Vesti iz izdanja

27.09.2017. 12:47

Autor: Vesna Vujić

Zašto se izbegava vraćanje zadužbina

Beogradski univerzitet, SANU i Matica srpska godinama traže ostavštinu

Prema  zakonu o restituciji, nacionalizacijom imovine zadužbine su uglavnom prestale da postoje, pa danas mali broj njih može da ostvari pravo na vraćanje imovine. Institucije od nacionalnog značaja od 2011. traže izmenu propisa ili donošenje posebnog zakona kojim će im biti vraćene nekretnine, zgrade, stanovi i zemljište. Vlada Srbije, za sada, ne pokazuje nameru da im izađe u susret. Nije im čak ni odgovorila

Vlajko Kalenić ostavio je sav svoj veliki imetak za pomaganje siromašnih učenika „koji su se odali izučavanju narodne ekonomije”.  Ministarstvo prosvete je 1931. osnovalo Kalenićevu zadužbinu, čija je imovina nacionalizovana posle Drugog svetskog rata. Beogradski univerzitet je početkom 21. veka obnovio njen rad, na osnovu rešenja Ministarstva kulture Republike Srbije iz 1996. godine . 

Slična je priča i drugih velikih dobrotvora koji su do Drugog svetskog rata osnivali zadužbine i fondacije, ili testamentom ostavljali imovinu za njihovo osnivanje radi podsticaja napretka pojedinaca i ustanova, pre svega u prosveti, nauci i kulturi. Bogati trgovci i zanatalije, ali i naučnici, službenici, nastavnici, pa i vlasnici malog imetka, zaveštali su svoju imovinu za unapređenje obrazovanja, stipendiranje naučnika, pomaganje siromašnih, a uspešnih učenika i studenata. Zato ne čudi što su najznačajnije zadužbine ostavljene Univerzitetu, Srpskoj kraljevskoj akademiji  i Matici srpskoj, kao najvažnijim kulturno-prosvetnim i naučnim institucijama.

Obnova Kalenićeve zadužbine bi mogla da bude priča sa srećnim krajem, u kojoj je volja velikog dobrotvora još za života, zbog čega je  nazvan „srpski Nobel,” posle gotovo jednog veka dobila puni smisao. Ali njegovo zaveštanje, kao i u slučaju stotine drugih darodavaca, još nije sasvim ispunjeno. Naime, zakonski propisi  o restituciji iz 2011. godine ne omogućavaju na jednak način svim institucijama vraćanje vlasništva, obeštećenje, pa i pravo korišćenja nacionalizovanih zgrada i zemljišta  starih zadužbina. 

O kolikom problemu je reč govori podatak iz Arhiva Srbije da je za period od druge polovine 19. veka do sedamdesetih godina prošlog veka, u Ministarstvu prosvete registrovano oko 1.100 zadužbina. U APR-u ih je danas zvanično tek 129. Za vreme sređivanja dokumentacije, beležeći ciljeve zbog kojih je ostavljan imetak, arhivari ističu utisak o snažnoj svesti darodavaca o važnosti obrazovanja i nauke za razvoj male, zaostale države Srbije.

Činjenica je da je u međuvremenu deo imovine prvih dobrotvora nestao, uglavnom je reč o obezvređenom novcu i hartijama od vrednosti, a neke zgrade su porušene. Tako je propao i deo imovine koji je ostavljen Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Akademik Bogdan Šolaja, predsednik Komisije za zadužbine SANU, navodi primer imovine Mihajla Pupina u iznosu od 1.350.000 dinara, koju je  namenio za publikacije i kupovinu umetničkih dela za Narodni muzej. A nacionalizovana zgrada na uglu Knez Mihailove i Čika Ljubine, zadužbina porodice Vidaković, srušena je i tu je podignut poslovni centar. 

Iako je Zakonom o zadužbinama  i fondacijama zabranjeno otuđenje ili opterećenje imovine koja je zadužbinama oduzeta posle Drugog svetskog rata, ipak su neki stanovi pa i cele zgrade prodati. Akademik Šolaja podseća da je u procesu privatizacije otuđen hotel Balkan, zadužbina Samuila i Goluba Janića iz Mavrova. Prodato je nekoliko stanova, među njima i jedan od šest u zgradi  u Knez Mihailovoj 34, prekoputa Akademije, koja je zadužbina porodice Avakumović, ostavljena SANU na upravu.

Prema rečima profesora Živana Lazovića, prorektora i jednog od upravitelja univerzitetskih zadužbina, na osnovu rešenja Ministarstva kulture iz 1995/96. godine, Beogradski univerzitet je dobio nazad pravo korišćenja, odnosno upravljanja na nekim zadužbinskim zgradama, stanovima  i poslovnim prostorom na opštinama Stari grad i Vračar, ali ne i onim na području Zvezdare, Zemuna i Savskog venca jer su se te opštine oglušile na zvaničnu odluku Ministarstva. Univerzitet je tako od 2000. godine obnovio rad 11 zadužbina i dve fondacije. Među značajnom ostavštinom kojom Univerzitet trenutno upravlja su: Fondacija Milana Stefanovića Smederevca i njegove supruge Darinke, zadužbine Dragoljuba Marinkovića, Đoke Vlajkovića, Vlajka Kalenića, Milivoja Jovanovića i Luke Ćelovića, Rade i Milana Vukićevića, Svetozara Vidakovića i žene Magdalene i Veselina Lučića.  

Od 2011. godine, kada je stupio na snagu Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, BU traži vraćanje vlasništva nad imovinom velikog broja svojih zadužbina. Svih 35 zahteva za povraćaj je odbijeno od Agencije za restituciju, kao i od drugostepenog organa, Ministarstva finansija. 

„U slučaju obnovljenih zadužbina,  obrazloženje  za odbijanje  vraćanja imovine je  da nemaju kontinuitet u radu, odnosno da su danom registracije u APR-u to nova pravna lica. Pa nisu ni mogle da rade kad im je oduzeta imovina, a kad im je bilo omogućeno, obnovile su rad ali prekid od pedeset godina se tumači kao da nije reč o istoj zadužbini. Pri tome, iz Ministarstva kulture imamo potvrdu da je određena zadužbina osnovana krajem 19. veka ili posle 1900. godine. Kada je reč o zadužbinama koje nisu obnovile rad, mi smo kao Univerzitet u njihovo ime podneli zahtev i tu smo odbijeni sa obrazloženjem da nismo legitimisani da u ime zadužbine potražujemo tu imovinu”, objašnjava prorektor Lazović.

Nastavak teksta možete pročitati u 44. broju štampanog izdanja časopisa „Nova Ekonomija“.

Preuzimanje delova teksta je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na novaekonomija.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i pravilima korišćenja sajta.

Sajt je zaštićen pomocu reCaptcha i Google. Google Politika Privatnosti i Google Uslovi Korišćenja su primenjeni.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.