Vesti iz izdanja

01.07.2014. 23:51

Autor: Nenad Milosavljević

Nenad Milosavljević sa Igorom Brakusom

Priručnik za obesmišljavanje političke scene

Malo ko je mogao da pretpostavi da autsajder bez dinara budžeta i sa potpuno gerilskom kampanjom može da napravi bilo kakav rezultat na izborima. Najmanje je to očekivao Mlađan Dinkić, a verovatno mu ni dan-danas nije jasno kako je neko tamo spadalo, poznato pod imenom Igor Brakus, uspelo da ga do nogu potuče na lokalnim izborima u Beogradu. Recept je, ipak, sasvim jednostavan: samo biti iskren

Nedavno si promenio kuću za koju radiš. Kako ti je na Laguni?

Ja sam stalno zaposlen u „Pozorištu mladih“ Novi Sad, a što se Lagune tiče, to je jedan mlad, perspektivan, lokalni radio. Još nije veliki, ali nije ni mali i jednog dana biće jako zanimljivo pogledati liste slušanosti radijskih programa, jer me Laguna u ovom trenutku podseća na ono što je u određenim trenucima bio Radio B92. Postoji čak i emisija koja se bavi novijim rokom. Reč je o emisiji Generator kolege Brace Sekulića, koja se bavi muzikom koju inače nemate gde ni da čujete ni da vidite. To je ono što, uz brojne autore kao što su Inspektor Blaža, Mirjana Bobić Mojsilović, Vanja Bulić, Dejan Cukić, čini Lagunu nečim što nije isključivo vezano za rejtinge, šerove, već ima nešto i u ponudi. Zbog toga sam i prihvatio poziv Lagune gde radim jednom nedeljno u okviru „Veselog petka“ od dva do četiri. Dakle – Brakus od dva do četiri.

Da li si zadovoljan?

Nekako mi se čini da sam se vratio na sopstveni početak i to mi se dopada. Kada sam dao otkaz na B92, ja nisam imao ništa drugo. Nisam imao ni ušteđevinu, ali jednostavno sam se poveo instinktom da tamo više ne treba da ostanem, naročito ne po svaku cenu. Od tog trenutka se osećam kao Aleksandar Berček u „Dečku koji obećava“. Kao da me je neko mlatnuo veslom u glavu. Vratile su mi se energija, entuzijazam i borba, za koje sam mislio da sam izgubio. Imam milion stvari koje sada radim i to me prilično ispunjava. Mnogo sam zadovoljniji nego poslednjih nekoliko godina koje sam proveo na Radiju B92.

Šta je za tebe danas profesionalni izazov, s obzirom na to da imaš vrlo zavidnu karijeru iza sebe?

U planu je televizijska emisija za RTV, koja bi trebalo da bude mešavina Live At Daryl’s House i Džulsa Holanda, gde bih ja bio domaćin, imao rezident bend, dolazili bi gosti, nešto pričali sa mnom, a potom i sami uzimali učešće u muzičkom programu. Veliki sam entuzijasta, jer tako nečega u globalu nema kod nas, osim bisera zabavnog programa kao što su emisije „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ i „Državni posao“. Osim toga, nema zabavne emisije a da to valja, da je normalnog kulturnog modela i da se tu svira neka pop-rock muzika. Emisija koju planiramo bi to imala i radni naziv joj je „Brakus“. Trebalo bi da promoviše kvalitetnu muziku sa domaćih i stranih prostora. Od Stivija Vondera preko Rolingstonsa, do domaćih poput Zemlja gruva.

Misliš li da rock muzika može da vrati neke pozicije koje je ranije imala i da se revitalizuje?

Mislim da može ukoliko joj se pruži prilika. Nedavno sam bio u žiriju „Belgrade demo festa“ za 2014. godinu. Učestvovalo je 11 demo bendova i ja ne znam koji je bio bolji od kojeg. Mi moramo da imamo alternativnu scenu. U nekim evropskim gradovima se za alternativnu scenu izdvaja od 30 do 50 odsto budžeta, a ovde kod nas ne znam da li se za takve stvari izdvaja jedan odsto sredstava. Sigurno postoji ciljna grupa koja bi slušala te mlade bendove, ali oni to rade unutar svoja četiri zida. Zašto? Postoji vrlo mali broj emisija koje se time bave. Mora se promeniti kulturni model, jer je sve otišlo do đavola. Tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, situacija je bila relativno normalna, devedesetih jesu postojali kvalitetni rock bendovi, ali je veći problem bila inauguracija novog kulturnog modela koji nas je doterao dovde gde smo danas, a to je totalno dno kulture. Čast izuzecima koji uvek postoje, ali generalno za kulturnu scenu ne da nemam reči hvale, već ne znam kako bi ona mogla da se pomeri sa mrtve tačke.

Kandidovao si se na prethodnim izborima. Šta nam možeš reći o tom iskustvu? Vredi li kandidovati se i zašto?

Ja sam pristalica teorije da uvek treba izaći na glasanje i dati nekome glas. Protivnik sam filozofije belih listića. Treba povećati broj ljudi koji izlaze na izbore i smanjiti procenat pobednicima. Ako ne znaš kako da obesmisliš izbore, uradi ono što sam ja uradio. Ako skupimo 700 ljudi koji će osnovati udruženje građana koje će izaći na izbore, desiće se to da na izborima bude 700 mogućnosti za koje možeš da glasaš na gomili papira koje prevrćeš. I to je pametniji način obesmišljavanja političkog života ovakvog kakav je danas u Srbiji, nego da ne uradiš ništa. Ja sam eto pokušao. Jednog jutra sam se probudio i shvatio da ne može više ovako.

Nastavak teksta možete pročitati u dvanaestom broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.