Vesti iz izdanja

27.04.2016. 21:23

Autor: Bogdan Petrović

Nestručno, na brzinu sklepano

Kako pojedini zakoni od „najbolje“ namere naprave ozbiljnu štetu

Zakoni koji se donose na brzinu i pod određenim političkim namerama, mogu da naprave veliku štetu. Nekoliko zakona u poslednjim godinama dovelo je do velikih problema u čitavom nizu delatnosti. Možda su najveći problem predstavljala rešenja iz Zakona o planiranju i izgradnji iz 2009. godine, a po haosu i konfuziji ne zaostaje ni Zakon o privatizaciji. To nisu jedini primeri zakonodavnog „cirkusa“, a ponekad nas od nebuloze spasavaju primedbe međunarodnih institucija kao što su MMF i Svetska banka

Uzroci loših zakona su u ignorisanju stručne javnosti, ali i skupštinske opozicije

Stručna javnost ima prilike da učestvuje u donošenju zakona prilikom javne rasprave. Nevolja je da se veliki broj zakona donosi mimo javne rasprave, a ako se javna rasprava i održava, vrlo često predlagači ignorišu primedbe stručne javnosti. To je posebno slučaj ako postoji politički pritisak da se neke stvari „proguraju“ po svaku cenu.

Skupštinska rasprava je mogućnost da se, uz učešće opozicije, zakoni isprave, i dođe do optimalnih rešenja. Ali restriktivan skupštinski poslovnik omogućava ubrzano donošenje niza zakona, sa sednicama koje se zakazuju po hitnom postupku i u takozvanoj „objedinjenoj“ raspravi.  Ograničenje na raspravu u načelu u zakonu od samo šest sati (koja se deli proporcionalno svim strankama po broju poslaničkih mandata) kada se diskutuje o čitavom nizu, često i desetak i više zakona, koji ponekad pokrivaju resore i više ministara. Tako kratka rasprava naravno da onemogućava sadržajniji rad skupštine.

Poslovnik takođe drastično onemogućava raspravu i o amandmanima, pa tako ako poslanička grupa iscrpi vreme na nekoliko amandmana na prvi deo zakona, ona ne može da obrazlaže preostale amandmane, koji ostaju na taj način bez ikakve rasprave.

Posledica nekvalitetnog zakonodavnog rada je i činjenica da se čitav niz zakona mora u kratkom periodu menjati, čak i po nekoliko puta. To dodatno zagušuje rad Narodne skupštine, pa se cela ideja sa „skraćivanjem“ rasprave u poslovniku pretvorila u svoju suprotnost.

Po pravilu, primena takvih zakoni dovodi do velikih problema, koji se posebno osećaju u privredi. 

Kako Vlada „spasava“ zakone koji su već dostavljeni skupštini?

Najgori primer zakonodavnih brljotina su situacije kada Vlada nakon dostavljanja zakonskog teksta Narodnoj skupštini uvidi da je tekst problematičan. Logično rešenje bi bilo povlačenje zakonskog teksta i dostavljanje novog predloga na usvajanje.

Međutim, da bi se izbegao loš utisak u javnosti da Vlada povlači sopstvene predloge zakona, primenjuje se poseban trik. A to je da se preko većinske poslaničke grupe podnesu amandmani za tekst zakona, koje onda usvoji skupštinski odbor, pa tako postaju sastavni deo zakona. To je  nelegitiman postupak koji obesmišljava kontrolnu ulogu opozicije. Naime, Vlada ovako onemogućava opoziciju da sagleda zakonski tekst u celini, a da ne govorimo da na te amandmane (koji postaju deo zakona) ne mogu da ulože svoje amandmane.

Umesto gašenja Agencije za privatizaciju, kreira se nova agencija

Primer takve akrobacije predstavlja i poslednja izmena Zakona o privatizaciji, koja je  usvojena neposredno pred kraj godine. Vlada je predvidela gašenje Agencije za privatizaciju, s tim da njene zaposlene preuzme Ministarstvo privrede, osim zaposlenih u delu Agencije koji se bave zastupanjem u mnogobrojnim sudskim sporovima. Ta lica su bila predviđena da budu preuzeta od strane Republičkog javnog pravobranilaštva. 

Kada je zakon stigao u Skupštinu, Vlada je na osnovu urgencije pravobranilaštva, koje nije „htelo“ da preuzme ni te zaposlene ni te postupke, shvatila da postoji problem sa tekstom predloga zakona. Intervenisala je poslanička grupa SNS-a koja je amandmanom izmenila tekst predloga, pa se odustalo od preuzimanja u pravobranilaštvo.

Pošto Ministarstvo privrede ne može da se pojavljuje na sudu kao stranka, već ga zastupa pravobranilaštvo,  taj galimatijas je rešen time što je formirana nova agencija koja će se baviti tim sporovima. Vlada Srbije je umesto toga uredbom formirala Agenciju za vođenje sporova u postupku privatizacije.

Posledica cele ove zavrzlame je haos koji je nastao prilikom gašenja Agencije za privatizaciju i prebacivanje većeg dela zaposlenih u Ministarstvo privrede, a usledilo je pretumbavanje manjeg broja zaposlenih u novu agenciju za sporove.

Postojalo je i mnogo elegantnije i kvalitetnije rešenje – da se odustane od gašenja Agencije za privatizaciju, s tim da se deo nadležnosti prebaci na ministarstvo, a da ostatak Agencije nastavi da vodi samo sporove do konačne likvidacije Agencije. 

Konverzija zemljišta je primer kako afere u medijima kreiraju loše zakone

Možda je najveći haos u proteklih nekoliko godina napravljen 2009. godine za donošenjem Zakona o planiranju i izgradnji, u delu vezanom za konverziju građevinskog zemljišta. Namera je bila da se tim zakonom „reši“ afera koja je izbila u javnosti oko „uzurpacije“ državnog građevinskog zemljišta od strane kupaca preduzeća u privatizaciji, koji su umesto fabrika podizali stambeno-poslovne komplekse. 

Nastavak teksta možete pročitati u tridesetom broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.