Srbija

Srbija

Imunolog Janković: Iznenađeni smo naletom epidemije u toplim danima

Imunolog Srđa Janković izjavio je da uvođenje restriktivnijih mera "dolazi u obzir" ukoliko ne budu dale rezultate nove epidemiološke mere koje se od danas primenjuju prvenstveno u Beogradu, prenosi televizija N1. Kako ocenjuje, suština poslednjih odluka Kriznog štaba za suzbijanje epidemije je da mere budu pojačane dozom zakonske obaveze i kontrolom.Janković je najavio da će se o ograničavanju rada noćnih klubova i kafića razgovarati na sednici Kriznog štaba za suzbijanje epidemije. "Tu se prelamaju potrebe o kojima vode računa medicinski stručnjaci ali i činjenica da ogroman broj ljudi može ostati bez posla ako životne aktivnosti svedemno na minimum", rekao je Janković i dodao da koronavirus prisutan u populaciji ima dovoljan potencijal da naudi građanima. "Sve vreme smo znali da epidemija nije gotova, bez obzira što smo se s pravom nadali da ćemo tokom leta imati nula slučajeva. Mi se sada nalazimo u drugom naletu prve faze i trenutno smo u četvrtoj nedelji toga, po modelima možemo očekivati da takav talas traje šest do osam nedelja."Prema Jankovićevim rečima, u Srbiji je prethodnih dana sve više mladih koji su se zarazili. "To je s jedne strane dobro jer mladi nisu najrizičnija grupa ali u svakoj grupi ima osoba koje su osetljive, a da to ne i znaju. Zato ne bih stao iza ideje da treba dopustiti zaražavanje u ime bržeg sticanja kolektvnog imuniteta tako ćemo razbuktati epidemiju i dobiti veći pritisak na zdravstveni sistem", ocenio je imunolog. Dodao je da je struka iznenađena vremenskim okvirom u kom se dogodio novi nalet epidemije, jer UV zraci i visoka tempreatura donekle odmažu virusu. Prema poslednjim podacima, u Srbiji su korona virusom zaražene još 242 osobe, dok je četvoro ljudi preminulo, broj aktivnih slučajeva je 1433, a od tog broja 36 pacijenata je na respiratorima, prenosi RTS.U četiri grada, Novom Pazaru, Tutinu, Kragujevcu i Vranju proglašena je vanredna situacija.

Srbija

Nova.rs: U Tutinu umiru čitave porodice, nedostaje opreme i medicinara

Kroz Hitnu pomoć bolnice u Tutinu u toku samo jedne smene prođe oko 200 pacijenata, medicinski radnici tvrde da je broj zaraženih i umrlih COVID-19 višestruko veći od zvaničnih statistika, a zdravstvenim ustanovama nedostaje i opreme i ljudstva, prenosi portala Nova.rs."Samo po rendgenskim snimcima, koji su urađeni, sa potvrđenim pneumonijama imamo 790 obolelih ljudi. Od toga je prikazano samo 91. Ne znamo šta da vam kažemo. Mi niti imamo snage više, niti imamo kadra, vozila, vozača", navode medicinari.Dodaju da nemaju više adekvatne opreme i da, iako je pre nekoliko dana donirano 110 zaštitnih kombinezona, zbog stalnog rada sa pacijentima, trenutno nemamo nijedan.Šefica Hitne službe u Domu zdravlja Tutin Mirzeta Dizdarević kaže da kompletene porodice oboljevaju i da ih transportuju na lečenje u Novi Pazar, a da "iz jedne porodice umire po četvoro"."Za vikend je samo u porodici Suljević umrlo tri člana, otac, majka i ćerka, a dva sina su veoma kritično... Ljudi umiru svakog dana. Umiru u transportu, umiru u Pazaru... U Tutinu su mahom ostali stariji ljudi i veliki broj njih je zaražen i u teškom stanju", kazala je za Nova.rs Nova.rs Dizdarević.

Srbija

U Užicu za sada bez vanredne situacije

Zbog  porasta broja zaraženih, u Užicu je zasedao Gradski štab za vanredne situacije i doneo je predlog mera u cilju sprečavanja intenzivnog širenja korona virusa. U zavisnosti od kriterijuma koje utvrdi Кrizni štab Republike Srbije, Gradski štab će predložiti gradonačelniku Užica proglašenje vanredne situacije, navodi se u saopštenju gradske uprave Užica.Predložene mere će se u sadržini, obimu i načinu sprovođenja usaglašavati sa merama koje donese Кrizni štab Vlade Republike Srbije:U ugostiteljskim i drugim objektima ne mogu da se obavljaju muzičke, zabavne i druge manifestacije, proslave i porodična okupljanja. Radno vreme u ugostiteljstvu biće do 22 časa.Predviđeno je ograničenje broja osoba u trgovinskim objektima i tu treba da se ograniči broj ljudi koji u njima borave kako bi se obezbedila socijalna distanca od dva metra.U svim objektima, ustanovama i na javnim mestima obavezno je poštovanje zaštitnih mera.Obavezno je nošenje zaštitnih maski u taksi prevozu.U gradu će ponovo početi pojačano pranje i dezinfekcija javnih prostora.Na građane se apeluje da se strogo pridržavaju propisanih mera i poštuju pravo svakoga na zdravlje i beznednost u uslovima covid-19, navodi se u saopštenju gradskih vlasti u Užicu, koje je preneo Prvi radio.

Srbija

Raste broj zaraženih u Užicu, moguće proglašenje vanredne situacije

Za četiri dana, broj zaraženih koronavirusom u Užicu se udvostučio , pa su prema poslednjem izveštaju Zavoda za javno zdravlje u ovom gradu inficirane 162 osobe, od čega je tokom drugog dana vikenda bilo 47 novih slučajeva, piše Politika.U kovid ambulanti u Užicu dnevno se javi više od 200 pacijenata sa temperaturom i respiratornim problemima."Najverovatnije da je broj obolelih povećan zbog popuštanja svih mera i pravljenja slavlja, rođendana i matura. Većina pacijenata ima lakšu kliničku sliku. Njima se radi provera stanja i ako nemaju promena na plućima ostaju u kućnoj izolaciji", kaže za Tanjug epidemiolog Zavoda za javno zdravlje u Užicu, Marija Baralić.Pored Užica, beleži se povećanje broja obolelih u celom Zlatiborskom okrugu.Prema poslednjim informacijama, u tom okrugu je 71 novoobolela osoba.Od toga, po mestima, situacija je sledeća: 47 u Užicu, devet u Čajetini, pet u Prijepolju, tri u Bajinoj Bašti, dvoje u Arilju i Novoj Varoši i po jedan novozaraženi u Požegi, Priboju i Sjenici.Od početka epidemije do ukupno je potvrđeno 371 slučajeva infekcije novim korona virusom (COVID-19).Deo obolelih je zbrinut u Užičkoj bolnici, na infektivnom odeljenju, a ako za tim bude bilo potrebe, neki će biti prebačeni za Beograd, rekli su u Zavodu za javno zdravllje.Zbog pogoršanja epidemiološke situacije u Užicu u zaseda Gradski štab koji razmatra odluku o uvođenju vanredne situacije u ovom gradu.

Srbija

Danas: Ćerka ratnog hirurga preminulog od korone podnela prijavu Ministarstvu zdravlja

Ćerka Miodraga Lazića, poznatog ratnog hirurga sa prostora bivše Jugslavije i bivšeg direktora Urgentnog centra Niš, koji je preminuo 14. aprila od Kovid-19, podnela je prijavu inspekciji Ministarstvu zdravlja, piše Danas.Ona traži da se lekari u niškom Kliničkom cebtru adekvatno sankcionišu zbog "niza nepravilnosti, propusta i grešaka".Nina Vujošević je kao odgovorne za nesavesno lečenje njenog oca na Klinici za anesteziju i intenzicnu terapiju gde je i preminuo, označila pomoćnike direktora KC Radmila Jankovića, i Dragišu Ljubenovića, načelnika intenzivne nege.Nina Vujošević je i sama lekarka i zaposlena u niškom KC.Kao jednu od grešaka, ćerka preminulog lekara je navela da je njen otac prerano skinut sa respiratora iako su anesteziolozi porodici govorili da nije indikovano da se to učini pre vremena.To je učionio mladi anesteziolog kojeg je poslao Janković, navodi se u prijavi.Ona navodi da je njen otac patio od klaustrofobije koja je posledica više godina koje je proveo na ratištu, zbog čega nije mogao da trpi kiseoničku masku. "Sve vreme, nakon skidanja sa respiratora, boreći se za vazdug, Lazić moli da ga vrate na respirator", navodi se u tekstu. 

Srbija

Riha: Željko Mitrović je bio skutonoša, a Pink batina svake vlasti

Intervju sa novinarkom Antonelom Rihom, za podcast "Dan posle".Razgovarao: Aleksandar GubašU proteklom periodu se jedna domaća medijska kuća posebno istakla svojim pristupom pandemiji, koji je dosta drugačiji od uobičajenog. Naravno, mislim na RTV Pink. Kako je došlo do toga da je ova televizija baš toliko mimo sveta? Antonela Riha: Razlog za to je verovatno što smo i mi kao zemlja mimo sveta, pa su takvi i naši mediji. Ta televizija sa nacionalnom frekvencijom -- inače jedna od najgledanijih, po gledanosti odmah posle RTS-a -- je tokom pandemije i vanrednog stanja, pa sve do danas, u svom programu imala potpuno neverovatne stvari, neverovatne priloge i sugestije građanima, koji je gledaju u velikom broju. Ja sam baš danas, pripremajući se za ovaj razgovor, u Nacionalnom dnevniku videla prilog gde Željko Mitrović lično demonstrira nekakve turbine sa ultravioletnim zračenjem, i rotacione komore sa foto-diodama, za koje kaže da ubijaju mikroorganizme. Išla je cela priča o tome, i on kako pokazuje neke cevi, koje su valjda te turbine, komore ili šta već... Dakle, on ne prestaje da promoviše nadrilekarstvo, i svakakve genijalne metode lečenja i prevencije korone, za koje je u jednom trenutku rekao da je do njih sam došao, nakon što je razmišljao šest-sedam noći, i čitao naučne radove. Ja moram da podsetim da je petog maja upućen jedan apel, koji je potpisalo 470 medicinskih stručnjaka -- profesora, lekara, stomatologa, farmaceuta, zdravstvenih radnika, i tako dalje... Oni su, dakle, uputili apel nadležnim institucijama povodom takvog javnog iznošenja naučno neutemeljenih i nepriznatih metoda lečenja na medijima sa nacionalnom frekvencijom. Međutim, to nije uticalo na odluku REM-a -- 21. maja su članovi saveta REM-a većinom glasova izglasali da ta televizija Pink ne treba da bude kažnjena zbog toga što je promovisala ozonsku terapiju u lečenju korone. Zbog čega je njemu toliko toga dozvoljeno? Da li je to zato što je on instrumentalizovan od strane vlasti da vrši neki posao koji je njima koristan, da li ga štite i drže kao malo vode na dlanu jer previše zna, ili je neki treći razlog u pitanju? AR: Ja mislim da je on proizvod vlasti, i promoter vlasti, i to je ta njegova dvostruka uloga koja traje od devedesetih do danas. Dakle, ko god da je bio na vlasti -- Željko Mitrović mu je bio skutonoša, a na neki način i dvorska luda, sa svim tim svojim neverovatnim akcijama. Ali, bogami, on se tim ludostima jako obogatio, i napravio jednu pravu imperiju. Pink kao televizija, i svi ti programi Pinka, ja ni ne znam koliko ih ima, se gledaju u celom regionu. Mi ipak ne možemo kažemo da je on baš toliko blesav, kao što možda deluje kada ga gledamo sa tim UV turbinama. Da li je to što on ispoljava na svojoj televiziji, a i inače, neko iskreno ludilo, ili je to prosto demonstracija sile -- može mu se da radi šta hoće, kao Neron? Kome se on tim svojim ponašanjem obraća, ko je njegova ciljna grupa? AR: Obraća se publici, svakako. On je čovek "Zadruge", čovek rijalitija, on je čovek estrade i šou-programa. Tako da ovo nije prvi put da on radi tako neke neverovatne stvari... Ja ću da podsetim na jednu epizodu iz 2010. godine, koja je možda izvor te trenutne opsednutosti ozonom. Njemu je tada pozlilo, i ustanovljeno je da boluje od nekog retkog oblika anemije -- ako se sećate, on je tada pričao kako mu je neko sipao otrov u hranu i piće, i da se tako razboleo. Onda je pojačao svoje lično obezbeđenje, otpustio 100 ljudi, podneo gomilu krivičnih prijava... Tu je bila upletena, tako se pričalo, i neka njegova familija -- njegov pašenog, a čini mi se, i neki poslovni partner. Pa se lečio u Nemačkoj, i tamo onda upoznao neku groficu, koja mu je poklonila Bentli… Sve je bio šou-program, čak i u toj njegovoj bolesti. Ja ne sumnjam da je on bio bolestan, ali činjenica je da je on i od toga uspeo da napravi spektakl. Dakle, on je čovek spektakla, on je čovek populizma, a mi poslednjih 30 imamo godina vlast koja je uglavnom populistička, i savršeno im odgovara da jedan Željko Mitrović bude promoter njihove politike, a u isto vreme i zabavljač širokih narodnih masa. Kako je uopšte tekao njegov životni put -- od tih rokerskih početaka, pa preko “di-džej Žeksa”, sve do ove poslednje etape, u kojoj je sad "doktor Žeks". Koje su sve njegove faze i mene? AR: On se u javnosti prvi put pojavio osamdesetih godina, i najpre je bio u onoj grupi Rokeri s Moravu, pa je zatim svirao bas gitaru u Oktobru 1864. Potom je 1988. otvorio studio za snimanje, gde je uglavnom radio sa narodnjacima -- i tu kreće ta njegova veza, bar ona vidljiva veza, sa estradom, i počinje njegovo bogaćenje. Nakon toga je otvorio radio stanicu Pink, a zatim 1994. i televiziju. Imao je i diskografsku kuću, a ima je možda i još uvek, to stvarno ne mogu da pohvatam, “Siti rekords”... Znači, u septembru 1994. sa radom počinje TV Pink -- i to na jednom od kanala RTS-a, što je isto jako zanimljivo. Tome nije prethodilo nikakvo učešće na konkursu za frekvencije, i bila je priča da je on taj benefit dobio zahvaljujući tadašnjem ministru telekomunikacija, Ivanu Markoviću. Tada, u tom periodu, možda neke 1996. godine, on ulazi u JUL. I sam je pričao da ga je u stranku pozvao njegov drug Aleksandar Vulin, i da mu je u tom trenutku sve to izgledalo jako uzbudljivo. On je 2000. godine bio kandidat za poslanika na listi SPS-JUL, a bio je i savezni poslanik JUL-a. Ja znam za informaciju, ali nisam to mogla sad da nađem, pošto se dogodilo devedesetih, a to je preddigitalno doba, da je on pretrpeo neki debakl na  lokalnim izborima u Zemunu, odakle je, i da je jako velike pare potrošio na tu kampanju. Tako da je možda tada i zbog toga odlučio da izađe iz politike... Ali pre će biti da je to ipak bilo zbog 5. oktobra 2000. godine, kad je otvorio vrata DOS-u, i odjednom postao njihov sluga. Da, to je bio zanimljiv momenat...AR: Da, mnogi su zapamtili to kako su bubnjari ušli na televiziju Pink, i kako je Mlađan Dinkić tu pevao -- zapravo više ne znam ko je pevao, možda je Čanak pevao... Dakle, to je jedna slika koju mnogi pamte. Ali mislim da je taj njegov period JUL-a sada mnogo manje prisutan u javnosti, i da se mnogo manje pominje. On je bio vrlo istaknut član te stranke, mislim da je čak imao neku poziciju u medijskom timu JUL-a. Svakako je bio veoma blizak porodici Milošević, i zbog toga je, između ostalog, tokom bombardovanja imao zabranu ulaska u zemlje Evropske unije.Dvadeset godina kasnije smo opet u situaciji da je Željko Mitrović nečiji miljenik -- zašto to ne iskoristi da ostvari neke političke ambicije, ako ih ima? AR: Pa, ja verujem da to njemu možda više ni ne treba... Ja mislim da se on mnogo bolje zabavlja ovako. On ima svoju televiziju, na kojoj može da priča šta hoće, može da zabavlja narod -- može slobodno da se bode tim ozonom, to smo isto gledali... Dakle, on je na svojoj televiziji javno ubrizgavao ozon u venu. Šta će njemu politika, kad on ima tu vrstu moći? I ta njegova moć je potpuno neometana od strane vlasti, naprotiv -- pa njemu dolaze lekari, znači i Predrag Kon, i ne znam ko je sve bio kod njega u studiju... Kad ih pitaju šta misle o toj ozonoterapiji, oni svi gledaju u pod -- šta da kažu ljudi na tako nešto? Željku Mitroviću je apsolutno sve dozvoljeno. Sad, ako se opet vratimo na period pandemije, podsetiću vas, recimo, da je on u nekom trenutku rešio da pravi one maske, i ne znam šta sve, i da tu humanitarnu pomoć raznosi po Srbiji. Pazite, on je sleteo helikopterom u vojnu kasarnu u Novom Pazaru! Dakle, civil je sleteo helikopterom u kasarnu -- to nema nigde, to je kažnjivo delo. Ali, naravno, njemu je prijatelj Aleksandar Vulin, a sigurno mu je prijatelj i Andrej Vučić sa svojom familijom, tako da je njemu dozvoljeno ono što nikom drugom nije. Recimo, kad je prošle godine bio onaj veliki miting 13. aprila, on je tada, iako nije imao dozvolu da leti -- to su isto mediji proverili, nije bilo dozvole -- i on je snimao taj skup sa šest bespilotnih letelica. Dakle, te letelice su letele po centru grada, što je zabranjena zona za letenje. Svako ko ima i mali dron zna da  za letenje mora da ima dozvolu policije, naročito kada se preleće preko urbanih područja. On je time ugrozio bezbednost ljudi -- srećom da ništa od toga nije palo, jer je u tom trenutku u centru grada bilo jako puno tom trenutku. Ali, naravno, Željku Mitroviću je to oprošteno...Isto, da podsetim na slučaj njegovog sina... Znači, 2013. godine je njegov sin pregazio sedamnaestogodišnju Andreu Bojanić svojim džipom, i odbacio je 30 m od pešačkog prelaza. Ta istraga je dugo trajala, i tu su advokati odbrane objašnjavali kako je ona prelazila na crveno, i tako dalje... Mučne su stvari bile oko tog tragičnog slučaja, kao što su mučne stvari bile i oko toga što je njegova jako bliska prijateljica umrla u hotelu Hajat od predoziranja kokainom i ne znam čime sve, u trenutku dok je on u tom istom u hotelu slavio Cecin rođendan. Kad smo pomenuli te dronove 13. Aprila -- ako se ne varam, Pinkovi dronovi su šest dana kasnije prenosili i onaj skup “Budućnost Srbije”, ili kako se već zvao Vučićev skup ispred Skupštine... Kako to da ga nije prenosio RTS svojim dronovima, nego Pink? AR: Da se primetiti da Pink nekad ima ekskluzivno pravo prenosa određenih događaja, i to je verovatno neki tal između tih televizija, gde se unapred odluči ko šta dobija. Sad ne mogu da se setim svih primera, ali znam da se i pre događalo da Pink pokriva nešto što RTS ne pokriva... Ali, ja mislim da se oni to tako dogovore. Kad poredimo te dve najgledanije televizije -- RTS, iako je potpuno provladin servis, ipak na neki način održava neutralan rečnik. S druge strane, Pink je batina vlasti. To šta se može čuti na Pinku, komentari protiv novinara, protiv javnih ličnosti, protiv političara iz opozicije, ti komentari koje piše sam Željko Mitrović -- to su slobodni sastavi, koji traju minutima i minutima. To je sve praćeno nekakvim pokrivalicama, vidi se da je uložen trud, i to najnormalnije ide u vestima, koje u tom trenutku gleda na desetine ili stotine hiljade ljudi. To je jedna neverovatna propaganda. Znači, prvo imate red zabave, pa onda imate red tog trovanja, koje je eskaliralo -- ja moram da podsetim na onaj užasan, užasan prilog, koji je danima išao na Pinku, možda mesec-dva pre ubistva Olivera Ivanovića, i koji ga je direktno targetirao. Kad sam to gledala, odmah sam se setila priča o Ćuruviji, setila sam se priča o tim novinarima koji su bili proganjani... Ja, naravno, ne dovodim u vezu ubistvo Olivera Ivanovića sa Pinkom, ali Pink i te kako dovodim u vezu sa jednom atmosferom u kojoj su tog čoveka jednostavno streljali. I to je ono zbog čega je Pink opasan, i zbog čega Pink, kao takav, ne bi smeo da postoji. To je nešto zbog čega bi Željko Mitrović trebalo da odgovara -- ne znam pred kojim sudom, ali bi morao da odgovara. I onda on posle tako nečega izleti sa tom, kao, humanitarnom pomoći, pokazuje nam kako pravi te vizire, i ne znam šta sve još, i izdaje se za nekog filantropa, nekog dobročinitelja... Evo, nedavno je on, zamislite, ustanovio nagradu "Heroj Beograda" -- i to ju je ustanovio zajedno sa gradom, pa je pola para dao on, pola Vesić -- i onda je u Skupštini grada dodeljivao te nagrade -- zajedno sa, pazite, doktorom Predragom Konom! Prosto je neverovatno kako on uleće i izleće iz tih orbita -- malo establišment, malo estrada i sve to. Ali da bi stvar bila najluđa, i ovo je nešto o čemu je pisalo Raskrikavanje, KRIK-ov portal koji se bavi lažnim vestima: oni su uočili da, kada se ta manifestacija dodele nagrade "Heroj Beograda" prikazivala na TV Pinku, pošto je Mitrović tu pričao neke viceve kojima se, izgleda, niko nije smejao, njegovi su za taj prilog na snimak umontirali smeh. Dakle, sve je fejk. Pink je očigledno specijalizovan i zadužen za stvaranje te fejk slike sveta, kao što je bio i devedesetih. AR: Tako je. Znači, devedesetih su nas sa te stanice zamajavali tim turbo-folkom, u vreme kada je zemlja zaista bila onako dramatično osiromašena. To su bile te igre koje su nuđene, iz fraze "hleba i igara". Pink je bio taj koji je tada, je li, zabavljao ljude... Međutim, oni su tako promovisali jednu estetiku, koja je, meni se čini, veoma pogrešna. Ne volim da osuđujem ničiji stil života, ali činjenica je da je ispromovisan jedan stil koji je isto fejk. Prosto je model postao: "Hajde, pojavi se na televiziji, imaj dugu ravnu kosu sa razdeljkom na sredini, liči na Cecu, malo se napumpaj.” Za muškarce je bilo “stavi zlatnu kajlu”, ili već kako se ta moda menjala... Pink je, na neki način, bio uzor određenim generacijama, i promovisao je određeni stil života, koji nije imao veze sa onim kakva je Srbija tada bila. To je jedan model, koji ljudi kopiraju, jer misle da je to model uspešnosti. Ljudi pomisle: “Bože moj, to se pojavilo na televiziji, to peva, to igra -- i ako sam takva, ili takav, to znači da ću i ja nešto postići u životu.” Svako ima pravo na svoj svoj izbor, ali, opet moram da se vratim na ovo -- Pink je televizija sa nacionalnom frekvencijom, i nacionalna frekvencija podrazumeva određene sadržaje koji na toj televiziji moraju da postoje, a kojih na Pinku definitivno nema. Ali, naravno, Pinku je sve dozvoljeno...Ta njegova bliskost vlasti, i to stvaranje lažne slike o standardu i načinu života u zemlji je nešto što je bilo prisutno i devesesetih i sada. Koje su sličnosti i razlike između dekadencije koja je kod nas vladala devedesetih, i one koja vlada sada?AR: Prosto, vreme se promenilo. Znači, tada, devedesetih, je Željko Mitrović bio percipiran kao promoter treša. Mislim, on je bio treš -- kad se kaže “Pink”, to je bilo kao da si rekao “treš”, bar u krugovima u kojima sam se ja kretala. Ja mislim da su čak i ti ljudi koji su to gledali to prepoznavali kao treš, ali ih je to zabavljalo. Sada se ipak nalazimo nekih 20 godina kasnije, i on je, kao što sam pomenula, šest noći čitao neke knjige, i onda je smislio nekakve komore sa ultraljubičastim zracima -- sada je, je li, digitalno doba... On je sad, recimo, opsednut dronovima. Dakle, najnovija akcija koju on promoviše je taj leteći automobil… I to je ono što je, između ostalog, meni neverovatno, znate. Mislim, i nas dvoje bismo mogli sada da odlučimo da ćemo da uradimo nešto, da izmaštamo neku suludu ideju, ali će se naći neko da nas zaustavi, i da nam kaže: "Vidite, ovo vam baš i nije najpametnije." Dakle, on je smislio da će da napravi leteći automobil, odnosno nekakav dron, koji će on da proizvede u svojoj fabrici dronova, i u kome će prvog avgusta da leti preko Beograda. Dakle, on će biti sam u dronu, i on će da preleti Beograd. Kako je moguće da je neko ko je, je li, samo tako smislio da napravi fabriku dronova, odjednom dobio i dozvolu da leti preko Beograda? Mislim, to je još jedna od tih ludosti koje on radi, i zabava za narod. Da, on ima i nekog medveda kao medijskog savetnika... AR: Pa dobro, mislim, eto, on se zabavlja... On tako zabavlja sebe, zabavlja i druge, i u isto vreme ima mogućnost to jako lepo da unovči. Svaka vlast je smenjiva, pa će i ova jednog dana biti smenjena, i on će reći: "Šta sam ja to toliko loše radio? Hranio sam medveda, leteo sam dronovima, pravio sam vizire protiv korone..." Ja se samo plašim da se ne zaboravi i onaj drugi deo, a to je sadržaj koji je prikazivan u tim vestima, i ti njegovi strašni komentari protiv ljudi. Plašim se da će se zaboraviti taj prilog o Oliveru Ivanoviću, koji se danima vrteo na Pinku svega mesec-dva pre nego što je on streljan. Ja bih zaista volela da vidim kraj toj televiziji, i da Željko Mitrović sa tim svojim medvedom ode negde u neku šumu, i ne znam… Nek se ozonira, nek radi šta hoće, samo neka prestane da nas truje, jer to traje već četvrt veka. 

Srbija

NLB Banka omogućila instant plaćanje skeniranjem QR koda

NLB Banka Srbija a.d. Beograd omogućila je svojim korisnicima instant plaćanje na prodajnim mestima ili putem QR koda, saopštila je Narodna banka Srbije (NBS).Instant plaćanja mogu se obaviti unapređenom aplikacijom za mobilno bankarstvo, ili putem NBS IPS QR koda koji je odštampan na pojedinim računima.Prema obaveštenju NLB Banke, više informacija o instant plaćanju može se dobiti na internet prezentaciji te finansijske institucije, u njenim ekspoziturama, kao i pozivanjem korisničkog servisa.

Srbija

SOS telefon za žrtve nasilja moguć i putem drugih tehnologija

Uslugu SOS telefona za žrtve rodno senzitivnog nasilja  moguće je pružiti i putem drugih telekomunikacionih ili informacionih tehnologija (čet, WhatsApp isl.), previđeno je izmenama  pravilnika o bližim uslovima za pruženja usluge SOS telefona za žene sa iskustvom nasija. Pružalac usluge daje informacije žrtvi nasilja o pravilima koja se odnose na anonimnost i poverljivost podataka, pri pozivu, pre pružanja bilo koje usluge.Poverljivost podataka može biti ograničena isključivo:1) ako je potrebno zaštititi korisnicu – kada postoji verovatnoća da su njen život, zdravlje ili sloboda ugroženi;2) kada je potrebno zaštititi druga lica (decu, osoblje SOS telefona) zbog verovatnoće da mogu biti ugroženi.Novina je da je u situacijama ograničene poverljivosti konsultant dužan da prijavi slučaj nadležnim organima i bez saglasnosti korisnice, o čemu korisnica mora unapred da se informiše, u skladu sa propisanim procedurama za slučaj probijanja principa poverljivosti.

Srbija

Ništa od Telekomovih dividendi ove godine

Telekom Srbija objavio je konsolidovane finansijske izveštaje za prošlu godinu koja je donela trend smanjene profitabilnosti, u prvom redu usled rasta duga kompanije, ocenila je brokerska kuća Momentum.Konsolidovani poslovni prihod u 2019. porastao je 6,6 odsto na 133,7 milijardi dinara, pre svega usled rasta segmenta multimedije (skok od 43,8 odsto), dok je segment mobilne telefonije zabeležio neznatan rast od 1,2 odsto.Kao i proteklih godina fiksna telefonija beleži nastavak pada prihoda, prošle godine stopom od 5,1 odsto, naveli su brokeri Momentuma.Dodaje se da je profit pre kamata, poreza i amortizacije (EBITDA) porastao 24,6 odsto na 48,4 milijarde dinara, dok je poslovna dobit pala 43,2 odsto na 6,9 milijardi dinara pre svega usled rasta troškova amortizacije (delimično posledica promene računovodstvene politike).Neto dobitak je pao 77,3 odsto na 2,5 milijardi dinara usled oštrog rasta finansijskih rashoda na 1,9 milijardi dinara.Po proceni brokera, pad krajnjeg rezultata kompanije došao je usled rasta ukupnog duga za 35 odsto na 144,2 milijarde dinara, dok je neto dug skočio 48,8 odsto na 135,5 milijardi dinara.Kompanija je zakazala redovnu skupštinu akcionara za 27. jul, a uprava je predložila da se i ove godine ostvarena dobit ne deli, odnosno da akcionari ostanu bez dividende.Država je najveći akcionar Telekoma sa 58,1 odsto akcija, gradjani, bivši i sadašnji radnici kompanije poseduju 21,9 odsto akcija, dok 20 odsto kapitala čine sopstvene akcije.

Srbija

Laž o brojkama je tragedija, ali tek ćemo videti na šta je sve spremna ova vlast

Intervju sa Brankom Čečenom, direktorom Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), za podcast “Dan posle”Razgovarao: Aleksandar GubašDan posle - Branko Čečen o post-istini (AUDIO)Poslednjih dana je nastala prilična pometnja što se tiče informacija o epidemiji -- ne zna se koliko zapravo ima zaraženih, koliko ima umrlih, da li smo ušli u drugi talas ili prvi samo nikad nije prestao... Šta se to zapravo dešava, kome da verujemo, i u kakvoj to državi živimo? Kako se Vi osećate što živite u takvom okruženju? Branko Čečen: Ja se, naravno, ne osećam prijatno. Ne osećam se bezbedno, ni komforno. Međutim, nakon svega što se događalo u odnosima između predstavnika države -- dakle Kriznog štaba, Aleksandra Vučića i Ane Brnabić -- i novinara, barem onih novinara koji svoj posao pokušavaju da rade profesionalno i nezavisno, ni najmanje nisam iznenađen. Nama je već bilo jasno da su brojevi preminulih i zaraženih jako daleko od istinitih, odnosno tačnih, i mislim da prave brojke nikada nećemo saznati. To je tragedija koja, ipak, nikoga u ovoj zemlji ne bi trebalo da iznenadi. Setimo se samo činjenice da se i dalje ne zna koliko je osoba poginulo u bombardovanju SR Jugoslavije. Diskriminacija koju su Krizni štab i Vlada Srbije sprovodili nad novinarima, da neki mogu da postavljaju pitanja, a neki ne, zatim čak i uvođenje formalne cenzure, u dvadeset i prvom veku, na tlu Evrope... Onda hapšenje naše koleginice, ali i jedne TV ekipe u Zrenjaninu, pod izgovorom da su prekršili mere -- sve to je jasno pokazalo šta su im namere. Tragično je da se mrtvi ljudi prebrojavaju odoka, kao da su kamenčići, i da se njihov broj proizvoljno menja. Prosto je neverovatno cinično da, u situaciji kada građani ove zemlje umiru od bolesti, koja se u svom najgorem obliku ne može savladati, neko smatra da ima pravo da krije činjenice o tome od ljudi kojima od njih možda zavise životi. Sva je prilika da ni za ovo niko neće snositi posledice, i to se redovno dešava, iz afere u aferu. Kakve to ima efekte po društvo? BČ: To kod nas nije od juče, zaista, i nije ova vlast to izmislila. Ova vlast to samo amplifikuje, pojačava do suludih razmera, i mi ćemo tek videti na šta su oni spremni. Radi se o tome da vi u ovoj državi možete da zgazite nekoga na pešačkom prelazu, na vaše crveno i pešačko zeleno, i da se provučete tek tako. Znači, ako ste dovoljno umešni, ako imate dovoljno para ili uticaja, vi možete da zgazite nečije dete na pešačkom prelazu, bez posledica. Sledeći put kada dođe do skoka zaraženih, a to se upravo događa, kada dođemo u još ozbiljniju opasnost, ko će da posluša Vladu Srbije i da se pridržava mera, sem ako mu policajac nije na vidiku? Ko? Niko. I ja ne znam zašto bi to ikoga čudilo. Kako ćemo sada da sprečimo da se epidemija proširi i na one koji se pridržavaju mera, ali ipak moraju da uđu u autobus i da odu na posao? To su posledice. Posledice su u ovom slučaju život i smrt odgovornih, pristojnih građana, i direktan uzrok tome je nekompetencija, i po mom mišljenju ozbiljan nemoral ljudi koji u ovoj zemlji u ovom trenutku obnašaju vlast.Kako je uopšte moguća takva sistematična dvojna evidencija broja zaraženih? Nije kao da su oni par puta izašli na pres konferenciju i odokativno lupili neke brojeve -- u informacionom sistemu COVID-19 za iste datume postoje brojke koje su slate Vladi, koje nemaju veze sa brojkama koje su tog dana javno saopštene. To nije puka aljkavost, zar ne? Da li je to jedna prava industrija laži? BČ: Da li je važno? I jedno i drugo je razlog za momentalnu reakciju -- ako nikoga drugog, onda barem svesnih građana. Da li bi reakcije bile drugačije da su otkrića istraživačkih novinara prezentovana na RTS-u? Šta su stvari koje su zapravo bitne većini glasača -- da li je njima uopšte bitna istina o stvarima kao što su Krušik ili nabavka respiratora? BČ: Ja mislim da bi to bio jedan ozbiljan društveni eksperiment, kad bi, recimo, RTS večeras u Dnevniku preneo istraživanje BIRN-a. Ja stvarno ne znam šta bi se desilo. Međutim, informisanje kao sistem nije fenomen koji bismo mogli da procenjujemo po jednom iznenadnom događaju, kakav bi bilo to da građani Srbije sa RTS-a saznaju za ovo otkriće. Građani su informisani ako ih se sistematski dobro informiše, tokom dužeg vremenskog perioda. Jedno onako opštije pitanje, filozofskije: šta je uopšte istina? Da li postoji istina u novinarstvu, i kako se utvrđuje? BČ: Percepcija istog događaja, ili čak iste činjenice, će kod različitih osoba obavezno biti različita. Samim tim u novinarstvu istina kao kategorija nema nikakvu vrednost, i jedino što za nas ima vrednost su činjenice. Dakle, činjenice su nešto što je dokazano, i što je potpuno nesumnjivo. Činjenica sama po sebi obično nema gotovo nikakvu vrednost, nikakvo značenje -- da bi ga dobila, mora joj se dati kontekst. I to ne bilo kakav kontekst, nego nešto što mi zovemo “adekvatan kontekst”. To je kontekst koji je kompletan -- čak i ako bismo ga dalje širili, to širenje ne bi uticalo na značenje iznetih činjenica. Daću primer: ako objavimo video-snimak na Jutjubu, na kojem ti meni udaraš šamar, čini mi se da nećeš baš dobro da prođeš na društvenim mrežama, i da će tvoja reputacija da trpi. Ako pustimo dužu varijantu tog snimka, dakle, ako mu damo dodatni kontekst -- saznaćemo da sam ja možda pregazio tvog psa kamionom. Ti si onda u tom slučaju čovek, koji je možda prenagljeno reagovao, a možda ni ne, ali koji svakako ima neki razlog za svoju nasilnu i grubu reakciju. Međutim, šta ako još proširimo taj snimak, tako da se čuje razgovor u kojem ja tebi kažem: "Već dve godine ti govorimo da ne puštaš pudlicu iz dvorišta, jer ona ide i trči i laje na točkove kamiona -- ako nastaviš, poginuće pudlica, a možda će da pogine i neki vozač. Molim te, učini nešto." a ti kažeš: "Neću, baš me briga." I tako dalje, i tako dalje... Tako kontekst utiče na činjenice. Dakle, nije dovoljno samo dokazati dve činjenice, pa ih dati građanima da oni vide šta će s tim. Sve se mora  staviti u kontekst, koji ne podrazumeva samo sve događaje koji bitno utiču na razumevanje neke činjenice, nego i mišljenja osoba koje znaju puno tome, kojima je to posao, i koje mogu da vam daju dovoljno znanja da sami donesete odluku o značenju toga šta ste pročitali. Dobro, ako tako stoji stvar sa istinom, šta možemo da kažemo za post-istinu? BČ: Post-istina je situacija u kojoj su naša uverenja, ili ono šta nama odgovara da verujemo o tome kakav je svet i kakav treba da bude, važnija od činjenica. Ona su važnija od naučnih činjenica -- ali, bogami, i od životnih. Čini mi se da je populizam veoma zavisan od toga da sve vreme projektuje jednostavne istine i rešenja, i da na taj način umiruje anksioznost onih koji se zapravo ne baš i ne snalaze u tome šta su društvene vrednosti koje, ako ih prenebregnemo, više nećemo imati ni društvo. Prvo što je stradalo je istina, ona i treba da strada --  ali druga stvar koja je stradala su činjenice, a to je već katastrofa. Činjenice moraju biti osnov svakog našeg razgovora, o bilo čemu... Bez obzira na to da li razgovaramo o tome kakav je vazduh koji dišemo, da li je profesionalni fudbal jedna odlična stvar koja se u Srbiji divno razvija, ili, bogami, o tome za koga ćemo glasati i ko treba bude na vlasti, i da li javni servis vrši svoju funkciju. Kako se mediji snalaze kada se kao borci za činjenice zadese na meti državne agresije -- koju u Americi predvodi Tramp, a kod nas Vučić?BČ: Izbezumiš se. Znaš ono, istraumiraš se... Izađeš na naslovnoj strani Informera, i tamo te okarakterišu kao izdajnika, stranog plaćenika i kriminalca -- prvi put kad ti se to desi, ti se izbezumiš. Međutim, vrlo brzo shvatiš da je to još i najmanja stvar koja može da ti se dogodi. Ta nelagodnost traje sve dok ne shvatiš da ti u stvari ne možeš da se odbraniš, jednostavno ne možeš. MUP ima 40 i nešto hiljada ljudi, mi imamo sedmoro. Država ima budžet, ima oružje, ima "dozvolu za ubistvo", može da radi šta hoće -- ti možeš da radiš samo ono što je zakonom dozvoljeno. Oni su u ogromnoj prednosti, i samo je pitanje njihove odluke da li će taj aparat da zloupotrebe na gori način nego što su to do sada radili. Ako su mi u životu potrebne pare i bezbednost, možda je bolje da otvorim kafanu, a ne da budem novinar. Ali, pošto sam ja novinar, i pošto mi je stalo šta se dešava s ovim društvom, ja ću raditi svoj posao sve dok mi fizički budu dozvoljavali da ga radim. To da li postoje adekvatne posledice, i da li oni koji naša otkrića treba da iskoriste da bi ovo društvo učinili boljim nego što jeste rade ili ne rade svoj posao nije nešto od čega treba da zavisi da li ću ja da obavljam svoj. A ko čini to društvo za koje se žrtvuju istraživački novinari? Kome uopšte treba istina, čemu ona služi i da li je iko zapravo zainteresovan za proveravanje činjenica? BČ: Uvek imamo neku vrstu podsetnika za koga radimo, zato što nam se taj neko ponekad pojavi na vratima sam od sebe i kaže: "Ja hoću da ispričam ovo. Znam da mogu da izgubim posao, znam da mogu čak i u zatvoru da završim, ni kriv ni dužan -- ali ja ne mogu više ovo da gledam, moram nešto da kažem." Normalni, pristojni ljudi, koji se raduju prilici da pomognu nekome. To su ljudi ove zemlje, i oni su zaslužili bolje društvo. Zaslužili su i naš trud, jer bi i inače to uradili, samo da imaju nekoga kome veruju. To znači da oni ne veruju ni policiji, ni tužilaštvu, ni svom šefu -- nikome. Ako smo mi poslednji ljudi kojima neki od naših građana veruju, to je strašno loše -- ali, u isto vreme, ko sam onda ja da pošaljem sve ovo dođavola, jer nije baš lako baviti se ovim poslom, i da kažem: "Ma neću više, idem da gajim paradajz"? Ako sam ne ja, nego ako su istraživački novinari za priličan broj građana ove zemlje poslednja instanca kojoj mogu da se obrate.Novinari pišu, urednici to čitaju -- i, u saradnji sa novinarima, a to traje mesecima, usmeravaju istraživanja, traže nove dokaze, i tako dalje... Onda kada novinari to napišu, to se prvo da osobama koje se zovu fektčekerke, odnosno fektčekeri. To nije zbog toga što neko može da nas tuži, što naravno može, nego zbog toga što mi hoćemo da sve što u jednoj istraživačkoj priči objavimo apsolutno odgovara onome što mi znamo da su činjenice. Ne postoje objektivni novinari -- novinari su ljudi, i ljudi nisu objektivni. Ali mi zato imamo procedure, imamo filter, imamo čitav niz osoba kojima je posao da proveravaju... E, ta procedura, taj sistem, taj filter -- on je objektivan, jer on nije osoba. Tako se dolazi do novinarskih, odnosno medijskih proizvoda koji u potpunosti odgovaraju činjenicama. Imaju li u svemu tome istraživački novinari nekoga na svojoj strani, kao saveznika? BČ: Kad je u Slovačkoj ubijen Jan Kucijak, naš kolega istraživački novinar, vlada koja je za to bila odgovorna -- ili su to bar bili neki ljudi u toj vladi -- je naravno počela da vuče noge, i njihova policija je počela grdno da promašuje u istragama... Novinari koji su radili zajedno sa Janom na priči su bili privedeni, oduzeti su im telefoni, bili su ispitivani kao krivci -- sve kako bi bili zastrašeni, da ne čeprkaju dalje. Tek kada je celo slovačko društvo ustalo, i kada su građani izašli na ulice u stotinama hiljada, tek tada su stvari počele da se pomeraju. Neki ljudi su smenjeni, neki su dali ostavke. Ima ih koji su, bogami, i uhapšeni i izvedeni na sud, a neki će tek biti... Dakle, ako građanima nije stalo do činjenica, mediji ne mogu ni na koji način da se odbrane -- ni od vlasti, ni od teorija zavere i popularnosti društvenih mreža. Jednostavno, nemaju ni taj novac, ni tu moć, niti oružje ni ingerencije. Sve dok građanima nije stalo, neće ništa biti od toga... A ako hoćeš činjenice, dobićeš ih.Šta je onda rešenje ove krize, i kako pojedinac da se snađe u svetu post-istine? Ima li uopšte života posle istine?BČ: To ne može pojedinac, o tome se i radi... Oni među nama kojima je stvarno stalo do toga da žive u pravednom društvu, u kojem se može živeti dostojanstveno -- mi treba da izvadimo ruke ispod zadnjica, da se obrazujemo u grupe, i da vidimo kako da još više ljudi uverimo da je to važno. Da je, štaviše, poslednji trenutak da na tome počnemo da radimo mnogo više, mnogo bolje i u mnogo većem broju.  Ja mislim da je to jedino što može da se uradi. Srbiju zaista mogu da promene samo građani Srbije -- organizovani u stranke, pokrete, nevladine organizacije, šta god... A ako oni to neće, a izgleda da ne smatraju Srbiju dovoljno vrednom da se aktiviraju, onda se to neće desiti. Jedna od retkih stvari koje me ispunjavaju optimizmom u pogledu Srbije je broj mladih koji žele da budu istraživački novinari, iako više ni ne mora da im se objašnjava da to nije ni komforno, ni prijatno. Oni kažu: “Dobro, znamo, je l' možemo sad da nastavimo dalje? Je l' hoćete da nas naučite kako se ovo radi?” Hoćemo, jedva čekamo! Takvih mladih zaista ima mnogo. 

Srbija

U gradskom prevozu od danas uključena klima

Zbog najavljenih visokih temperatura vazduha, beogradski Sekretarijat za javni prevoz naložio je prevoznicima da krenu sa korišćenjem klima-uređaje u vozilima, ali tako da snaga ventilatora bude na minimumu, a da se autobusi provetravaju na okretnicama.Odluka je doneta i u skladu sa preporukama Gradskog zavoda za javno zdravlje u cilju sprečavanja obolevanja i širenja kovida-19, koji je kada je prevoz pušten u rad 8. maja zabranio korišćenje rashladnih uređaja.Podešavanje režima rada klima-uređaja u vozilima biće takvo da udeo vazduha koji se zahvata iz spoljašnje sredine bude što veći, uz optimalnu kombinaciju sa prirodnom ventilacijom. Optimizacija rada klima-uređaja znači da se koriste samo u uslovima kada je temperatura spoljašnjeg vazduha veća od 28 stepeni Celzijusa i to na način da temperatura u vozilu bude za pet stepeni niža, uz podešavanje snage ventilatora klima-uređaja na minimum.Na okretnicama, u toku trajanja pauze, a najmanje pet minuta, vozaći će morati da provetravaju vozila sa otvorenim vratima. Obavezno je i "ispiranje" celog ventilacionog sistema klima-uređaja sa podešenom snagom ventilatora na maksimum. Takođe, potrebno je da dezinfekciju filtere klima-uređaja najmanje jednom dnevno, na početku ili na kraju dnevne upotrebe vozila.