se tiče verskih zajednica, ja tu zaista nemam neku veliku brigu. Sve one u svetim knjigama imaju nekakve apokalipse, i opise sveta u nekim eshatološkim vremenima, kada dolazi do posebnih izazova za čovečanstvo. Jedino će možda doći do toga da neke od ovih konzervativnijih, fundamentalnijih verskih orijentacija pokušaju da ovu pandemijsku situaciju tumače na taj način da za nju traže krivce — u ko zna kakvom ponašanju. Moguće je da će na udar doći manjine, kao što je to bio slučaj nakon 11. septembra u Americi, kada smo imali taj jedan upliv religijskog fundamentalizma. Čini mi se da nakon toga obično dolazi period smirenja, i jedna normalizacija života, tako da mislim da ni nas ovo neće toliko uzdrmati, kao što je možda to izgledalo početkom marta. Naravno, treba biti ozbiljan, treba biti odgovoran i razuman u celoj ovoj situaciji, ali život mora da nastavi dalje…