„Đakometi ne radi za svoje savremenike, ni za buduće generacije: on vaja statue koje očaravaju i mrtve“, napisao je Žan Žene. Alberto Đakometi predstavlja posebnu pojavu u umetnosti 20. veka. Njegove najpoznatije skulpture – tanušni izduženi ljudi koji koračaju – predstavljaju i krhkost i snagu čoveka, oni grabe napred ne obazirući se na okolinu, kao da žele da pobegnu. Oni su predstava egzistencijalnog straha koji želimo da otrgnemo sa sebe, ili da zaboravimo
Alberto Đakometi je rođen 10. oktobra 1901. godine kao najstarije dete Đovanija i Anete u malom mestu u Švajcarskim Alpima. Dečakov otac Đovani bio je slikar postimpresionizma, a rođak Augusto cenjeni slikar simbolizma, što je Albertu davalo mogućnost da raste u atmosferi ljubavi prema umetnosti. Njegova je majka bila poreklom Italijanka, potomkinja proteranih protestanata. Sa njom je njen sin prvenac imao veoma blizak odnos.
Još kao mali, Đakometi crta i vaja, a roditelji ga u tome podstiču. Otac ga vodi u svoj atelje i, prema Albertovim rečima, kao dete je bio najsrećniji dok je sa ocem radio u ateljeu. Svoje prvo ulje, mrtvu prirodu, Alberto će uraditi 1913. godine u ovom prostoru.
Kada je dečak imao pet godina, porodica se naseljava u kuću preko puta hotela koji je izgradio Albertov deda. Pejzaž u kome je odrastao imaće uticaja na njegovu umetnost. Takođe, prvi slikarski koraci bili su pod uticajem očevog stila, a njegove prve teme bili su portreti članova porodice. Mnogo kasnije, korak po korak, Alberto će doći do svog prepoznatljivog stila i tih fragilnih figura koje grabe napred, a koje su simboli otuđenosti i frustracija posleratnog perioda.
Svoje početničke crteže perom, šalje porodičnom prijatelju slikaru Kunou Amijeu. Odmalena izuzetno talentovani Alberto, 1919. godine upisuje umetničku školu u Ženevi, a godine 1922. započinje studije na Akademiji u Parizu.
Pre odlaska u Pariz, sa ocem Đakometi posećuje Veneciju. Više od samog Bijenala, pažnju mu je privukao Tintoreto. Obilazeći Italiju, on otkriva i Đota, ali i egipatsku umetnost koja će ostati veoma važna za njegov kasniji rad. Jedno vreme je zakupio mali atelje u Rimu i tu živeo predajući se radu, ali i posećujući muzeje, pozorišta i bordele.
Put u Insbruk ostaviće zauvek traga na mladom umetniku. Njegov je saputnik bio Piter van Mers. Jedne noći, Piter doživljava srčani napad i umire pred Đakometijevim očima. Nikada više Alberto neće moći da spava noću bez upaljenog svetla.
U Parizu, na Akademiji, umetnik ostaje do 1927. godine. Prolazi kroz nekoliko umetničkih faza, među kojima se ističu kubistički i nadrealistički period, a veliko interesovanje pokazao je prema plemenskoj umetnosti koja ostavlja vidan uticaj na njegov rad. Posebno je etrurska umetnost očarala Đakometija. Pred bronzanom skulpturom Senka noći on je zanemeo. Vitko, izduženo do granica prepoznatljivosti telo dečaka jasno se pronalazi u eteričnim skulpturama ljudi i životinja Alberta Đakometija.
„Finalni rezultat mojih dela nije ono što zaista vidim, ili ono što bih želeo da predstavim. Ja počinjem od normalnih dimenzija, ali ono što na kraju stvorim potpuno je drugačije. Uvek dolazim do tih izduženih figura koje ne zadovoljavaju moja očekivanja“, reči su umetnika koji je jedan od onih koji su najjasnije prikazali krhkost naše egzistencije. On je svoja dela smatrao promašenim.
Đakometi je dugo lutao tražeći svoj izraz. U početku je sledio očev postimpresionistički stil, zatim se oprobao kao kubista, zatim kao nadrealista. Nadrealizam je bio očekivan izbor u tom trenutku i upravo u Parizu. Alberto se družio sa svim najvećim nadrealistima: Janom Arpom, Dalijem, Bretonom, Miroom… Objavljuje u Bretonovom časopisu „Nadrealizam u službi revolucije“. Ipak, od 1933. godine počinje da se predaje realističnom izrazu, što ga dramatično suprotstavlja nadrealističkoj umetnosti. Nadrealisti su to smatrali činom izdaje. Očigledno je bilo da nadrealizam nije bio Albertu po meri, zato on nastavlja da traga za autentičnim stilom.
U Parizu upoznaje i Sartra, Simon de Bovoar, Pikasa. Sa njima se druži u prvim danima rata, a onda se 1942. vraća u Švajcarsku. Do kraja rata živi i radi u Ženevi. Inače, Sartra je upoznao jedne noći u kafeu. Veliki filozof, egzistencijalista s čijim će idejama kasnije povezivati umetnikove mršave izdužene ljude na granici apstrakcije, zamolio je Alberta da mu plati piće jer je ostao bez novca. Žan-Pol će mnogo godina kasnije pisati tekst za Đakometijevu izložbu u Njujorku. „Đakometijeve figure su na pola puta između ništavila i postojanja“, pisao je Sartr.
Prvo seksualno iskustvo sa prostitutkom Alberto je imao u Rimu. Do kraja života je posećivao javne kuće. One su za njega bile hram. Još kao mladić, Alberto se brinuo za svoju seksualnost budući da je zbog jedne zarazne bolesti koju je preležao imao periode impotencije, bolesti koja je dovela i do neplodnosti.
ZANIMLJIVOSTI
Po početku Drugog svetskog rata, iako Švajcarac, Alberto se sa bratom Dijegom prijavljuje u vojsku. Ipak, biva odbijen zbog noge koju je povredio prilikom saobraćajne nesreće.
Cilj umetnosti, govorio je Đakometi, jeste da se ovekoveči ono što nam izmiče.
Rekord najskuplje skulpture ima Đakometijev rad „Čovek koji hoda 1“. On je na aukciji 2010. godine prodat za 104,3 miliona dolara.
Lik Alberta Đakometija našao se na novčanici od 100 franaka. Na poleđini te novčanice bio je i njegov poznati „Čovek koji hoda“.
U Beogradu su 1968. godine bili izloženi Đakometijevi crteži.
Godine 1942. upoznao je i zavoleo Anet Arm, devojku koja je radila u Crvenom krstu. Kada se vratio u Pariz nakon rata, ona je došla za njim. Bila je njegova izabranica i njegov najčešći ženski model. Venčali su se 1949. godine i do njegove smrti ostali zajedno. Nakon muževljeve smrti, Anet je nastavila da čuva delo svog supruga i ukazuje na falsifikate.
Još jedna žena ostala je zabeležena u umetnikovom, kako radu tako i srcu. Bila je to mlada prostitutka Karolin. Kao i supruga Anet, i ona mu je često bila model.
Još pre Drugog svetskog rata, Đakometi je istraživao ljudsku figuru. Prvi autentični njegovi radovi koji predstavljaju čoveka nalik senci ili duhu nastali su tada. Bio je važan i jedan događaj. Alberto je bio u bioskopu i kad se tokom filma okrenuo oko sebe, video je ljude avetinjski tanke, lomne, udaljene jedne od drugih, usamljene. Takođe, uticale su i slike koje su izašle u javnost nakon rata, fotografije logoraša, dokumentarni filmovi iz logora smrti, ljudi-kosturi, tanki, iz kojih je isisan život, koji se jedva kreću, ali se kreću. Sve to je podstaklo umetnika da čoveka vidi kao ranjivog, prolaznog, kao trsku koja hoda.
Najpoznatija skulptura iz ove serije jeste „Čovek koji hoda I“, nastala 1960. godine, u bronzi, visine 180 cm. Gruba površina tankog tela naglašava ranjivost i odaje utisak prolaznosti. Postoji više verzija ove skulpture, kao i variranje motiva. Tako imamo delo „Čovek koji hoda na kiši“, kao i rad koji predstavlja grupu isto tako krhkih figura „Gradski trg“. Ovaj rad nudi metaforu čovečanstva kako ga vidi Đakometi. Čini se da su figure zajedno, ali su usamljene, kreću se kao bez cilja u različitim pravcima.
Ukratko, Albertov „Čovek koji hoda“ u svim verzijama predstavlja umetničku refleksiju o ljudskoj upornosti, prolaznosti i osećaju samoće u savremenom svetu.
Godine 1962. Đakometi je za svoje skulpture dobio nagradu na Bijenalu u Veneciji.
Kada je pronašao svoj jedinstveni stil, Alberto nije vajao samo ljude. U istom maniru uradio je i figure životinja. One su jednako izmučene, umorne, usamljene, tužne.
Alberto Đakometi preminuo je od srčanog udara kao i njegov saputnik mnogo godina ranije. To se dogodilo januara 1966. godine.
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
U našoj privredi dodata vrednost mora biti mnogo veća, moramo više razgovarati o finalnim proizvodima, a ne o komponentama, ne o delovima. Privatni sektor treba da bude agilan, preduzimljiv kako bi mogao da ...
Vlast pokušava da predstavi da je glavni krivac za usporavanje rasta politička situacija, odnosno blokade. Razlozi su ipak mnogo složeniji, i oni leže u strukturi naše privrede
Ekonomski pokazatelji Srbije ...
Fragmentacija odlazi u prošlost. Srbiji je bio potreban iskorak iz zatvorenog i ekskluzivnog modela distribucije sadržaja. Konsolidacija to omogućava — uz veću ponudu, jaču infrastrukturu i jednostavnije kor...
Naftna industrija u čitavom svetu, a posebno u Evropi, nalazi se u tranziciji. Na svim frontovima, od geopolitike, preko ekologije do promena u navikama i zahtevima potrošača, šabloni poslovanja koji su bez ...
Širom Srbije, tačnije u čak 34 grada, danas su se od 18.00 do 21.16 časova održali protesti pod nazivom „Vostani Serbije“, koji su završeni sa 16 minuta tišine za stradale u ...
Na protestima u više od 30 gradova širom Srbije oko 20 časova je pročitan govor sa istim tekstom, a u kojem studenti traže izbore. U govoru je ocenjeno da ovaj trenutak mora biti prepoznat ka...
Izbori još nisu raspisani jer ih se boje, bojkotuju narod jer nisu sigurni u svoju pobedu, rekla je večeras studentkinja Elektrotehničkog fakulteta (ETF) na protestu u Beogradu, pod nazivom "Vostani Se...
Izbor za predsednika Matice slovačke u Bačkom Petrovcu nikada nije privukao više pažnje javnosti nego jučerašnji, koji je obeležen pritiscima da se izabere članica Sr...
Čujem od studenata da su neki počeli da šire glasine kako me je SNS ucenio ili potkupio // Botovi su već krenuli, vređaju me, nazivaju Ćacijem // Vučićev režim je najgori režim koji je Srbija ikad imala // Kurir,...
NOVA EKONOMIJA
prtplatite se za čitanje premium sadržaja
PREMIUM sadržaji na platformi NovaEkonomija.rsInforamcije koje imaju dodatnu vrednost
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali da vam pružimo najbolje iskustvo na našoj veb stranici. Ako nastavite da koristite ovaj sajt, pretpostavićemo da ste saglasni sa tim.Ok