Vesti iz izdanja

29.09.2018. 18:31

Autor: Aleksandar Žič

Nekad je zanatlija bio gospodin

Milovan Đurišić, vlasnik časovničarsko-zlatarke radnje „Đurišić 1928“

Nemaju zanat, a otvaraju radnje, nikada nije video mešenje hleba, a otvara pekaru. Problem je to što se ljudi iz drugih zanimanja bave nečim za šta nisu školovani. Moj deda je u doba kraljevine dve godine bio šegrt, pa godinama radio da bi posle polagao i postao majstor. Danas je dovoljno da odete u opštinu i otvorite radnju. Mora da postoji neka diploma i stručna kvalifikacija za vlasnika radnje, da se ta oblast uredi. Što se tiče subvencija za mala i srednja preduzeća, to se u praksi nešto i ne primenjuje

Vreme je tu dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste, izgovorio je jednom Leonardo da Vinči. Gledajući u časovnike svoje klijentele, kruševačka porodica Đurišić od 1928. godine nastojala je da bude u korak sa istinom genija. Ono što je u svojoj sajdžijskoj radnji pre 90 godina utemeljio Milovan Đurišić stariji, nastavili su njegovi naslednici i danas je unuk, koji ponosno nosi dedino ime, cenjeni preduzetnik i zanatlija u carskom Lazarevom gradu.

„Moj sin Vukašin ima šest godina i moja preporuka će mu biti da nastavi posao svog oca, dede i pradede. Dosta vremena provodi ovde u radnji i rekao bih da mu se dopada sajdžijski zanat. No to je za njega još samo skup malih delova na jednom mestu. Ništa mu nije jasno, ali sve više pokazuje interesovanje, pa verujem da će hteti da nastavi tradiciju“, započinje svoju storiju poslovnog porodičnog uspeha Milovan Đurišić, treći u  generacijskom nizu vlasnika časovničarsko-zlatarske radnje „Đuriđić 1928“. Đurišići su ušli u monografiju o uglednim porodicama Kruševca i kao značajna zanatlijska familija, za šta je zaslužan utemiljivač Milovan stariji, ali i zbog imena i dela njegovog oca.  Izmenio se Kruševac, prošle generacije, menjali se ljudi i navike, ali sat je ostao permanentna potreba, a poziciju pod poslovnim suncem izborila je i  časovničarska porodica Đurišić. I ne obično mesto, kako u gradu, tako i u državi, jer su ih u doba SFRJ najbolji proizvođači satova na svetu, Švajcarci, prepoznali kao partnere. Kako? To u razgovoru za „Novu ekonomiju“ otkriva naš sagovornik Milovan Đurišić, kome će se nakon što su ćerka Teodora, a sada i sin Vukašin stasali za školu, uskoro u poslu, uz sestru Danicu, pridružiti i supruga Jelena.

Nova ekonomija: Kako ste, dakle, ušli u sajdžijski zanat još između dva svetska rata?

Milovan Đurišić: Moj pradeda Miljko je bio bolnički kapetan i jedan od osnivača hirurških odeljenja, na šta smo ponosni. On nije imao veze sa ovim poslom, za koji se zainteresovao njegov sin, a moj deda, uporan da završi zanat i otvori sajdžijsku ranju. Iz onog doba kada je moj deda počinjao i ulazio u utakmicu sa Karakuševićima i Tešićima, ostala je još samo godinu dana starija zanatlijska radnja, kujundžijska, koju vode tri brata.

NE: U Beogradu su svi oni stari časovničari uglavnom nestali, da li ljudi uopšte popravljaju satove? Nekada je jedan sat trajao generacijama.

Milovan Đ: To je nekada tako bilo, sada se prešlo na neke elektronske mehanizme, skoro da nema mehaničkih satova. Međutim, i danas su najskuplji modeli upravo mehanički, pa postoji potreba mog zanata za rešavanje tih problema. Kod elektronskih  se radi zamena kompletnog mehanizma. Nažalost, časovničarski zanat donekle izumire, ali prilagođavanjem novoj generaciji satova uvek imamo i imaćemo posla. Neko mora da zameni staklo, kaiš, bateriju… Iako nije kao nekad, ima posla, može da se radi.

NE: Na vašem primeru je očito moguće, ali kako danas preživeti kao časovničar?

Milovan Đ: Jako je teško danas se baviti čistim časovničarskim poslom i teško je uspeti samo sa zanatom. Ako se ne uradi spoj časovničarskog zanata i prodaje satova, nemoguće je opstati samo sa popravkom. Mi smo probali  i uspeli da napravimo jedan spoj tradicionalnog časovničarskog zanata i prodaju ručnih modernih satova i u toj kombinaciji može se obezbediti jedna fina zarada od koje može jedna porodica u tom poslu da živi. Što bi se reklo, ne možeš da se obogatiš, ali možeš pristojno da živiš. Samo od časovničarskog zanata, teško.

Nastavak teksta možete pročitati u 54. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.