Vesti iz izdanja

01.10.2023. 00:33

Štampano izdanje Nove ekonomije

Autor: Nina Savčić

UMETNOST: Ljubica Cuca Sokić i Dorćol kao zavičaj

Jedan od najvažnijih saveta koji možemo da dobijemo od iskusnih ljudi jeste da u životu radimo ono što nas čini srećnim. Možda je to tajna dugovečnosti Ljubice Cuce Sokić, jer je do svoje duboke starosti svakodnevno odlazila u atelje i predavala se slikanju, ljubavi koju je odabrala

 

Igrom slučaja u kom su, nažalost, učestvovale teške ratne okolnosti, Ljubica Cuca Sokić rođena je u Bitolju. Bilo je to na početku Velikog rata, u decembru 1914. godine i njena majka Ruža iz Beograda otišla je u Makedoniju kako bi od rata pobegla i u sigurnijem okruženju se porodila. Iz Bitolja, kasnije, sa malom ćerkom, prešla je u Niš. Nije Ruža, rođena Kuzmanović, bila jedina žena koja se o detetu starala sama kako je znala i umela.

U životu ne možemo imati dve ljubavi, govorila je Cuca. Zato ona nije imala svoju porodicu, izabrala je slikarstvo.

Rat je mnoge majke učinio jedinim roditeljima. Dok su Cuca i Ruža tražile bezbedan dom, koliko je tada vreme dopuštalo bezbednosti i mira, dotle se Cucin otac Manojlo Sokić povlačio preko Albanije sa svojim saborcima. Bio je on prvi vlasnik i glavni urednik beogradskog lista „Pravda“, tada veoma uglednih novina.

Ljubica oca Manojla nije videla do svoje četvrte godine. Njihovog susreta kasnije se sećala i prepričavala ga. Došao je na saonicama jednog zimskog dana. Devojčica ga je videla kroz prozor. Kad je stigao do nje, podigao je uvis, a ona mu je zbunjena rekla: Ja tebe znam sa slike.

Iako su ratne godine donosile nevolje, Cucino je detinjstvo bilo srećno. Roditelji joj nisu uskraćivali ni radost, ni omiljenu aktivnost, a to je od njenih najranijih dana bilo crtanje. Nije umela da piše, a crtala je gde god je imala priliku. Nisu u pitanju bili samo listovi hartije, već i trotoar ili ograda.

Kada je počeo rat, Cucina majka, tada trudna, iz Beograda je krenula ka Makedoniji. Kako bi došla do Bitolja gde se uputila jer je tu živela jedna od njenih sestara, putovala je preko Soluna. Tokom života, Cuca je majci „zamerala” što se nije porodila pre nego što je u Makedoniju stigla. „Što me nisi rodila u Solunu, sad bih bila grčki državljanin”, govorila je.

Nakon male mature, Cuca upisuje gimnaziju gde joj je profesorka bila Zora Petrović. Ona ju je definitivno zarazila ljubavlju prema umetnosti i, na izvestan način, zauvek ostala njen mentor. U decenijama koje su usledile, izrazito nadarena učenica naslediće i atelje svoje prve profesorke slikarstva. Atelje u kom je Cuca provodila mnoge decenije bio je atelje Zore Petrović, koji se nalazio uz ateljee mnogih naših poznatih slikara. Umela je Ljubica da kaže kako je pitanje čime bi se u životu bavila da nije dobila svoj radni prostor u potkrovlju Kolarčeve zadužbine. Dan kada je dobila ključeve ateljea 1960. bio je, prema Cucinim rečima, najsrećniji dan u njenom životu.

Slikarstvo je nastavila da uči kod Bete Vukanović, kasnije kod Ivana Radovića i Jovana Bijelića. Nije, naravno, moglo da se uči slikarstvo samo u domovini. Iz Beograda je Cuca 1936. godine otišla u Pariz, umetničku prestonicu prve polovine 20. veka. A tamo je stigla upravo na dan Sezanove retrospektivne izložbe. U gradu na Seni ostala je tri godine. Radila je, učila i izlagala. Družila se sa najvećim umetnicima tog doba. Kako je govorila, u Parizu je imala priliku da upozna pravu istoriju umetnosti, jer je to bilo vreme kad su izlagali Pikaso, Matis, Brak. Ipak, nije želela da ostane u Francuskoj, vukla ju je vezanost za zavičaj, a prema njenim rečima, to su bili Beograd i Dorćol.

Na stogodišnjicu rođenja slikarke, 2014. godine, u promet je puštena poštanska marka sa likom Ljubice Cuce Sokić. U drugom planu, iza lica slikarke, nazire se njeno platno „Zeleni enterijer sa lautom”. Uz crvenu, zelena je bila boja koja je Cucu dok je bila devojčica očarala.

Po povratku u Beograd, neposredno pred novi rat, Cuca sprema svoju prvu samostalnu izložbu koju te 1939. godine otvara u „Paviljonu Cvijeta Zuzorić”. Pored slikarstva, slobodne aktivnosti koja se odlikuje samostalnim radom, nekad i samoćom, Cuca se bavila i pedagoškim radom. Bila je profesorka na Likovnoj akademiji od 1948. do 1972. godine. Dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti postala je 1968, a redovni deceniju kasnije.

Na savet profesora Jovana Bijelića, ona je, zajedno sa kolegama iz klase, učestvovala u osnivanju slikarske grupe „Deseterac” ili „Desetoro”, jer je to bio način da im se slike lakše nađu u galerijama. Oni, nažalost, nisu dugo postojali, već početkom Drugog svetskog rata bili su ugašeni.

Uz slikarstvo i profesuru, kojima se potpuno povetila, Cuca je radila i ilustracije za decu i skice za filmove. Bavila se i kolažom, a ostaće upamćena kao umetnica sa istančanim osećajem za boju i formu. Volela je da primat na svojim slikama omogući upravo slikarskim sredstvima, a boja je jedno od njih, zato, mada se predmeti na njenim slikama lako prepoznaju, njena apstrakcija čuva boju kao osnovu dela. Ona je najpoetičnija srpska slikarka. Suptilne boje, lak crtež, mir, to su karakteristike njenog rada. Đorđe Kadijević je napisao da se pred Cucinim slikama stiče utisak da je ceo život provela u stalnoj estetskoj kontemplaciji.

„U Beogradu nema ničeg mnogo lepog, ali ga voliš. Ne znaš šta voliš, ali voliš zato što je nešto tvoje. Volim kad prođem Jovanovom ulicom i vidim mesto gde je bila naša kuća u kojoj sam provela detinjstvo. I onda znam: to je moj zavičaj. Ja sam Dorćolac. Volim miris Beograda. Taj miris se ne da opisati. Svaki grad ima svoj specifičan miris, pa i Beograd. U kući gde smo živeli, u Jovanovoj ulici, imali smo podrum i na njemu mali prozor koji je uvek bio otvoren i duvala je promaja. Onda sam ja kao dete volela da stanem ispred tog prozora i da mirišem i udišem memlu koja se osećala kroz taj prozor”, reči su naše velike slikarke, poslednje velike slikarke 20. veka.

Ljubica Cuca Sokić preminula je u 95. godini, januara 2009. godine. Do poslednjih dana života, kad god nije bilo mnogo hladno, slikarka je iz svog stana u Makedonskoj odlazila u atelje i slikala, stalno stojeći. Najveća briga pod kraj života bila joj je sudbina umetničkih ateljea u Kolarčevoj zadužbini. Govorila je kako nije mudro pretvarati slikarske ateljee u učionice za strane jezike, jer jezici mogu da se uče i na drugim mestima dok je za slikanje neophodno dobro svetlo, a Kolarac je taj kriterijum ispunjavao. Uprava tada nije imala sluha za njenu borbu. Sahranjena je 13. januara na Novom groblju. Na stogodišnjicu rođenja slikarke, SANU je organizovala svečanu akademiju njoj u čast.

Branko Ćopić ostao je zabeležen kao urednik koji je Cuci dao otkaz. Njeni crteži za decu nisu bili dovoljno grubi, nisu u dovoljnoj meri izražavali socrealistički duh vremena. Ipak, više nego Ćopićev stav, ona je cenila dečji sud, jer, kako je govorila, oni su najiskreniji kritičari.

Cuca je vodila dnevnik u periodu od 1940. do 1941. godine. Rukopis o kome ona nikad nije govorila pronašao je njen unuk Miomir Gatalović. Iz tih beležaka se vidi koliko joj je rat bio težak. Pre toga je, budući imućna, mogla da ostvaruje svoje želje, nakon rata bilo je mnogo toga izgubljeno. Poginuli su njeni prijatelji slikari, preminuo joj je otac za koga je bila veoma vezana, nakon rata komunisti su joj oduzeli veliki deo imovine. Međutim, niko nije mogao da joj oduzme slikarstvo, a ono je bilo jedina njena nasušna potreba.

Njeni savremenici, ali i crtice iz života koje je pisala, svedoče o tome kakva je Cuca bila. Zahtevna, stroga prema sebi i prema drugima, hrabra i veliki i topao prijatelj. Kažu da je jela malo, a da je cigaretu delila na dva dela. Polovinu je pušila danas, a drugu polovinu ostavljala za sutra. Ne zbog siromaštva, već zbog neke unutarnje skromnosti. Volela je Beograd i rado ga je slikala. A pored svog grada, slikala je druge gradove, pejzaže, mrtve prirode, figure i portrete. U jednom kratkom periodu zagazila je u kubizam, naginjala je umerenoj apstrakciji, ali je kroz sve stilove ostala poetična i kontemplativna.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.