Video

23.03.2020. 15:01

Nova ekonomija

Autor: Nova Ekonomija

Pravni skener: Pacijenti ne znaju svoja prava (VIDEO)

Kvalitet usluge koju su dobili u zdravstvenoj ustanovi, kao i neprepisivanje odgovarajućih lekova od strane izabranog lekara, neki su od najčešćih problema na koja se građani žale savetnicima za zaštitu prava pacijenata, kaže za N...

Nova ekonomija

Video

23.03.2020. 15:01

Kvalitet usluge koju su dobili u zdravstvenoj ustanovi, kao i neprepisivanje odgovarajućih lekova od strane izabranog lekara, neki su od najčešćih problema na koja se građani žale savetnicima za zaštitu prava pacijenata, kaže za Novu ekonomiju Marina Mijatović iz Pravnog skenera. Ipak, ona dodaje da država nije sprovela dovoljnu dobru kampanju, pa građani nisu ni upoznati sa pravima koja imaju u okviru zdravstvenog sistema.

Koliko su građani upoznati sa pravima koja imaju u okviru zdravstvenog sistema?

Građani su minimalno upoznati i sa svojim pravima i sa svojim obavezama. Ne znamo uopšte šta koji zakon reguliše i koje specifičnosti kog zakona. Često se meša Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o pravima pacijenata. 

Dakle, Zakon o pravima pacijenata je potpuno fokusiran na prava pacijenata, odnosno na to šta mi sve možemo da zaštitimo kada uđemo u neku zdravstvenu ustanovu i ono što je bitno je da je ovim zakonom pokriven i državni zdravstveni sektor i privatni sektor tako da pacijenti mogu zaštiti svoja prava u oba ova sektora. Tu nema nikakve razlike. Važno je da oni znaju da postoje norme koje apsolutno štite njihova prava. Mislim da nije dovoljno sprovedena kampanja o tome da postoje norme koje mogu pomoći pacijentima i građanima da se edukuju pre nego što uđu u zdravstvenu ustanovu.

Postojali su zaštitnici prava pacijenata koji su sedeli u zdravstvenim ustanovama. Međutim, to je promenjeno Zakonom o zaštiti pacijenata?

Zaštitnik prava pacijenata je postojao dok je na snazi bio Zakon o zdravstvenoj zaštiti i u tom zakonu su bile te norme o pravima pacijenata međutim sada je donet potpuno novi zakon – Zakon o pravima pacijenata gde je taj mehanizam zaštite potpuno drugačije organizovan. To više nije zaštitnik nego je savetnik za zaštitu prava pacijenata. Oni se više ne nalaze u zdravstvenim ustanovama nego se sada nalaze u opštinama. To je sada potpuno drugačije telo i drugačije je zamišljen taj mehanizam, jer se pokazalo da ukoliko taj mehanizam za zaštitu prava pacijenata pružaju pravnici koji su zaposleni u zdravstvenim ustanovama da ne mogu biti objektivni, jer je suprotno da jedan pravnik štiti prava pacijenata u odnosu na zdravstvenu ustanovu i lekare koji su zaposleni u toj ustanovi, a sa druge strane mora da zastupa zdravstvenu ustanovu u nekim drugim postupcima.

Još jedan mehanizam je postojao u pravima pacijenata, ali je to promenjeno izmenama prošle godine. Postojao je zaštitnik prava osiguranih lica i to su zaposleni koje je plaćao RFZO i oni su se nalazili u zdravstvenim ustanovama. To su pravnici i ekonomisti koji su štitili prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Oni nisu u nadležnosti da štite prava  pacijenata iz ovog zakona nego samo ono što je iz Zakona o zdravstvenom osiguranju i oni su se do ove godine, dok nije došlo do izmene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, nalazili u zdravstvenim ustanovama. Međutim, novim zakonom i to je promenjeno tako da nemamo više tu zaštitu, ali se možemo direktno obratiti Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje. 

Što se tiče savetnika za zaštitu prava pacijenata, konkretno za Beograd, oni se nalaze u Tiršovoj 1. Tu je oformljena jedna kancelarija i tu bi trebalo radi 17 osoba, 17 pravnika, za svaku opštinu po jedan pravnik. Međutim, ono što je problem jeste da je njih često tamo troje ili četvoro i ne mogu da postignu da u određenom zakonskom roku od pet dana nas obaveste koje su odluke na osnovu naših tih zahteva, prigovora. Tako da, što se tiče efikasnosti tu je veliki problem za te rokove koji su veoma kratki, koji su postavljeni u zakonu o pravima pacijenata, a mi se žalimo za nešto što je obično hitno, da li nas je neko primio, da li smo dobili uslugu i nekako kada je u pitanju zdravstvo te stvari su uglavnom hitne i želimo odmah da dobijemo odgovor. 

Dakle, ukoliko pacijent ode u zdravstvenu ustanovu i nije zadovoljan uslugom koju je dobio, odatle treba da ode direktno u Tiršovu?

Tako je, da ode u Tiršovu. Može pisanim putem da im se obrati, može direktno tamo da ode pa da se uzme izjava koju će oni potpisati i onda on ulazi u proceduru. Ono što je isto važno, savetnik obavezno odlazi, ukoliko smatra da je osnovan taj prigovor, u toj prvoj fazi, on odlazi zdravstvenu ustanovu da prosto porazgovara i da uzme činjenice od zaposlenih na koje se pacijent žali. Često se uzme i od načelnika, direktora, izjava o tim činjenicama i oklonostima.

Na šta se pacijenti najčešće žale?

Najčešće je neljubaznost. I to je najveći problem, kako dokazati da li je neko u tom nekom momentu bio neljubazan što znači ako pacijent kaže da lekar ili medicinska sestra ili bilo ko drugi zaposlen u zdravstvenoj ustanovi bio neljubazan svakako će ta osoba na koju je upućen taj prigovor, ona će negirati to. I onda imamo dve potpuno suprotne izjave i veoma je teško odlučiti koja od tih izjava je tačna i to je najveći problem kod ovih odluka i često savetnici donesu odluku gde kažu da savetuju zdravstvenim ustanovama odnosno direktorima i načelnicima da se poradi na komunikaciji između zaposlenih i pacijenata.

Na šta se još žale?

Drugi deo je da se žale kvalitet zdravstvene ustanove i kvalitet usluge koju su dobili od lekara i medicinskih sestara. Tu su već okolnosti malo drugačije i prosto može da se utvrdi da li je nešto u skladu sa Zakonom o pravima pacijenata, jer mogu biti neke činjenice, može da se pogleda recimo medicinska dokumentacija i da se na osnovu te medicinske dokumentacije i takvih dokaza koji su opipljivi da se zaključi da li je pacijent u pravu ili ne.

I naravno, ono što je treće, često se žale na prepisivanje lekova. Tu postoji još jedna veliki problem da kada se pacijent obrati zdravstvenoj ustanovi na sekundarnom i tercijalnom nivou i dobije spisak lekova koji je neophodno da mora da koristi i da mu je to baš ta terapija koju mu specijalista propiše. Kada se vrati u dom zdravlja, lekar na primarnom nivou ne mora da mu propiše te lekove zbog toga što postoje određene šifre, indikacije, drugi neki pravilnici koji uređuju koji lekovi se mogu piti i koji lekovi se mogu propisati na recept u određenim situacijama i onda se to nekada kosi sa onim što je prepisao lekar specijalista. Bilo je situacija gde su lekari prepisivali te lekove, davali su te lekove na recept koje odredi i prepiše lekar specijalista, ali je zato RFZO pokrenuo postupke protiv tih lekara da oni budu sankcionisani jer to nije u skladu sa tim pravilnikom iako je to po nalogu specijaliste koji mnogo bolje zna pacijenta nego neka komisija u RFZO i po tom pravilniku teško je matematički odrediti da li je baš taj lek za određenog pacijenta. 

Da li se pacijenti češće žale na državne ili na privatne zdravstvene ustanove?

Na državne, mislim da pacijenti nisu čak ni dovoljno upoznati da se mogu žaliti na privatni zdravstveni sektor, ali negde verujem i da veći broj pacijenata odlazi u državne zdrasvtvene ustanove.

Na koji način pacijenti mogu da se žale na pogrešnu dijagnozu ili na pogrešno lečenje?

Za to nije nadležan savetnik i tu se oni ograđuju i zakon je prosto takav da kaže da oni nemaju ni kapacitete ni znanja. U tom slučaju pacijenti se mogu obratiti jedino sudu ili zdravstvenoj inspekciji gde sada ona proverava da li je sve urađeno u skladu sa načelima, stavovima medicinske struke. Ali uglavnom se ljudi opredeljuju da idu u krivične ili parnične postupke, pa se onda preko veštačenja odlučuje da li je bilo lekarske greške, odnosno nesavesnog lečenja i da li je sve urađeno onako kako je trebalo. 

Ti postupci su jako zahtevni i skupi, ali ako dođe do nekih ishoda koje imaju ozbljne posledice ili smrti ili neku vrstu invaliditeta, ljudi se ipak odlučuju da uđu u takvu vrstu borbe.

Koliko je mreža savetnika dobro geografski rasprostranjena?

Svaka lokalna samouprava treba da ima savetnika zaštitu pacijenata i Savet za zdravlje. Ono što je prema nekim poslednjim informacijama koje imamo da u principu nema u svakoj lokalnoj samoupravi Savet za zdravlje, ali da je ta mreža savetnika uspostavljena, s tim što je opet pitanje koliko su građani upoznati gde i na koji način mogu da se obrate tom savetniku, odnosno gde je njegovo sedište. 

Saveti za zdravlje, to je isto jedan organ koji se formira u okviru lokalne samouprave. On je, da kažemo, drugostepeni organ. Ukoliko su pacijenti nezadovoljni odlukom savetnika, oni mogu uložiti žalbu Savetu za zdravlje. Tu je već problem, što taj Savet za zdravlje ne funkcioniše u svakoj lokalnoj samoupravi u punom kapacitetu. Negde ni ne postoji, negde ljudi nisu nikada ni čuli da su uopšte imali bilo kakav sastanak, sednicu, da se odlučivalo o tim njihovim žalbama.

Za Novu ekonomiju: Katarina Baletić

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.