Srpsko slikarstvo, najpre zbog krute patrijarhalne kulture, a onda i zbog siromaštva koje nije dozvoljavalo uplitanje u nekomercijalne poslove, nije poznavalo mnogo slikarki pre Drugog svetskog rata. Ipak, svaka je žena koja se upustila u likovne vode, imala borbenost neophodnu za krčenje puteva kojim su koračali muškarci, izrazit talenat i upornost da ostane verna izabranom pozivu. Svaka je od njih, takođe, gajila duboku ljubav prema domovini. Nadežda Petrović, možda više od ostalih. Bila je slikarka, novinarka, foto-reporterka i bolničarka. Njena borba nije bila usmerena samo na pomoć vojnicima. Značajnu ulogu Nadežda je imala u borbi za ženska prava. Proputovala je evropskim prestonicama i vratila se da pomogne svom narodu. Rame uz rame stajala je sa ratnicima onako kako jedna uz drugu stoje dve njene strane: velike slikarke i patriotkinje. Snažne, beskompromisne obe
Nadežda Petrović rođena je u Čačku 11. oktobra 1873. godine u uglednoj porodici koja je cenila i negovala umetnost. Njen otac Dimitrije Mita Petrović bio je učitelj crtanja, a majka Mileva volela je poeziju. Nadežda je bila prvo od devetoro dece bračnog para, a sav je podmladak bio izuzetno darovit. Najpoznatiji je svakako bio Nadeždin brat Rastko Petrović, pisac i nadrealista.
Kada je Nadežda imala 11 godina, porodica se doseljava iz Čačka u Beograd i nastanjuje u kući njenog dede hadži Maksima Petrovića na Paliluli. U novom domu, devojčica je imala prilike da razvija svoj umetnički dar budući da je kuća na Paliluli bila centar kulturne elite, stecište umetnika i političara. Ne čudi, jer je njen ujak bio profesor Velike škole i Nadeždin prvi učitelj crtanja, a otac, ne samo što je bio i sam učitelj crtanja, već i visoko kotiran političar u radikalima. Pritom, porodica Petrović imala je izuzetno dragocenu kolekciju ikona i jednu od najboljih privatnih biblioteka.
Višu žensku školu buduća umetnica koja spaja savremene stilove sa slikama srpskih predela i ljudi bez dodatnog ulepšavanja završila je 1891. godine u Beogradu, a već naredne, 1892. položila i ispit za nastavnicu crtanja. Školovanje nastavlja kod porodičnog prijatelja Đorđa Krstića, a kasnije kod Kirila Kutlika, Slovaka čije su časove prošli mnogi naši slikari. Put je iz Srbije vodi u Minhen gde nastavlja slikarske studije kod Antona Ažbea upravo u doba kad je mogla na časovima da se sretne sa Vasilijem Kandinskim. Tokom studija u Nemačkoj, sprijateljila se sa mnogim umetnicima, među kojima je bio i Ivan Meštrović.
Minhen nije samo razbuktao Nadeždin slikarski dar, otvorio joj je vrata za mnoge druge oblasti. Tako ona u Minhenu širi svoja jezička znanja. Savladava nemački, francuski i ruski jezik.
U Srbiju se slikarka vraća 1903. godine, tri godine nakon što je njenu prvu samostalnu izložbu beogradska kritika veoma loše ocenila. Beograd nije odbacio samo njene ideje i njenu umetnost, to je učinio i sa karijerom njenog oca. Nakon što on kao vrstan istoričar nije prihvatio da udovolji kralju Aleksandru Obrenoviću i ulepša biografiju kraljice Drage, kralj naređuje Dimitrijevo penzionisanje.
Iste godine zajedno sa Branislavom Nušićem, u sali restorana Kolarac osniva Kolo srpskih sestara, žensko feminističko društvo koje se odlikovalo snažnom borbom za nacionalne interese i humanitarnim aktivnostima. Takođe, Nadežda je bila i jedan od osnivača udruženja „Lada“, umetničkog udruženja za koje se procenjuje da nije bilo samo prvo umetničko udruženje u Srbiji, već i u Evropi.
Kao sekretarka Kola, Nadežda obilazi zgarišta na jugu, sve do Kičeva. Sva putovanja na koja se otisnula za nju su bila veliki izvor inspiracije. Slika predele i slika ljude, prikazuje običaje. Sve bez ulepšavanja, vidljivim potezima, snažnim koloritom na platno postavlja zelena prostranstva i lica iz naroda.
Učestvuje u organizovanju prve jugoslovenske umetničke izložbe koju je otvorio kralj Petar, gde su svoje radove publici predstavili slikari iz Srbije, Slovenije, Bugarske i Hrvatske. Ni žiri te izložbe nije prepoznao Nadeždin dar, od svih radova koje je ponudila bio je prihvaćen samo jedan, a i on uz kritiku. Njeni prikazi srpskog sela nisu bili po volji tadašnjoj likovnoj eliti. Stil Paje Jovanovića i njegove istorijske kompozicije zasenili su slikarkinu umetnost.
Ipak, nepokolebljiva u tome da bude posvećena umetnosti, Nadežda prelazi preko nerazumevanja sredine u kojoj je rođena i nastavlja svoj likovni put, slikajući ono što je njoj na srcu. A to su gotovo uvek bili prikazi snažno obojeni ljubavlju prema narodu i domovini, autentičnim licima, širokim poljima, Beogradu. Čak i sami nazivi njenih radova govore u prilog njenog patriotizma: „Guslar”, „Na izvoru”, „Pletilja”, „Čobanin svira u frulu”, „Deregije na Savi”, „Devojčice iz Sićeva”, „Prizrenka”, „Staro beogradsko groblje”.
Naša slikarka nakratko je ostavila domovinu 1910. godine. Nastavila je sa usavršavanjem u Parizu i u centru umetnosti pravi važna poznanstva. Sreće se sa Matisom i Pikasom i učestvuje na izložbama. A vreme provodi u ateljeu Ivana Meštrovića. Sam vajar Ogist Roden bira njene slike za Jesenju izložbu. Iz tog perioda iza nje ostaju platna: „Fasade crkve Notr Dam“, „Most na Seni“, „Plaža u Bretanji“. Ipak, ni pod uticajem pariskog sunca, ne zaboravlja stare motive. Iz tog perioda su slike: „Kosidba“, „Marko Kraljević“, „Kosovka devojka“.
Godine 1912, umiru joj roditelji i ona se vraća iz Pariza za Beograd. Tada počinje njen ratni period koji traje do 1915. godine. Balkanski ratovi bukte i Nadežda ne može da ostane po strani. Ona je bolničarka i foto-reporterka, bez prekida i slikarka, ona je hroničarka teškog perioda koji je Srbiju zavio u crno, ali i otvorio put ka slobodi. Nije želela da bude bolničarka daleko od svoje sabraće vojnika, već je bila na frontu neštedimice pomažući u improvizovanoj bolnici. Tada nastaju zrela platna po kojima ćemo je zauvek pamtiti: „Kosovski božuri“, „Gračanica“ i poslednja njena slika „Valjevska bolnica“.
Iscrpljenu i umornu odneo ju je pegavi tifus, zaraza od koje je lečila mlade borce za istu ideju s kojom se ona priključila ratu. Njena borba za slobodu odvijala se na tri plana: na patriotskom, na umetničkom, na ličnom. Nepokolebljiva je bila na svakom.
U njenim delima prepoznajemo različite stilove i slikarske pravce. Sama se Nadežda izjašnjavala kao impresionista, ali u njenom velikom opusu prepoznajemo i dah ekspresionizma, fovizma, simbolizma i secesije. Izložba koju je priredila u prostorijama Velike škole avgusta 1900. godine i koja joj nije donela priznanje i pohvale kako je mlada umetnica to zaslužila, a što će se desiti, nažalost, mnogo kasnije, tek nakon njene prerane smrti, bila je jedina Nadeždina samostalna izložba.
U vremenu koje je usledilo, Nadežda Petrović napokon dobija zasluženo mesto u istoriji srpskog slikarstva. Dodeljena joj je medalja za hrabrost tokom rata, čime je potvrđena njena izuzetna uloga u nacionalnoj borbi za oslobođenje.
Danas je Nadežda Petrović jedna od najvoljenijih slikarki ne samo u Srbiji, a njena se dela nalaze u svim istorijama umetnosti koje se bave slikarstvom XIX i XX veka.
Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs
"Ne samo da smo usmereni ka tome da broj žena u kompaniji konstantno raste, od proizvodnje do rukovodećih pozicija, već je naša kultura takva da negujemo različitosti svakoga od nas. Trudimo se da podstiče...
O ulasku Srbije u Evropsku uniju, ali i izlasku Ujedinjenog Krajevstva iz tog saveza, izborima u Srbiji i medijima, ali i razlozima povećane ekonomske aktivnosti te države ka Srbiji, u intervjuu za Novu ekon...
Projekat „Ona zna“ će tokom četiri godine unapređivati ekonomsku inkluziju žena u Srbiji tako što će povećavati njihov potencijal za zapošljavanje, podsticati njihovo samozapošljavanje i samostalno poslovanje...
NOVA EKONOMIJA
prtplatite se za čitanje premium sadržaja
PREMIUM sadržaji na platformi NovaEkonomija.rsInforamcije koje imaju dodatnu vrednost
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali da vam pružimo najbolje iskustvo na našoj veb stranici. Ako nastavite da koristite ovaj sajt, pretpostavićemo da ste saglasni sa tim.Ok