Vesti iz zemlje

25.08.2020. 10:59

BOŠ

Autor: Nova Ekonomija

„Moja prva plata“ ne ulazi u srž problema sa kojima se suočavaju mladi

Foto: Pixabay

U pomalo populističkom i već poznatom maniru, Vlada Srbije je, u cilju suočavanja sa nadolazećom ekonomskom krizom, donela nove programe za oporavak privrede usmerene ka rešavanju dugoročnog problema nezaposlenosti mladih. Po svemu sudeći, da će ekonomske posledice krize izazvane virusom COVID-19 biti izuzetno snažne i nepovoljne, više je stvar činjenica nego pukog nagađanja, te ono što ostaje jeste da se vidi koliko će snažan, zapravo, biti njen udar na ekonomiju.

Velika i opravdana zabrinutost postoji za jednu od generalno najugroženijih društvenih grupa po pitanju zapošljavanja, odnosno mladih. Odveć je poznato da mladi na prvi posao čekaju (odnosno aktivno traže, jer je danas i potraga za poslom – posao) više meseci, pa i više godina i da je ekonomska nezavisnost u početnom periodu maltene nemoguća, a da su mehanizmi podrške (od strane porodice ili partnera) i više nego neophodni. 

Šta je to što nam donosi novi program „Moja prva plata“ i kakve efekte će imati na zapošljavanje mladih?

Poslednjih dana zainteresovana javnost je, konačno, dobila priliku da se upozna sa dugo najavljivanom i pripremanom merom za zapošljavanje mladih – Moja prva plata. Kako se u početku nedovoljno znalo o samom programu, osnovne dileme svodile su se na pitanja kao što su kako će program da izgleda, koje su direktne i indirektne koristi i šta je poslužilo kao primer dobre prakse?

Ono što je javnost odmah prepoznala jeste da se program svodi na sticanje prvog radnog iskustva kroz učenje, odnosno radne prakse i da bi trebalo da omogući mladima da lakše prebrode taj, uglavnom najteži, korak dolaska do posla.

„Moja prva plata“ mladima pruža novčanu nadoknadu, jasan program prakse, mentorstvo i ograničeno trajanje (pošto neki poslodavci imaju običaj da zloupotrebljavaju segment trajanja radne prakse, najbolje je da proces sticanja radnog iskustva bude ograničen). Za sve navedene aspekte postoje elementi za priznanja i pohvale, kao redak primer efektivnih javnih politika u današnje vreme.

Ali, umesto da postavimo pitanje hoće li novi program zapošljavanja mladih biti uspešan u rešavanju dugoročnih problema, možemo otići korak dalje i zapitati se zašto bismo se ograničili na jedan program kada postoji mogućnost rešavanja većih, sistemskih problema sa kojima se suočavaju sve strane – mladi, država i poslodavci? Radi se, naravno, o uvođenju programa radnih praksi u Zakon o radu.

Zakon o radu je večita tačka sporenja između države, poslodavaca i predstavničkih sindikata, u kom je svaka rečenica i formulacija problematična i gde niko nije zadovoljan finalnim rezultatom.

Različita sistemska rešenja poput uvođenja dualnog obrazovanja, ranijih programa prekvalifikovanja u IT sektor, a po svemu sudeći i „Moja prva plata“ daju i daće, najblaže rečeno, polovične rezultate, ne ulazeći u srž samog problema.

Šta je Ugovor o radnim praksama i kako može doprineti boljem položaju mladih?

Istraživanja u Srbiji su pokazala da mladi imaju pozitivne stavove prema praksama, ali da je čak 50 odsto mladih bilo u programu prakse bez mentorstva, 40 odsto je učestvovalo u programu prakse bez ugovora, a čak 68 odsto praktikanata nije bilo plaćeno.

Ovakvi podaci ne iznenađuju, imajući u vidu nalaze analiza Beogradske otvorene škole (BOŠ), koji ukazuju na to da u Srbiji ne postoji adekvatna ugovorna forma za regulisanje odnosa između praksodavaca i praktikanata, kao i da ne postoje mehanizmi za obezbeđivanje kvaliteta radnih praksi.

 

S jedne strane, već duže vreme poslodavci se suočavaju sa problemom tipa ugovora koji bi ponudili praktikantima, dok sa druge, praktikanti ne dobijaju zagarantovane elemente kvaliteta koji bi osigurali da im iskustvo sticanja znanja i veština bude smisleno i značajno.

Tim BOŠ-a kroz višegodišnje kampanje i napore radi na uvođenju Ugovora o radnim praksama u zakonodavne okvire i dugoročnom poboljšanju položaja mladih.

Istraživanjem postojećih okvira i programa u zemljama u okruženju pokazalo se da regulisane radne prakse nisu nepoznanica u pravnim sistemima drugih zemalja.

Primera radi, u Sloveniji su radne prakse deo aktivnih mera za zapošljavanje mladih i pravno su regulisane, a pokazalo se i da je u zemljama u kojima su radne prakse pravno regulisanje, stopa nezaposlenosti mladih manja.

2019. godine tim BOŠ-a je objavio predloge za izmenu Zakona o radu, dodavanjem novog člana koji bi regulisao radne prakse, a pored toga uključio sve najvažnije elemente koji treba da osiguraju njihov kvalitet.

Ono što je zanimljivo u pogledu Ugovora o radnim praksama jeste da se mnogi njegovi elementi u sličnom obliku već uvršteni u program „Moja prva plata“. Međutim, njegovo svrstavanje u zakonodavne okvire, samo bi osiguralo i podstaklo dugoročan razvoj institucije radnih praksi.

O pravnim aspektima programa „Moja prva plata“ može se više pročitati u tekstu Maria Reljanovića, saradnika koji je doprineo pravnom uobličavanju ideje Ugovora o radnim praksama. 

Elementi kvaliteta koji se delimično pojavljuju u programu „Moja prva plata“, jasnije su istaknuti kroz unapređenje pravnog okvira za uređenje radnih praksi, a to su: ciljevi učenja i obuke, mentorstvo, adekvatni uslovi rada, ograničeno trajanje i potvrda o obavljenoj praksi.

Prvo, ciljevi učenja i obuke trebalo bi da budu jasno definisani kako bi se stekle veštine koje su stvarno korisne praktikantu. U praksi se neretko dešava da praktikanti obavljaju zadatke koji su monotoni i dosadni, ili drugim rečima, koje niko drugi neće da obavlja. U vezi sa tim je neophodno obezbediti i mentora koji će obučavati praktikanta za složenije zadatke, pratiti njegov rad i procenjivati napredak, te u skladu sa tim podsticati rad na onim veštinama koje su ključne za taj posao. 

Adekvatni uslovi rada svode se na poštovanje principa dostojanstvenog rada, poput obezbeđenog prevoza, obaveznog zdravstvenog osiguranja i drugih doprinosa koje uplaćuje poslodavac. Iako program „Moja prva plata“ pokriva neke elemente poput osiguranja od povrede na radu i profesionalne bolesti, bilo bi poželjno dostići osnovne međunarodne standarde u domenu socijalne sigurnosti mladih.

Rad praktikanta trebalo bi da bude adekvatno nagrađen u vidu nadoknade koja bi služila kao motivacija i nagrada za dobro obavljene zadatke. Zanimljivo je da je u zemljama u okruženju, kao što su Bugarska i Grčka, zarada praktikanata definisana kroz radno zakonodavstvo i vezana za minimalnu zaradu, što, nažalost, nije slučaj i sa „Mojom prvom platom“.

Kako ovaj element zahteva finansijske izdatke poslodavaca, u tom slučaju država bi trebalo da bude podsticajni element koji bi, olakšicama i subvencijama, ohrabrio poslodavce da prime mlade na praksu i iskoriste mnoge potencijale poput novih i inovativnih ideja. Na kraju, potvrda o obavljenoj praksi služila bi praktikantu kao neformalan, ali važan dokument koji bi predstavljao dokaz o stečenim veštinama i iskustvu. Na taj način, znanje praktikanta bilo bi prepoznato i validirano, a poslodavci ohrabreni da ih zaposle.

Kako dalje postupiti?

Pravno regulisanje ugovora o radnim praksama nije jedini, već nužan korak ka lakšem prevazilaženju barijera na koje mladi nailaze prilikom prelaska iz obrazovanja u svet rada. Ono za sobom nosi i druge strukturne prednosti. Više radnih praksi znači i manja stopa nezaposlenosti mladih, a manja stopa nezaposlenosti mladih vodi ka radnoj snazi koja smelo ulazi u poslovne poduhvate, motivisana je i ohrabrena za inovacije, a što je najbitnije, ima želju da ostane i radi na promeni sistema koji bi funkcionisao u njihovu korist.

Kako zdravstvena kriza polako prelazi u ekonomsku, brzo, efikasno, ali i ispravno donošenje političkih odluka može biti presudno za budućnost mladih u Srbiji. 

Intenzivna kampanja za Ugovore o radnim praksama neće biti dovoljna bez podrške onih aktera kojim bi ovakav Ugovor išao najviše u korist: mladima i poslodavcima. Mladi bi imali jasan i konkretan koncept sticanja veština, dok bi poslodavci rešili problem uplitanja u pravne zavrzlame i pribegavanja nezakonitim ugovornim formama, a što je možda još bitnije, dobili bi priliku da investiraju u mladog zaposlenog koji je motivisan i spreman da uči, što bi im se posle višestruko isplatilo. Da li će „Moja prva plata“ u tom smislu biti samo još jedna kratkoročna mera radi sticanja političkih poena ili će ona predstavljati most ka konačnom rešavanju problema o kojem se ne govori dovoljno, ostaje da se vidi.

Goran Radlovački, asistent na projektima u BOŠ-u

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.