Intervju sa Verom Didanović, novinarkom NIN-a, za podcast “Dan posle”
Razgovarao: Aleksandar Gubaš

Dan posle – Vera Didanović o srpskoj opoziciji (AUDIO)
Kad pogledamo spisak izbornih listi koje je Republička izborna komisija do sada proglasila, šta nam njegov sastav govori?
Vera Didanović: Možemo da vidimo da postoji šarolik spisak — da su na njemu i stranke koje su proevropske, da su tu i suverenističke stranke, stranke manjina, regionalne stranke… Međutim, ostaje pitanje koliko su te stranke interesno i dogovorno povezane sa vlašću, s obzirom na sve sumnje koje su se u tom pogledu pojavljivale prethodnih meseci, a koje u brojnim slučajevima deluju osnovano. Zaista je teško reći koliko je na ovoj listi pravih oponenata, i da li ih uopšte ima. Verovatno je da ih ima, ali je veoma teško proceniti koliko je ta lista suštinski raznovrsna, i koliko na njoj građanin zaista može da pronađe nekoga ko bi njegove interese zastupao u parlamentu.
Sad kad pogledam ovaj spisak, zanimljivo mi je to da na listi Milice Đurđević-Stamenkovski ima 250 kandidata, a da su Sergej Trifunović i njegov Pokret slobodnih građana, koji je zaista vidljiv u javnosti, priložili samo njih 158. Milan Stamatović i Dragan Jovanović, odnosno njihova lista “Bolja Srbija”, imaju 181 kandidata — što je takođe više od Sergeja Trifunovića. Ja sam nešto izučavala Stamatovićevu listu, i na njoj su uglavnom kandidati iz Zlatiborskog kraja i Topole, to im je baza. Sad, oni su uspeli da dobace do 180 kandidata, a Pokret slobodnih građana, koji ima ambiciju da bude nacionalni, republički pokret, a ne regionalni, ima svega 158. Grupa građana “1 od 5 miliona” takođe ima samo 98 imena na svojoj listi.
Tu ima različitih motivacija… Neko može da iskoristi priliku koja mu se namestila, a da zaista ima nameru da nešto menja, ja i to dozvoljavam — samo ćemo videti koliko je to efikasno, i koliko je to dobra računica, jer je to već drugo pitanje. Ali mislim da motivacije nisu uvek jednoznačne, i da nema crno-belog u politici. Naročito nema belog.
Videli smo na ovom spisku one koji izlaze na izbore — ali ima i nekih koji koji ne izlaze. Kakvi su efekti i dometi dosadašnjeg bojkotovanja, i šta je ono promenilo, ako nešto uopšte jeste?
VD: Ja mislim da jeste. Ipak, pre svega moram da kažem da bojkot jeste rizična strategija, koja zaslužuje raspravu o tome da li predstavlja pravo rešenje ili ne. Moj stav po tom pitanju nije bitan, ali sam želela to da istaknem — pošto ću sad reći da bojkot jeste doneo neke rezultate, i ne želim da ispadne da zagovaram isključivo bojkot. Dakle, ja mislim da on zaista sa sobom nosi neke rizike, ali ako pogledamo situaciju pre proglašenja bojkota i situaciju danas, ja bih rekla da postoje tri pravca u kojima su se desile neke promene.
Jedna od tih promena je na međunarodnom planu. Videli smo da je ova vlast morala da pristane na internacionalizaciju problema nepostojanja demokratije u Srbiji, i da su oni taj problem, na neki način, priznali — samim tim što su ušli u one razgovore koje su vodili predstavnici Evropskog parlamenta. Malopre sam videla da se pojavilo još jedno pismo evropskih poslanika, u ovom slučaju 10 poslanika iz grupe Socijalisti i demokrate, koji u njemu govore o vrlo lošoj situaciji u Srbiji, i izražavaju neslaganje sa raspisivanjem izbora odmah nakon završetka vanrednog stanja bez dogovora vlasti i opozicije. To nam dosta govori o tome da je prepoznato koliko je situacija u Srbiji loša i nedemokratska, što se videlo u mnogim izveštajima — od Reportera bez granica do Fridom hausa, čiji izveštaj je, čini mi se, ozbiljno zabrinuo našu vlast.
Tako da ja mislim da sve to ide na konto efekata bojkota. To nije jedini efekat bojkota — mi smo videli, a to je sve naravno povezano, i da je vlast napravila neke izmene, recimo ono snižavanje cenzusa… Dakle, to je jasan potez kojim vlast pokušava da predupredi posledice bojkota, odnosno potencijalnu situaciju u kojoj bi se u parlamentu našle samo SNS, SPS i manjine. Treći efekat bojkota je izvestan pokušaj raščišćavanja političke scene. Nešto se pomerilo na tri plana — na međunarodnom planu, na planu odnosa vlasti i opozicije, i na planu unutrašnjih odnosa u samoj opoziciji.
Budući da izgleda da bojkot ima efekta, bojkotaškom bloku bi trebalo bi da bude u interesu da ga aktivno zagovara. Koliko se ti njihovi napori primete u svakodnevnom životu i na ulici?
VD: U tome je problem, što ova opozicija — koja zaista deluje u teškim uslovima, i to uvek treba imati na umu, i ne posipati ih stalno drvljem i kamenjem… Dakle, oni svakako rade u teškim uslovima, ali takođe zaista nedovoljno rade, i nedovoljno su organizovani i promišljeni u svojim delovanjima. Definitivno je nedostajalo aktivnosti u pravcu objašnjavanja građanima izvan “kruga dvojke” šta je smisao i ideja bojkota, i do čega on treba da dovede. Kad izađete iz ovih kafića u kojima mi sedimo i bistrimo te neke teme… Ne morate ni da izađete van Beograda — kada ovde odete u Maksi, ili bilo gde gde se ljudi zaista bore sa ozbiljnim životnim problemima, mislim da ti ljudi apsolutno ne razumeju bojkot i tu celu ideju. Jednostavno mislim da im to nije dovoljno objašnjeno. Ne znam da li se oni samozavaravaju, da li propagandno nastupaju sa tom tvrdnjom da bojkot ima ozbiljnu podršku, ili su možda povučeni Tviterom i drugim društvenim mrežama, gde su zagovornici bojkota vrlo aktivni, i gde se možda stiče utisak da bojkot ima ogromnu podršku… Međutim, koliko ja znam, po istraživanjima koja su rađena — od strane Đorđa Vukadinovića, ili nekog drugog, ne znam ko ih je sve radio — procenti podrške bojkotu su jednocifreni.
Koja je zapravo ideja bojkota? Je li to zaista samo pobuna protiv loših izbornih uslova, ili tu možda malo ima nekog kalkulisanja, u smislu “Hajde da sačekamo da voćka sama sazri, pa da nam padne u krilo”? Ima li tu možda i nekog bežanja od izbornog odmeravanja, uz svest da je podrška mala?
Po mom mišljenju, tu zaista ima svega od navedenog. Međutim, mislim da se ovde zanemaruje mogućnost — ja bih čak rekla: opasnost — da kad jednom ova vlast dođe do svog kraja, a doći će, kao što svaka dolazi… da li će to biti zbog nezadovoljstva građana, unutrašnjih razmirica, činjenice da su dosadili svima, nije bitno, ali do nekog kraja će doći… Dakle, kad ova vlast dođe do kraja, postoji mogućnost, i ljudi treba da razmisle o tome, da na njeno mesto dođe neko još gori. Jer, iako ova opozicija koju sada imamo zastupa ideologije koje su koliko-toliko prihvatljive, i koje pripadaju 21. veku i nekim demokratskim idejama — postoji mogućnost da se ispod radara stvori nešto drugo, što je daleko od toga. Daću primer Levijatana i njima sličnih organizacija, kao i antivaksera i raznih anticivilizacijskih pokreta…
Među bojkotaškim blokom najuticajnija snaga je Savez za Srbiju, koji ima priličnih problema — i sa vidljivošću, i sa identitetom, i sa strategijom… Stiče se utisak da je jedini koji se vidi u javnosti i koji nešto radi Boško Obradović. Dakle, čini se kao da Dveri malo soliraju, i kao da one jedine iskaču iz tog koncepta.
Ja mislim da je Boško Obradović prilično izgubio stranku nakon odlaska Noga. Čini mi se kao da Dveri uopšte nisu bile toliko jake, sve do pre nekoliko meseci… U javnosti je mnogo više prisutna priča o tome koliko je Demokratska stranka izgubila u savezu sa Dverima, ali je činjenica da su i Dveri dosta izgubile u savezu sa Demokratskom strankom, i uopšte sa tim delom političkog spektra. Tako da je Boško Obradović imao svoje razloge da intenzivira javne nastupe i kampanju — i prirodno je da čovek koji se bavi politikom ima ambicije, i da želi nešto da postigne… Dakle, ja ne bih rekla da je problem Saveza za Srbiju aktivnost Boška Obradovića, već neaktivnost ostalih — i to pre svega Demokratske stranke, koja je stranka sa velikim simboličkim značajem, i koja još uvek ima infrastrukturu, ali koja je toliko zakupljena svojim unutrašnjim problemima da je jednostavno propustila voz. Vi birače morate konstantno da podsećate na to šta je vaš stav, morate stalno da budete vidljivi i da pokazujete inicijativu.
Mislim da je veliki problem naših stranaka to što nisu svesne stepena raslojavanja srpskog društva, i što zaista ne poznaju dovoljno Srbiju. I u tome je ogromna Vučićeva prednost — zato što se on celog života bavio istraživanjima javnog mnjenja, i dugo se bavio terenom. On se ničim drugim nije bavio u životu, osim politikom… Na stranu to što manipuliše — on zna na koji način da manipuliše, zato što poznaje te ljude. Mi imamo situaciju u kojoj opozicija, koja pokušava da promeni stanje u Srbiji, najviše priča o izbornim uslovima i o medijima… To svakako jeste jako bitno, i ja mislim da je bez medija jako teško bilo šta uraditi — oni su jedan od najbitnijih stubova Vučićevog režima. Međutim, za običnog čoveka, čiju podršku vi treba da dobijete, mediji su potpuno nebitni.
Kakvi su diplomatski odnosi opozicije sa Istokom i Zapadom?
Ako pod opozicijom pre svega imamo u vidu Savez za Srbiju i Pokret slobodnih građana, koji su na neki način bili najvidljiviji, ti odnosi nisu baš sasvim jasni. Postoji ta primedba da opozicija nije dovoljno proevropska, i da zbog toga nikad neće dobiti evropsku podršku — odnosno da je to jedna bitna “slomljena noga”, na kojoj oni pokušavaju da rade. S druge strane, ako vidite koliki su napori zapadnih faktora da upravo tu opoziciju uteraju u izborni proces, to vam govori da su oni prepoznati kao alternativa vlasti.
Ako pogledate ovaj spisak koji smo malopre gledali, na njemu je 18 stranaka — jedan briselski činovnik, birokrata, bi lako mogao da kaže: “Gle, koliko ih ima! To je to, doviđenja — idemo dalje.” Vi ipak vidite da su oni svesni realnosti. Ja se zaista slažem da je za bilo kakvu promenu u Srbiji jako bitna zapadna podrška, ali se ne slažem sa viđenjem da je baš sve u potpunosti odatle instruirano. Iz onoga što sam za ovih 25 godina mogla da vidim, i kontakata koje sam imala sa raznim zapadnim emisarima ovde — ja mislim da bi oni prihvatili onoga koga Srbija jasno izabere, i iza koga većinski stane, čak i ako im ne bi bio baš prvi izbor. Ne mislim da se baš sve tamo odlučuje… Oni jesu jedan od faktora u procesu, i to bitan faktor, ali mislim da je, ako mi želimo nešto drugo, to ipak do nas.
Koliko Rusija možda koristi opoziciju kao način pritiska na Vučića?
Ja mislim da je ta priča o Savezu za Srbiju kao ruskom faktoru malo spinovana, i mislim da je potekla upravo iz vladajućeg kabineta, kako bi se ovaj građanski deo Srbije odvojio od podrške tom bloku za koji je bila ideja da okupi sve. Ne mislim da Rusija ima neko svoje autentično interesovanje za Srbiju — u smislu pravljenja nekog bloka, Evroazijske unije… Meni su se ljudi, koji su ozbiljni rusofili, i koji su zaista posvećeni Rusiji, a koji su ovde pravili događaje na koje su dovodili ruske stručnjake — meni su se oni žalili kako u Rusiji nema dovoljno interesovanja za Srbiju, i kako te ljude jedva dovode. Rekla bih da mi imamo neku, s jedne strane malo romantičarsku, a sa druge strane malo paranoičnu percepciju ruskog interesovanja za našu zemlju, i da njima Srbija kao takva pre svega služi za neko cenkanje sa Evropom. Ne mislim da je Vučić tamo previše omiljen, ali nisam sigurna ni da trenutno imaju neku želju da ga ruše.
Pričali smo o opozicionoj sceni na nacionalnom nivou, a kako stoji situacija na lokalu?
Vi ovde uopšte nemate predizbornu atmosferu. Svima je jasno da se 21. juna dešava jedna situacija, koja je tehnički potrebna ovoj vlasti da produži svoj mandat — tako da tu nema neke neizvesnosti. Ima samo tih malih borbi, recimo u Paraćinu i Šapcu, na Starom Gradu — i taj pokušaj na Vračaru, koji je stvarno, onako, jedna tužna slika današnje Srbije… Meni je to bilo spektakularno, kad sam videla konferenciju za štampu koju je držao Tadić, predsednik Srbije u dva mandata, koji je napravio koaliciju sa dve stranke, od kojih jednu vodi bivši premijer, a drugu jedan od najuspešnijih glumaca u regionu — i ta koalicija nije uspela da skupi dovoljno potpisa za izlazak na izbore na Vračaru.
Politika podrazumeva neke veštine, ali ona podrazumeva i imidž. Vi se obraćate, i suštinski prodajete svoj proizvod nekim građanima… Dakle, ako imate građane koji percipiraju Borisa Tadića kao odgovornog za nešto loše — to je činjenica, i vi tu činjenicu morate da uzmete u obzir. U politici postoje različiti poslovi, i vi ne morate da budete na prvoj liniji fronta, i u prvom planu… Možete da budete savetnik, možete da prodajete svoje znanje, koje u slučaju Borisa Tadića mora biti ogromno, s obzirom na poziciju na kojoj je bio. On nesporno zna stvari koje razni drugi ljudi ne znaju — ali, on jednostavno ima određeni imidž, koji mora da prihvati. Sad smo govorili konkretno o Tadiću, ali ja zaista ne vidim prostor za delovanje raznih aktera na političkoj sceni, jer oni imaju određeni imidž — koji može biti pravedno zaslužen, ili nepravedno stečen zahvaljujući propagandi aktuelne vlasti — ali taj imidž je činjenica, i oni teško da mogu da ga preskoče, i samim tim teško da mogu da ostvare neki rezultat.
Kako da objasnimo toliku inertnost i neinventivnost opozicije? Da li je za to razlog lenjost, ili je to čekanje da se Kosovo nekako reši bez njih, ili zaista nemaju ideje i ne razumeju šta se dešava?
Ja mislim da tu ima svega. Zaista postoji ta ideja da sad nije momenat, i da je sad poenta u tome da se stranke pozicioniraju i sačekaju trenutak da vlast krene da se valja ulicom, pa da je tako preuzmu… Mislim da ima dosta takvih ideja na opozicionoj sceni. Takođe mislim da postoje i drugi problemi, a jedan je svakako nepostojanje unutrašnje demokratije u strankama. Čim nemate unutrašnju demokratiju — a to je ono što ekonomisti obično zovu tržište — to znači da nemate dovoljno fluktuacije, nemate borbu ideja, i nemate motivaciju ni za ljude koji su u vašoj stranci ili pokretu, a ne motivišete ni ljude koji nisu tu da dođu i da se istaknu nekom svojom idejom. Sve naše stranke su vrlo liderske, i sve se odluke donose u uskom krugu predsednika i njegovih saradnika, koji ponekad čak i nisu članovi stranke.
Ljudi iz opozicije nisu dovoljno prisutni na terenu, prosto da bi ljudski pokazali građanima da se saosećaju sa njima, i da su spremni zajedno da se bore, ili da ih makar ljudski podrže u situacijama kad im je teško. Recimo, ako se setimo saobraćajne nesreće u kojoj je poginula Stanika Gligorijević, jedino se Sergej setio da ode na lice mesta i razgovara sa njenom porodicom… To su gestovi kakvi su potrebni ljudima, da osete da ih neko razume. Takođe, ako se setimo slučaja one devojke Jovane, koja je tri nedelje bila uhapšena — meni je jako nedostajala podrška toj devojci. Dakle, ja mislim da je to bio razlog za štrajk glađu, i za neki protest političkih aktera. To su dva ključna pitanja, pravda i bolji život — i tu bi verovatno opozicija trebalo da uči od Vučića, čije su osnovne teme uvek bile korupcija i bolji život.