Vesti iz izdanja

30.12.2016. 14:53

Autor: Dijana Ivanov Kadić

Ako država ne kazni zločin, priziva novi

Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti

Bahato trošenje javnog novca je pitanje za druge, na primer za one koje naš izveštaj „nije zanimao“. Uporno ponavljam nešto što bi trebalo da je očigledno. Da svako ko vrši nekakvu vlast, pogotovo ko  raspolaže javnim novcem i dobrima, a ima problem da javnosti položi račun o tome, vrlo verovatno ima i neki veći problem. I to ne samo sa „bahatim trošenjem“, već i sa gorim stvarima 

Da li je vladavina prava u većoj krizi nego što bi se moglo očekivati?

Ako bi se očekivanje zasnivalo na proklamacijama svih naših vlasti, kriza vladavine prava bila bi iznenađujuća. Ali, ako bi se zasnivalo na realnim događanjima godinama unazad, onda je „logična“.  

Tokom vaša dva mandata smenjivale su se vlasti koje su uporno zanemarivale činjenicu da ste i vi deo zvaničnih institucija. Da li je bilo realno verovati da će se posle toliko godina od formiranja Kancelarije poverenika smanjiti otpor prema vašoj kontrolnoj ulozi?

Mislio sam da je realno u to verovati. I nažalost, pogrešio, otpor prema ulozi nezavisnih kontrolnih tela je sve snažniji. 

Svaka opozicija, dok ne dođe na vlast podržava ono što radite. Istovremeno često ste meta kritike izvršne vlasti. Koliko je funkcija poverenika danas nezavisna?

Naše političke stranke dok su u opoziciji visoko cene ljudska prava, transparentnost, borbu protiv korupcije, a kada dođu na vlast to izgleda bitno drugačije. Isto je i sa odnosom prema instituciji poverenika. Ali to što ste nazvali „kritika“ zapravo nije kritika, već najčešće pokušaj neargumentovanog, paušalnog diskvalifikovanja, jer bilo kakvi argumenti, po pravilu, izostaju. Kako god bilo, funkcija poverenika, kad je u pitanju donošenje njegovih odluka bila je i ostala nezavisna. Kada je u pitanju sprovođenje njegovih odluka, često ne funkcionišu mehanizmi van njegove kontrole. Tako, Vlada Srbije, iako je po zakonu obavezna da u slučaju potrebe prinudom obezbedi izvršenje rešenja poverenika, to ne čini. Ni nadležno ministarstvo, po pravilu, ne goni prekršioce zakona. Ali, i pored toga, procenat uspešnih intervencija poverenika je oko 95%.

Čime se rukovodite kada određujete šta sve može biti interes javnosti da zna?

Isključivo Zakonom o slobodnom pristupu informacijama. On sadrži izričitu pretpostavku da opravdan interes javnosti uvek postoji, a da se pravo javnosti može ograničiti samo kad je propisano tim zakonom i kad je neophodno radi zaštite nekog drugog interesa, takođe zasnovanog na Ustavu i zakonu, a u tom trenutku pretežnijeg. Dakle, u svakom konkretnom slučaju polazi se od toga da interes javnosti postoji, „vaga se“ samo da li postoji razlog zbog koga ga treba ograničiti. 

Da li je zakonom tačno precizirano šta može nositi oznaku tajne, ili su zloupotrebe i dalje česte?

Otkad je donet Zakon o tajnosti podataka, njegov sam kritičar. I to iz više razloga, pomenuću samo nekoliko. Nadzor nad sprovođenjem zakona poveren je ministarstvu nadležnom za pravosuđe koje ni u trenutku usvajanja zakona nije imalo, a ni danas nema, praktično nikakve kadrovske resurse za obavljanje ove funkcije, pa se organizovani nadzor nad primenom zakona i ne vrši, što ima za posledicu da kao država nemamo ni izbliza realnu predstavu o stanju u ovoj oblasti. 

Rukovodioci organa javne vlasti bili su u obavezi da u roku dve godine od dana stupanja na snagu zakona preispitaju oznake stepena tajnosti nad podacima i dokumentima određenim prema ranijim propisima. Rok je istekao, željeni efekti su potpuno izostali. Nasleđena ogromna količina dokumenata koji još uvek nepotrebno nose formalnu oznaku poverljivosti još uvek postoji i svakodnevno se uvećava novim „tajnama“ koje se u odsustvu neophodnih, preciznih kriterijuma lako „kreiraju“. Zloupotrebe su, razume se, moguće. 

Izjavili ste da vas je korupcija u EPS-u podsetila da ste pre tri godine Skupštini poslali izveštaj o problemima u primeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama u državnim i javnim preduzećima. S vremena na vreme javnost sazna za bahato trošenje para u njima. Međutim, preciznih podataka nema, zbog čega?

I to je pitanje za druge, na primer za one koje pomenuti izveštaj „nije zanimao“. Ja inače, uporno ponavljam nešto što bi trebalo da je očigledno. Da svako ko vrši nekakvu vlast, pogotovo ko  raspolaže javnim novcem i dobrima, a ima problem da javnosti položi račun o tome, vrlo verovatno ima i neki veći problem. I to ne samo sa „bahatim trošenjem“, već i sa gorim stvarima. 

Da li se nešto promenilo u pristupu informacijama o ugovorima koje država sklapa sa stranim investitorima? Najčešće objašnjenje je bilo da inostrani partner traži tajnost ugovora, odnosno da se poziva na Zakon o zaštiti konkurencije.

Ništa se nije promenilo, bar ne nabolje. Po zakonu, strani partner, naravno, može da traži i da dobije zaštitu za informacije (tehnološke, tehničke, logističke i sl.)  koje sam unosi u posao. Ali, teza da ima „pravo“ da traži da se od građana Srbije sakrije koliko je njihovog novca dobio na ime subvencija, koliko zemlje ili druge imovine na poklon, koliko i kakvih poreskih i sličnih olakšica, ne samo da je apsurdna nego i snažno asocira na korupciju.

Nastavak teksta možete pročitati u 37. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.