Vesti iz izdanja

30.11.2019. 12:48

Autor: Radmilo Marković

Investicije, krediti, naoružanje i meka moć

Rusija i Srbija

„Ruska strana odobriće srpskoj strani državni izvozni kredit u iznosu do 172,5 miliona evra“, pisalo je u predlogu zakona koji je stigao u Skupštinu Srbije početkom novembra ove godine. 
Kredit – kada zakon bude izglasan – biće korišćen za finansiranje 75 odsto vrednosti radova, robe i usluga za projektovanje i izgradnju železničke infrastrukture (Stara Pazova – Novi Sad – Valjevo – granica sa Crnom Gorom), kao i za izgradnju jedinstvenog dispečerskog centra za teritoriju Srbije.
Na ovaj način, nastaviće se sada već skoro decenijska praksa da Srbija uzima kredite od Ruske Federacije za železničku infrastrukturu. Ruski udeo u obavljenim radovima, robi i uslugama moraće da bude najmanje 75 odsto, a nastaviće se i praksa da se na svu uvezenu robu i usluge u okviru ugovora ne plaćaju ni PDV, ni carina, niti bilo kakve druge dažbine države Srbije.
Sa druge strane, svakako da će se nastaviti i ono što je primećeno još u Galupovom istraživanju iz 2014, a o čemu, između ostalog, piše i Dimitar Bečev, istraživač američkog univerziteta UNC-Chapel Hill i Atlantskog saveta u svojoj knjizi iz 2017. „Rivalska moć – Uticaj Rusije u Jugoistočnoj Evropi“: da građani Srbije misle da je upravo Rusija ubedljivo najveći donator Srbije, znatno iznad EU i SAD.
„U realnosti, stvari su potpuno drugačije. Uzevši zajedno, EU i njene članice su potrošile 3,5 milijardi evra u Srbiji od 2000. godine. Doprinos Rusije je jedva deseti deo toga – uglavnom zajmovi, a ne grantovi – i zaostaje za doprinosom SAD, pa čak i Japana“, piše Bečev 2017. godine.
Zbilja, kolike su investicije Rusije u Srbiju? Kakva je privredna saradnja ove dve zemlje i na čemu se zasniva? I otkud ova potpuno iskrivljena slika o pomoći Rusije Srbiji?
NIS – DOBRA ILI LOŠA PRIVATIZACIJA: Ispostavilo se da je odgovor na prvo pitanje prilično komplikovano dobiti. Naime, u januaru ove godine, prilikom posete predsednika Rusije Vladimira Putina Beogradu, Srbija i Rusija su potpisale više od 20 sporazuma, memoranduma i protokola. Jedan od njih bio je i onaj Razvojne agencije Srbije (RAS) sa ruskim državnim investicionim fondom RDIF – tom prilikom je izvršni direktor RDIF Kiril Dmitrijev izjavio da dve zemlje u narednih pet godina mogu da udvostruče saradnju. 
Logično je bilo očekivati da bi RAS hteo da se pohvali dosadašnjim rezultatima ove saradnje. Međutim, na pitanje „Nove ekonomije“ – o vrednosti do sada potpisanih ugovora između RAS-a i RDIF, da li je reč o kreditima ili investicijama, pod kojim uslovima… – odgovorila je pravna služba RAS, rekavši da oni ta pitanja shvataju kao zahtev za pristup informacijama od javnog značaja, na koji se, po zakonu, odgovori čekaju 15 dana.
No, i to je bio neki odgovor – Ministarstvo privrede uopšte nije odgovorilo na pitanja „Nove ekonomije“. Stoga nam ostaje da se oslonimo na podatke Privredne komore Srbije, objavljene u martu ove godine.
Prema podacima PKS, spoljnotrgovinska razmena dveju zemalja u 2018. iznosila je oko tri milijarde dolara (povećanje od 18,6 odsto u odnosu na 2017), od toga je Srbija izvezla milijardu, a uvezla dve milijarde. Srbija je najviše izvezla svežih jabuka, hulahop čarapa i automobilskih guma, dok 60 odsto uvoza u Srbiju čine nafta i gas.
Kada je reč o investicijama, PKS je sračunala da su u periodu od 2010. do 2018. ukupna neto ulaganja rezidenata Ruske Federacije iznosila 1,47 milijardi evra, čime je Rusija na 4. mestu po veličini investicija.
To se, međutim, nikako ne uklapa sa nekim drugim informacijama. Putin je u januaru, pred posetu Srbiji, u intervjuu za „Politiku“ rekao da su ruska ulaganja u srpsku privredu „premašila iznos od četiri milijarde dolara”. 
Isto tako, u oktobru je Vadim Jakovljev, prvi zamenik generalnog direktora Gasproma i predsednik Odbora direktora NIS, za „Politiku“ izjavio da je „u razvoj NIS-a u poslednjoj deceniji uloženo više od tri milijarde evra“.
Moguće je da do različitih podataka dolazi zbog onog „rezidenti Ruske Federacije“, pošto NIS ulaže u sebe više od Gasproma. No, ako postoji dvoumljenje o ukupnom nivou direktnih investicija iz Rusije, nedvojbeno je da je kompanija NIS daleko na prvom mestu po visini investicija. Prema spisku PKS, na drugom mestu je Lukoil (koji je u Srbiju ušao 2003. privatizacijom Beopetrola, sa Sinišom Malim u glavnoj ulozi), na trećem Vulkan gume iz Niša, a na četvrtom osiguravajuća kompanija Sogaz (51 odsto vlasništva ima Sogaz iz Moskve, 49 odsto Srbijagas).
Gasprom je 2008. kupio Naftnu industriju Srbije za 400 miliona evra, uz obavezu da investira još 500 miliona – bez ikakvog tendera, međudržavnim sporazumom. Ovo je u očima mnogih viđeno kao davanje NIS-a znatno ispod realne cene, e da bi se obezbedila izgradnja gasovoda „Južni tok“ kroz Srbiju.
Kako je pisao „Insajder“, osim što je prodala prava na istraživanje i eksploataciju domaćih rezervi nafte i gasa, država ni osam godina nakon prodaje NIS-a nije zapravo znala šta je prodala, jer nije bio utvrđen konačan spisak imovine kompanije na dan prodaje. U poznatom raspletu, Putin je u decembru 2014. godine saopštio da Rusija odustaje od izgradnje „Južnog toka“.
Sa druge strane, pre prodaje, NIS je poslovao katastrofalno. Prema podacima o poslovanju za 2009, NIS je na kraju 2008. ukupno dugovao bankama 947 miliona dolara, od toga čak 666 miliona kratkoročnih kredita, a ukupan neto gubitak u godini prodaje bio je 90,3 miliona evra. Štaviše, zahvaljujući obezvređenju osnovnih sredstava, gubitak na kraju 2009. bio je čak 37,6 milijardi dinara, odnosno 392,5 miliona evra. 
KREDITI, KREDITI I JOŠ KREDITA: No, čitajući srpske novine, što je primetio Istinomer, nije čudno što građani misle da iz Rusije neprestano stižu nove i nove milijarde. „Deset milijardi dolara vredan je paket namenjen privredi Srbije koji je premijer Rusije juče doneo u Beograd, saznaje ‘Blic’“. Ako ste pomislili da je vest skorašnja – grešite. Reč je o tekstu „Blica“ iz marta 2011, kada je, tada kao premijer, Putin dolazio u posetu Borisu Tadiću i Mirku Cvetkoviću. I tada su, kao što se to i danas radi, „strpane“ u istu korpu i najavljene investicije (koje nikad nisu stigle) i krediti (koji jesu).
Tri godine kasnije, kad je održana ona zajednička vojna parada na kojoj su svi pokisli osim Putina, čitamo „Kurir“: „Istorijska poseta ruskog predsednika – Putin u Srbiji: Rusija će uložiti u Srbiju 10 milijardi dolara!“ Od naslova do teksta se ta vrednost malo istopila, pa u tekstu piše da je „Putin najavio mogućnost da u naredne tri godine ruske investicije u Srbiji dostignu od šest do deset milijardi dolara“.
A šta je zapravo Rusija davala Srbiji?
Kredite, uglavnom.
U aprilu 2010. Srbija je od Ruske Federacije uzela kredit od 200 miliona dolara, sa kamatom u visini šestomesečnog LIBOR-a plus 2,95 odsto. 
Potom je u januaru 2013. Srbija uzela kredit od 800 miliona dolara za radove, robu i usluge u oblasti železnice. Slično onom najsvežijem kreditu, nije bilo plaćanja PDV-a i carina, a kamatna stopa je – za razliku od sadašnjih 2 odsto – iznosila 4,1 odsto na godišnjem nivou. Ovaj kredit se „vukao“ kroz nekoliko budžeta – najpre je bio planiran na 600 miliona u budžetu za 2010. godinu, u narednom je bila isplanirana tačna suma od 800 miliona, isto je pisalo i u budžetu za 2012, ali je ugovor potpisan tek 2013. godine.
Od ovog kredita se, između ostalog, gradi i deonica pruge Stara Pazova – Novi Sad, kojom će vozovi ka Mađarskoj, uveravaju nas, voziti čak 200 kilometara na čas (ostale dve deonice grade se iz kineskog kredita).  Sećamo se Vučićevog svečanog otvaranja cirka metar i po te pruge pre nekoliko godina, kada je i najavio da će pruga ka Mađarskoj biti završena do 2018. godine.
S obzirom na to da je državna kasa tada bila „u buli“, budžet za 2013. je predviđao i milijardu dolara ruskog kredita „za programsku podršku budžetu“, međutim, u aprilu 2013. od Rusije je dobijen upola manji kredit – 500 miliona dolara, sa kamatnom stopom od 3,5 odsto godišnje, ali i sa uslovom da se najpre da 300 miliona, a ostatak tek kad Srbija potpiše sporazum sa MMF-om.
Istog dana kada i ovaj kredit od pola milijarde, potpisan je i sporazum o saradnji dve zemlje u oblasti železničkog saobraćaja, u novembru iste godine sporazum o vojnoj saradnji, da bi u oktobru 2014. bio potpisan i sporazum o vojnotehničkoj saradnji.
I upravo su te tri oblasti – železnica, vojska i podrška budžetu – bili glavni pravci ruskih kredita i saradnje Srbije i Rusije u proteklom periodu.
Posmatrajući republičke budžete od 2014. godine naovamo, može se primetiti da su, osim otplate onog velikog kredita od 800 miliona (koji je, uzgred, obnavljan jer Srbija nije povukla sva sredstva na vreme, i zato je platila penale od četiri miliona evra – do sada je povučeno oko 70 odsto, uz procenu države da će sva sredstva biti povučena do kraja 2021), određena sredstva iz budžeta odlazila i za subvencionisanje radova i usluga u oblasti železnice.
Tako, u budžetu za 2014, od ukupno 21,5 milijardi dinara subvencija „javnim nefinansijskim preduzećima i organizacijama“, 630 miliona dinara (5,2 miliona evra) bilo je namenjeno „za učešće AD Železnica Srbije u ruskom kreditu koji će se koristiti za isporuku robe, obavljanje radova i pružanje usluga u oblasti železnice“.
U budžetu za 2015, za istu svrhu bile su namenjene 1,42 milijarde dinara (11,7 miliona evra), da bi onda od 2017. sve počelo „đuture“ da se računa: 15,9 milijardi „za privredna društva u oblasti železničkog saobraćaja, učešće u ruskom kreditu koji će se koristiti za isporuku robe, obavljanje radova i pružanje usluga u oblasti železnice i učešće u projektu rekonstrukcije pruge Niš – Dimitrovgrad“ 2017. godine, 14,7 milijardi 2018, i 14,5 milijardi 2019. godine.
Budžetom za tekuću, 2019. godinu bilo je predviđeno uzimanje kredita od 610 miliona evra od Ruske Federacije za „realizaciju projekta železničke infrastrukture“. U predlogu budžeta za 2020. to mesto zauzeo je pomenuti kredit od 172,5 miliona, uz još 340 miliona za drugu fazu projekta, ali se pominje i kredit od 200 miliona evra od ruske državne razvojne korporacije VEB.RF za revitalizaciju hidroelektrane Đerdap 2.
Naravno, poput mnogih drugih, detalji ovih potpisanih ugovora o kreditu i njihovi aneksi nisu poznati javnosti. Tako, prema izveštavanju Radija Slobodna Evropa (RSE), u septembru prošle godine srpska državna firma Infrastrukture železnice Srbije odbila je da dostavi redakciji RSE onaj ugovor o kreditu od 800 miliona, jer bi to „ugrozilo međunarodne odnose“ i jer bi „dostavljanjem traženih informacija RSE nastupile ‘teške pravne posledice’ koje pretežu nad interesom za pristup informacijama“.
Koliko javnost ne zna šta sve piše u ovim ugovorima videlo se i u oktobru ove godine, kada su poginula dvojica radnika – turskih državljana – na gradilištu tunela i pruge kod Čortanovaca. Otkud i zašto je ruski partner angažovao turske radnike, i koga još osim njih – nije poznato.
U RSE nisu imali sreću ni sa ugovorom o prodaji vojnih helikoptera i MiG-ova – u Ministarstvu odbrane im je rečeno da „vrednost nabavke pomenutih vazduhoplova predstavlja deo ugovora koji je poverljive prirode i predstavlja poslovnu tajnu prodavca“. Podsetimo, MiG-ovi su bili „poklon“ Rusije Srbiji u oktobru 2017, a popravka i modernizacija tog poklona koštala je Srbiju, prema Vučićevoj najavi, „između 180 i 230 miliona evra“.
Ono što je takođe obavijeno velom tajne jeste ovogodišnji sporazum između dve vlade „o saradnji u oblasti upotrebe nuklearne energije u mirnodopske svrhe“. Srbija je u januaru potpisala sporazum sa ruskom državnom kompanijom Rosatom – neznano o čemu, s obzirom na to da je u Srbiji zakonom zabranjena izgradnja nuklearnih elektrana, a zabranjeno je i „donošenje investicionih odluka, izrada investicionih programa i tehničke dokumentacije za izgradnju nuklearnih elektrana, postrojenja za proizvodnju nuklearnog goriva i postrojenja za preradu isluženog goriva za nuklearne elektrane“. No, kako reče direktor Rosatoma Aleksej Lihačov, „počinje nova era u oblasti nuklearne energije u Srbiji“.
UBRZAVANJE: Predsednik Vučić je mnogo puta istakao opredeljenost Srbije ka članstvu u Evropskoj uniji, uz obaveznu napomenu da treba zadržati najbolje moguće odnose sa Rusijom. Prilikom izbijanja ukrajinske krize 2014. i ruske aneksije Krima, Srbija je izbegla da svoju spoljnu politiku uskladi sa onom EU i da Rusiji uvede sankcije. 
Ovakva klackalica – verbalno obavezivanje Evropskoj uniji sa sporim, gotovo nepostojećim napretkom u EU integracijama, uz sve veću saradnju sa Rusijom i medijsko obožavanje Putina – traje već godinama. Međutim, kao da su u ovoj, 2019. godini, stvari počele da se ubrzavaju, deluje kao da će Srbija sve teže o(p)stajati na obe strane odjednom. 
U oktobru je Srbija potpisala sporazum o slobodnoj trgovini sa Evroazijskom ekonomskom unijom, koju čine Rusija, Belorusija, Jermenija, Kazahstan i Kirgistan. Ovo nije imalo preterane praktične posledice u trgovini Srbije, s obzirom na to da je sa Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom već imala sporazum o slobodnoj trgovini, pa je sporazum sa Evroazijskom unijom samo zamenio već postojeći aranžman sa ove tri zemlje i „dodao“ Jermeniju i Kirgistan, sa kojima Srbija nema preterano značajnu trgovinsku razmenu. Videćemo da li će ovo napokon značiti i potpisivanje sporazuma o izvozu 10.000 automobila „fijat 500L“ u Rusiju, što je Vučić obećao još davne 2013. godine.
Međutim, usledile su prilično oštre reakcije iz Brisela, uz upozoravanje – kao da to već odavno nije jasno, a pritom i na izuzetno dugačkom štapu – da Srbija mora da raskine sve takve ugovore u trenutku kada postane članica EU.
Još su burnije bile reakcije na nedavnu vojnu vežbu sa ruskim snagama, dovlačenje ruskog odbrambenog raketnog sistema S-400 (koji Srbija neće kupiti) i sistema „Pancir“ (kojeg će da kupi) – Sjedinjene Američke Države su zapretile sankcijama Srbiji.
Portparol Stejt dipartmenta je za Dojče vele početkom novembra izjavio da svi američki saveznici i partneri treba „da odustanu od takvih transakcija s Rusijom“, da „oglušavanje na to upozorenje predstavlja rizik za pokretanje sankcija“, kao i da su SAD „više puta visokim vladinim zvaničnicima Srbije izrazile zabrinutost zbog nabavke ruske vojne opreme koja bi podrazumevala kupovinu sistema ’Pancir’“. 
Nešto slično – da Srbija rizikuje sankcije zbog ugovora o naoružanju sa Rusijom – izjavio je i američki izaslanik za Balkan Metju Palmer.
Portal European Western Balkans je, ipak, ukazao da, uprkos jakom utisku koji su na javnost imali zajednička vojna vežba Rusije i Srbije i sistem S-400, brojke kažu da je „Srbija tokom 2019. godine održala 17 vojnih vežbi sa drugim zemljama, od čega 13 sa NATO, dok su četiri sa Rusijom“.
U julu 2019. EU Institut za bezbednosne studije (EUISS) piše (tekst „Rusija na Zapadnom Balkanu – Taktičke pobede, strateški neuspesi“) da je ruska politika u regionu plod „mreže ruske države i nedržavnih učesnika koji zamagljuju tradicionalne granice između javnog i privatnog domena“, što dozvoljava Kremlju da „koristi resurse neformalnih institucija i sakrije se iza magle poricanja“.
„Rusija je povećala cenu integracije Zapadnog Balkana u EU i NATO eksploatacijom političke i ekonomske ranjivosti regiona”, piše EUISS, dodajući da, iako je Moskva „usporila proces“, ipak nije uspela da promeni putanju regiona ka zapadnim institucijama, „bar za sada“: 
Dimitar Bečev u pomenutoj knjizi iz 2017. godine precizno oslikava uticaj Rusije: „Glavno dostignuće ruske meke moći nije toliko direktan uticaj na političke događaje – izbore, energetsku ili bezbednosnu politiku – već sposobnost da oblikuje diskurs. Lokalni zastupnici, i umereni i radikalni, igraju važnu ulogu u širenju priča i poruka iz Moskve. Reč je o izgradnji pozitivne slike o Rusiji, ali ujedno i o potkopavanju i diskreditaciji SAD i EU. Balkan se pokazao kao plodno tlo za rast antizapadnog narativa, prihvaćenog od onih koji Rusiju vide kao moguću alternativu. (…) Rusija takođe oblikuje i najvažnije medije. Na primer, u Srbiji i Bugarskoj komentatori naklonjeni Kremlju snažno su zastupljeni u TV i radijskim emisijama, kao i na stranama visokotiražnih tabloida.“
Bečev podseća i na istraživanje NSPM iz oktobra 2013, gde je 67,5 odsto građana podržalo savez sa Rusijom, naspram 53,7 odsto opredeljenih za članstvo u EU, kao i na istraživanje IPSOS-a iz decembra 2015, u kome je 72 odsto građana imalo pozitivno mišljenje o Rusiji, 25 odsto o EU, 7 odsto o NATO, a da je Putin tada bio političar kome se najviše veruje, čak ispred Vučića (36,1 prema 34,6 odsto).
Meka moć je, prema Bečevu, najvažnije sredstvo Rusije, kojom Rusija osvaja „srca i umove“. Bečev, međutim, ne vidi da će doći do povratka Hladnog rata, jer Rusija „nema stalne saveznike ili koherentnu ideologiju za izvoz i održavanje“. „Rusija je, sa svoje strane, usavršavala veštinu umetanja i ometanja, bez pokušaja da uspostavi svoju hegemoniju nad delovima jugoistočne Evrope, što bi bio veoma skup poduhvat u svakom smislu“, zaključuje Bečev. 
No, nakon „detonacije“ predsednika Francuske Emanuela Makrona krajem oktobra – kada je u intervjuu „Ekonomistu“ rekao da je NATO „klinički mrtav“, te da EU treba da ponovo otvori strateški dijalog sa Rusijom – pitanje je da li sve ove ocene i dalje stoje, naročito s obzirom na njegove jasne stavove da EU treba da pauzira sa daljim proširenjem: to već depresivnoj i neperspektivnoj slici regiona donosi još mračnije tonove.
BTD

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.